Dopustiti Životu da radi za mene s punim povjerenjem

tijelo duša
Tijelo – odraz Duše
veljača 27, 2018
alternativa
Alternativa postoji
veljača 28, 2018
 

Svi nekako znaju pravu istinu. Što god da otvorim, s kim god da pričam, svukud iskače jedna rečenica: Živi u trenutku! Ne postoji prošlost, ne postoji budućnost, postoji samo sad! Ok, moram priznat da mi je dosta te životne mudrosti koju su valjda svi spoznali osim mene. Svi smo postali jogiji, majstori tm-a, osviještena bića…meditiramo na vrhu planine i živimo u trenutku? Stvarno!

I ljudi u svojoj svakodnevnici su toga svjesni i tako žive? Možda, ali ne baš toliko njih koliko ih piše o tome.

Kad razmišljam o tome (dakle koristim nametnuto sredstvo – um) dođem npr., do ovoga: Računi koji strpljivo čekaju da ih platim, oni su: prošlost jer su stigli prije 15 dana, sadašnjost jer su sada tu ili budućnost jer ću nahebat ako ih ne platim uskoro? Ili, imam samo ovaj trenutak, računi trenutno nisu moja preokupacija i možda će vječno tako i ostati. Jer ja živim u trenutku. Nema ih, ne brinu me trenutno. Tadam! Sretna sam!

Naravno moj um je totalni luđak i obožava se cerekat pa onda pretjeruje. Krenuo je onda po svemu i svačemu: ozlijedila sam koljeno prije tri mjeseca i više me ne boli. Rekli su mi da moram na operaciju jer ću jednog dana sigurno imati problema s koljenom. Hmmm… Živim u trenutku! Koljeno me ne boli. Povreda se dogodila u prošlosti. Vjerojatno će me smetati u budućnosti. Ali, ja živim u trenutku! Sad! Imam samo ovo sad jer prošlosti nema, ko zna ima li budućnosti. Jednostavnom logikom u ovom trenutku dolazim do zaključka: koga briga, ne boli, nemam problema, živim sad, budućnost ne postoji i pitanje hoće li ikada i doći – ne brinem o koljenu! Kakva mrtva operacija! Pa ne želim pokvariti trenutak nekakvim obilaskom doktora, pregledima, nalazima, anestezijom, noževima i pilama!

I tako, umom nisam došla do ničeg pametnog. Dapače. Moj um to uopće ne kuži. Umire od smijeha.

 
 

Srce i Duša

Drugi pokušaj (100-ti put) - srce i duša. Možda tu dobijem odgovor. I jesam. Trajalo je djelić trenutka, ali došlo je. Ali….dok to što sam ovdje spoznala dođe do papira treba proći kroz um. A on ne poznaje te riječi. Ali, ajde. Dat ću sve od sebe da prenesem ovdje ono od tamo. Postat ću ona jedna naporna koja priča o životu u trenutku. Neću pričati o tome da je rasprostiranje robe na sušenje i razmišljanje o svakom djeliću tog dosadnog posla trenutak koji treba proživjeti sada i ovdje u potpunosti. Zašto? Zato što mislim da to nije loše, ali to nije život u trenutku, to je meditacija. Svaki manualni posao može se iskoristiti kao fenomenalna prilika za meditaciju. Fokus… pustiš misli… čista meditacija. Ali nema puno veze s onim što se zove život u trenutku.

Tko može doista živjeti u trenutku? Djeca, jer su svoja i iskrena. Osviješteni ljudi, jer su svoji i iskreni.

Kad smo svoji, a pod time mislim, manje-više znamo tko smo, što smo, koji su nam ciljevi, želje i ambicije tada je cijelo naše biće u svakom trenutku usmjereno na istinu, našu istinu. Znači u svakom trenutku smo svoji. U svakom trenutku smo zbir cjelokupne energije koja je usmjerena k nekim našim željama, ciljevima… Energije koja zna svoju svrhu. Energije koja je čista, koja je na okupu, koja je jasna. E da…ovdje um nema dovoljno riječi…

 
 

Ja sam energija

Ajde ovako.

Ja sam energija (da, i ti si). Cjelokupna energija koja sam ja satkana je od mnogobrojnih energetskih oblika. Sve što želim, cijenim, volim, svi pridjevi koji me opisuju, sve nade, svi pokušaji, svi promašaji… Sve i puno više od toga čini moju ukupnu energiju. Ona nije fiksirana unutar mojeg tijela, čak ni unutar moje aure. Manje ili više pruža se do izvora i iz izvora do mene… Do svega što postoji i obrnuto. Ako sam svjesna sebe (ukupnosti te energije i njenog prožimanja), ako imam ciljeve, želje, ako samo znam tko sam i što sam…barem naslućujem…onda sam svu tu energiju koja jesam već usmjerila nekud – dala sam joj zadatak, svrhu… E u tom trenutku mogu reći – a sad pusti… Otpuštanje…tema česta kao i život u trenutku… slična, a možda i potpuno ista. Jer… kad moja ukupna energija, ja, ima zadatak - tad mogu otpustit. I tad mogu živjet u trenutku! Jer svaki trenutak u kojem jesam je trenutak u kojem je moja energija, u kojem sam ja – ja. Čista i usmjerena. I onda je taj trenutak prožet sa mnom. Moj trenutak. I onda imam povjerenje u trenutak. Onda mogu biti ja, sada i samo sada. Zadala sam da se vrti. Znam da se vrti i vodi me tamo gdje trebam, gdje želim. Onda imam potpuno povjerenje da se odvažim živjeti sada i samo sada. I trenutak će biti ispunjen točno onim što želim i ja ću biti potpuno u njemu.

