parallax background

Empatija se uči: 3 priče o mravu, ribici i psu

promjena
Marina Ćosić: Promjena dolazi s čišćenjem
svibanj 5, 2020
domaći sladoled od čokolade
Recept za domaći sladoled od samo jednog sastojka
svibanj 7, 2020

 

S vremena na vrijeme uhvati me težina u prsima, tuga koja je uzrokovana dubokim suosjećanjem koje se pojavi kada vidim neku bol ili patnju koja se događa u svijetu.

Bilo da je riječ o požarima šume, izumiranjem životinja zbog uništavanja njihovih prirodnih staništa, umiranje gladne djece ili velikog onečišćenja naše planete, ponekad mi je potreban cijeli dan da probavim da se takve stvari događaju. U prošlosti sam mislila kako sam preosjetljiva, ponekad gledajući na tu osobinu kao “slabost”. Nisam razumjela zašto od većine ljudi koje znam baš ja moram biti najmekša. Ponekad bi se dogodilo suprotno- mislila bih da sam bolja od drugih ljudi jer imam toliku empatiju i osuđivala bih sve koji ne mogu razumjeti ovaj fenomen suosjećanja.

S godinama, kroz rad na sebi shvatila sam da je odraz naše ljubavi prema sebi potpuni odraz našeg pokazivanja ljubavi i suosjećanja prema drugim živim bićima oko nas. Još bitnije, shvatila sam da je empatija nešto što se uči i da ova osjetljivost prema drugima ne mora samo biti sklupčavanje u kut sobe u suzama već može biti nevjerojatno gorivo i inspiracija za daljnji rad i služenje.

Dopustite mi da vam ispričam tri istinite životne priče iz djetinjstva koje su meni kao djetetu usadile klice empatije koje će vas možda inspirirati da u sebi pronađete isto ili ih prenesete svojim mlađim najmilijima.

empatija

MRAV

Roditelji su me odmalena učili da insekte i bubice koji uđu u naš životni prostor ne ubijamo već ih papirnatim ubrusom izbacujemo van u njihov prirodni habitat. Međutim, s nekoliko godina pronašla sam stari otrovni sprej i kao znatiželjno dijete pošpricala sam mrava koji se šetao po mojoj sobi da vidim što će se dogoditi. Iste sekunde mrav se počeo grčiti, trzati, mahati nogicama dok se nije potpuno umirio bez znakova života. Svjesna onog što se dogodilo, počela sam histerično plakati i zvati roditelje, bol koju sam osjetila činila se neutješnom. Otac me posjeo i zatim mi je rekao sljedeće: sva živa bića na ovoj planeti zaslužuju život, zaslužuju slobodu i zaslužuju da budu sretna (“i odakle nama uopće ovaj otrov u kući?”). Mrav je svojim životom mene kao dijete naučio lekciju i zbog toga mu sigurno nije žao, to je bila poruka mog oca. Iako su me učili izbacivati insekte van, ovo iskustvo me dovelo do duboke spoznaje da više nikad nisam svjesno išla ubijati mrave (niti insekte).

empatija

RIBICA

Dok je tata radio, s majkom sam svake godine ljetovala na moru i uživala u dječjim igrama na plaži, ronila, istraživala puževe, priljepke, ježeve, ribice. Naši susjedi su imali male pecalice s udicama pa bih s drugom djecom trčala na mol pecati. Poučena prijašnjim iskustvima o životu i smrti zapravo nisam nikad htjela ubiti ribu već bih pecala i onda ju vratila nazad u more. Jednog vikenda moj otac nas je došao posjetiti i vidio je kako vraćam ribice u more. Razgovor je išao ovako: “Vidio sam da pecaš ribice i onda ih vraćaš u more. Ne želiš ih ubiti?” Odgovorila sam da ne želim, djelomično ponosna na svoju obzirnost. Nježno i bez osuđivačkog tona upitao me: “Što misliš, kako je sada ribici koju si upecala i bacila u more? Je li njoj lijepo živjeti kad ima rupu od udice u ustima?” Malo sam razmislila o njegovom pitanju i pomislila “ne znam osjećaju li ribice bol ili ne, ali sigurno joj je ljepše u moru bez rupe u glavi”. “Zašto onda ljudi pecaju i jedu ribe?” upitala sam ga. Nakon nekog vremena razmišljanja o tome kako odgovoriti djetetu na ovo pitanje, rekao mi je da ljudi moraju od nečega živjeti i da jedu ribe jer su hranjive, ali ih ne muče nego odmah “skrate muke” i sa zahvalnošću pojedu. Iako odmalena nisam mogla ni pomirisati ribu kao jelo, ovo objašnjenje me koliko- toliko umirilo. Pomalo rastužena, sjetila sam se ribice u vodi koja sad pliva s rupom i zaključila da ako ćemo ostaviti živo biće na životu, neka to bude bez rana, bez ozljeda.

