Lijepa književnost Gabriela Garcíe Márqueza

zlatno mlijeko
Zlatno mlijeko po receptu Helene Malogorski
ožujak 5, 2018
novi načini
Novi Putevi, novi Načini
ožujak 6, 2018
 

‘Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.’ – riječi su to slavnog kolumbijskog pisca, novinara, izdavača i političkog aktivista, Gabriela Garcíe Márqueza, kojemu se danas obilježava 91. obljetnica rođenja. Proživio je gospodin García Márquez zavidno dugih i zavidno produktivnih 87 godina. Kako ih je proživio? E, za to ćemo morati zaviriti u njegova djela…

 
 

Osebujni je gospodin pisao puno, detaljno, strastveno i predano. Tako sam ga ja i čitala. Pročitala sam gotovo sve do čega sam ovdje kod nas mogla doći (skrušeno priznajem da “General u svom labirintu” nisam dočitala, oh mea culpa). Iščitavala sam ga predano, detaljno, strastveno, očarana u potpunosti ljepotom pisane riječi velikog pisca.

Započela sam sa “Sto godina samoće”, nevjerojatnom pričom o sudbini obitelji Buendía i povijesti mitskog sela Maconda. Ovo remek djelo postmodernističkog stila pisanja putovanje je poviješću jedne obitelji, začinjeno romantikom i ljubavlju, ironijom, suzama i ratovima. Osamnaest je mjeseci svakodnevno Márquez mahnito pisao ovaj biser, ne mičući se iz svoje radne sobe, pušeći stotine cigareta i dovevši svoju obitelj na sam rub bankrota. U ovo je djelo utkao cijelog sebe, a mene zauvijek osvojio.

Zatim sam se bacila na “Ljubav u doba kolere”, priču o ljubavi Florentina Arize, koji je pune pedeset i tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana čekao romantično krstarenje rijekom, u društvu svoje nikad prežaljene ljubavi, Fermine Daze. Ljubav dvoje staraca opisana je u svom najnevjerojatnijem, najiskrenijem i apsolutno najluđem obliku.

Zatim su kroz moj život prošli i “Dvanaest hodočasnika”, “Sjećanja na moje tužne kurve”, “O ljubavi i drugim nečistim silama”, “Pukovniku nema tko da piše”…

 
 

García Márquez uveo nas je u nezaboravan svijet Južne Amerike. Ona se u njegovim pričama činila kao neko nevjerojatno mitsko mjesto, toliko drugačije od našeg, tako često sivog i tako često (pre)običnog svijeta. Jer je svijet u njegovim pričama bio prepun čudnovatih događaja, duhova i predosjećaja, konja koji žive sto godina, liječnika što uskrisuju mrtvace, autoritativnih pukovnika, dominantih matrona, strastvenih ljubavnika, letećih tepiha, vanbračne djece, kurvi i časnih sestara, svodnika i svećenika, luđaka i genijalaca… Jednako briljantan u velikim formama, na stotinama stranica, kao i u kratkim pričama, pisao je predivne, bogate rečenice, koje smo čitali i citirali s oduševljenjem. Svojim je pisanjem postigao ono što je malo kome pošlo za rukom. Naime, uspio je da ga hvali kritika, a obožava publika. Pokupio je nebrojene književne nagrade, a 1982. i prestižnu Nobelovu nagradu za književnost. S druge strane, Marquezova su djela prevedena na desetke jezika, a prodana u milijunima primjeraka diljem svijeta. Mislim da ne postoji ozbiljan čitatelj, koji na svom popisu knjiga, koje bi ponio na pusti otok nema barem jedno Marquezovo djelo!

 
 

I kad sam iščitala gotovo sve i dovoljno se načudila tom markezovskom fantastičnom imaginariju, naišla sam na njegovu autobiografiju, “Živjeti da bi se pripovijedalo”. Na 378 gusto pisanih stranica čupavi je gospodin opisao svoje djetinjstvo i mladost, zapravo prvih dvadesetak godina svoga života. Prvih osam godina života mali je Gabriel živio s djedom i bakom po majci. Osebujni djed pukovnik, i praznovjerna baka, udubljena u sudbinske znakove, poruke i duhove, ostavili su toliko dubok trag na dječaku, da je, prema vlastitom priznanju, gotovo svekoliko njegovo pisanje bilo obojeno vremenom provedenim s njima. Baka i djed, stogodišnje tetke u crnini, majka koja drži sve konce mnogobrojne obitelji u svojim rukama, sestra koja jede zemlju, rođakinja koja neobjašnjivo umire od čini i uroka, putovanja riječnim brodovima čiji kapetani “nikada nisu spavali sami u svojim kraljevskim kabinama”, prijatelji književnici, novinari, potomci cirkuskih bacača noževa, stanovnici mitske La Sierpe, koji su navodno imali magičnu molitvu za svaku životnu situaciju, djedova i očeva vanbračna djeca, i još mnogo toga otkriva se na stranicama sjajne autobiografije velikog pisca. Čak je i taj mitski Macondo bio zapravo ime plantaže banana, pored koje je često prolazio s djedom, čudeći se “pjesničkom odjeku” toga imena.

 
 

I tek mi je tada sve postalo kristalno jasno. Sve ono o čemu je García Márquez tolike godine pisao, sve ono čemu smo se mi čudili i što smo tako prepametno nazivali magijskim realizmom, bila je zapravo – gola istina. Iz vizure te spoznaje više me ne iznenađuje to što pisac nije pristajao na etiketiranje svojih djela tim magijskim realizmom. Za njega evidentno nije bilo puno magijskog i neobičnog u svim tim čudesima, koja je tako suvereno iznosio na papir. Za njega su ta čudesa bila itekako stvarna i sastavni dio njegovog života.

Na kraju, sigurna sam da je brkati gospodin pronašao svoj Macondo, tamo negdje gore, među oblacima. I sigurna sam da i tamo pripovijeda širokom auditoriju. Jer Gabriel García Márquez živio je svoje priče, svoja čuda, uronjen u nepresušnu maštu. A to nipošto ne može zaustaviti neka tričarija, poput tako dosadne i tako predvidive smrti.

 

Autor: Ilina Cenov Izvor: Journal.hr

 

Foto: Facebook

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.