Otpuštanje. Povjerenje. U sebe. U život. Ja jesam. Sad. Ovdje. Ali znam i da sam svugdje gdje trebam biti.

I tada živim u trenutku. Osjećam se u potpunosti. I plaćam račune jer želim. I ne povređujem nikoga jer to nisam ja i ni jedan jedini trenutak to ne želim biti. Radim sad jer znam da sam to ja i nije mi teško biti u ovom trenutku. Možda nije najugodniji. Ali ja ga biram. Jer sam to ja. I da… ne žalim za onime što je prošlo. To više ne postoji. I ne živim u budućnosti, jer ni to ne postoji. Ali samim time što sam u sada i ovdje – svugdje sam i uvijek.

 
 

Zrno mudrosti

Kao i sve što mi „dođe“, podijelila sam ove misli s osobom koja je iskrena, svoja, otvorena…čista ljubav. Dora, u svojoj 80-etoj, nema potrebu nametati svoje mišljenje i svoje osjećaje. Ona jednostavno je. Takva. Čista. Predivna.

Kaže ovako:

„Desio mi se samo jednom u životu i trajao dvadesetak minuta. Znam to jer sam opis takvih stanja pročitala mnogo kasnije kod Tolle-a i prepoznala svoj doživljaj. Iz vremena, danas računajući od prije četrdesetak godina, možda oko 1978. Tada o "duhovnosti" nisam imala pojma. Bilo je to na ulici u kvartu gdje smo živjeli do moje osme/devete godine. Zamislila sam si da ću za pola sata umrijeti i da su ovo zadnji trenuci koje proživljavam na ovom svijetu. I....desilo se! Ulica oživjela, zgrade pored kojih sam prolazila, zatreperile nekim životom, kao da su disale, žbuka, zidovi , prozori bili mekani, zračili toplinom, voljeli me, pozdravljali.......kao, sretni su da me opet vide, grlili me, sve je svjetlucalo, titralo, prihvaćalo mene i ja njih... Oko mene sve je bilo ja, ja sam bila one, zgrade, ulica, a one ja... sve se sa svime voljelo ususret, neodvojeno, a ipak svoje. Predavno je to bilo da bih danas mogla u potpunosti evocirati izvorni doživljaj, pa je to krnji, "kratki opis". Slično, ali samo na kratke trenutke bivalo je kad bih iznenada ugledala neku ljepotu, čula glazbu... to udivljenje, ostajanje "bez daha".“

Ona tumači Tu i Sad kao stanje koje se ne može htjeti, već je to stanje svijesti koje jest ili nije. U svakodnevnom životu, danas, živi neki napola -Tu i Sad. Pušta stvari da se dešavaju, ali ima neizmjerno povjerenje u život i zna da će on sve posložiti kad se poklopi vrijeme. Pusti namjeru, odradi svoj dio koliko zna i može i otpusti, prepusti, DOPUSTI, da život radi, „za moje najviše dobro“ uz prihvaćanje i uspjeha i neuspjeha, ostvarenja i neostvarenja.

Nije to kismet, fatalizam, pasivno puštanje da život vitla kao suhi list. Nije...jer smo poduzeli sve što smo znali i mogli. Mi smo ta želja ili htijenje, i ZNAMO da kako god ispadne, bit će najbolje, točno onako kako treba biti. Otpuštamo! Ali, ni u jednom času se ne petljamo u ishod, požurujemo po našim ljudskim logikama kako bi se bolje ostvarilo, ne pokušavamo u sebi, sa stavom „ja to moram ostvariti, postići pod svaku cijenu“, intervenirati ako zapne. To je beskrajno povjerenje, vjera u život, otpuštanje, dopuštanje životu.

 
 

Pustiti i Dopustiti

Dakle, bitno je ovo:

• Ne željeti nešto, već PUSTITI NAMJERU! Želja je agresivna, ona na silu pokušava privući k sebi željeno (objekt/subjekt/ situaciju) i kad uže od naprezanja pukne, ošine te snagom željenja i baci u razočaranje. Namjera je kad znam da je taj objekt/subjekt/situacija moje, dio mene ,kad jesmo jedno i onda ta ljubav jednostavno doplavi to u moj život.

• DOPUSTITI Životu da radi za mene s punim POVJERENJEM! Ne petljati se svojom ljudskim logikom, nametnutim umom…. ali kod toga ipak treba odraditi svoj dio u danim okolnostima i mogućnostima. Granica između "petljanja" i "nužnog odrađivanja" za svakoga je drugačija.

• Najvažnije - djelovanje mora proizaći ne iz straha već iz ljubavi!!! Kad ja jesam ono što radim, a ne kad moram jer to tako treba biti, jer tako moram…

Nadam se da je razumljivo. Nadam se da ću ponovno doživjeti i prepoznati taj osjećaj. Ako ništa, znam da je on negdje u meni. I znam da je stvaran.


 

Foto: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.