empatija

PAS

S osam godina kod bake sam dobila svog prvog psa Maxa. Bio je to prekrasan divlji brakjazavčar, neukroćen, neposlušan s ljubavi do bola. Pratio me u stopu svugdje do trenutka kada bi jednostavno poželio slobodu i počeo bježati. Maxa sam volila, mazila i pazila, ali s vremena na vrijeme dobio bi od mene “po turu” čisto da pokažem “tko je gazda” onako kako sam to vidjela u primjerima vani ili u filmovima. Jednog dana, Max i ja smo se igrali, a on se nije ponašao onako kako sam ja to htjela pa sam ga počela lupati po repu. U tom trenu, prolazila je jedna nepoznata gospođa koja se zaustavila i vrlo mekano i nježno me upitala: ” Sunce, pa zašto ti to radiš? To je tvoj pas koji tebe bezuvjetno voli i napravio bi sve za tebe a ti njega tako udaraš”. Nešto u meni je u tom trenutku “puklo” i osjetila sam ogroman sram i neugodu. Da je žena počela vikati na mene kako se to ponašam vjerojatno bi u prkosu izjavila “šta te briga, to je moj pas i radit ću s njim štogod hoću” ali ton, pogled i suosjećajnost ove žene doveo me do ruba plača. Pogledala sam svog psa u nevjerici da sam ovo stvorenje htjela udarati, jer se nije ponašao “po mom”. Žena je ubrzo otišla, a ja sam ostatak igre vani provela u travi mazeći se sa svojim psom uz suze i isprike. Otad nisam nikad udarila nijednu životinju.

empatija

Empatija se uči i spoznaje kroz iskustvo

Ovo su samo neke od mnogih priča koje su me kroz djetinjstvo učile o suosjećanju. Što od roditelja, što od potpunih stranaca. Poanta ovih priča? Empatija se uči, ona se spoznaje kroz iskustvo. Da, najbolje odmalena, ali nema kraja učenju i spoznajama i nikad nije kasno osvijestiti i učiti o tome kako je drugoj osobi ili živom biću. Kada sam sa šesnaest godina rekla ocu da više neću jesti životinje, jer ne mogu podnijeti da druga bića pate i umiru kako bi meni nešto bilo fino dok znam da mogu i bez toga zdravo živjeti, prvo je kratko negodovao, a onda je odlučio sa mnom postati vegetarijanac, u pedeset i nekoj godini. Starost i godine su nebitne za promjenu. Nebitne su i za posao, za karijeru koju radite. Kroz sve se može prožimati osvještavanje suosjećanja, kolegama s posla, djeci u nastavi, bližima u obitelji, našim partnerima, odnosu prema životinjama i biljkama. Još jedna spoznaja – empatija se jedino može naučiti empatijom, ne silom. Može se naučiti živućim primjerom, inspiracijom, iskustvom, ali nikako tjeranjem. Ona se prenosi kao što se prenosi istina koju kada pročitaš ili vidiš osjetiš da jest, jer već postoji u tebi intrinzično.

U ovom natjecateljskom brže-više-jače svijetu koji smo dosad gradili jasno dobivamo poruke prirode da uzmemo pauzu, jer je naš narcizam uzeo maha, empatija je lijek koji će nas izvući i pomoću kojega ćemo moći stvoriti drukčiji svijet, gdje ima mjesta, resursa, obilja i najviše – ljubavi za sve nas.

 

Arijana Smit

– Učiteljica sam glazbe i yoge (i studentica istih), glazbenica i meditant. Volim s ljubavlju dijeliti svoje gore navedene strasti kroz zabavan, kreativan, razigran način kako bi se iscijelili te dublje povezali sa sobom, drugim živim bićima i Majkom Zemljom.

 

Foto: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.