parallax background

Iskustva naših predaka ostavljaju tragove na našim genima

gong meditacija
Gong Puja – Doček proljetnog ekvinocija
ožujak 13, 2019
ZEN tarot – Krivnja
ožujak 14, 2019
 

Loše djetinjstvo ili nevjerojatne avanture naših predaka mogu promijeniti našu osobnost, uvjetujući anksioznost ili otpornost mijenjanjem epigenetskog dodatka na genima mozga.

 

Loše naslijeđe vs. loš odgoj

Darwin i Freud ulaze u bar. Dva miša alkoholičara – majka i sin – sjede za šankom i piju džin. Majka miš digne pogled, ugleda pridošlice i upita ih: „Hej genijalci, recite mi ako znate, kako li je moj sin dospio u tako otužno stanje?” „Loše naslijeđe”, odgovara Darwin. „Loš odgoj”, odgovara Freud.

Više od stotinu godina ova su dva gledišta – naslijeđe ili okolina, biologija ili psihologija – predstavljala suprotstavljajuća objašnjenja kako se ponašanje razvija i kako se zadržava, ne samo kod pojedinaca, već i kroz generacije. 1992. godine dva su mlada znanstvenika, sljedbenici Darwina i Freuda, zaista ušla u bar. I nakon nekoliko pića, započeli su s osmišljavanjem revolucionarne sinteze o tome kako životna iskustva mogu direktno utjecati na naše gene – i to ne samo životna iskustva pojedinaca, već i iskustva njihovih predaka – majki, očeva, baka, djedova, itd.

Spomenuti bar nalazi se u Madridu, gdje je najstariji centar za izučavanje neurobiologije u Španjolskoj, Institut Cajal, održao međunarodni skup. Moshe Szyf, molekularni biolog i genetičar na Sveučilištu McGill u Montrealu, nikad nije studirao niti psihologiju niti neurologiju, no složio se s mišljenjem kolege da bi njegov rad mogao imati praktičnu primjenu. Kolega Michael Meaney, neurobiolog sa Sveučilišta McGill, smatrao je da njegovo istraživanje na životinjskim modelima majčinskog zanemarivanja može samo potvrditi teoriju koja mu se duže vrijeme motala po glavi. Upustili su se u razgovor o aktualnom novom smjeru istraživanja u genetici. Još od 1990-ih znanstvenici znaju da čvrsto povezane zavojnice DNK unutar jezgre svake stanice, zahtijevaju neki dodatak koji im govori koje gene treba „prepisati” kad se radi npr. o stanici srca, stanici jetre ili stanici mozga.

 
 
 

Epigenetske promjene

Taj dodatak je tzv. metilna grupa, uobičajena strukturalna komponenta organskih molekula. Metilna grupa funkcionira kao označivač stanica te se pripaja na DNK svake stanice i određuju gene koji su neophodni za proteine te određene stanice. Metilna grupa pripojena je genima, ali istovremena odvojena od dvostruke zavojnice DNK koda, te se ovo polje proučavanja zove epigenetika. Prefiks epi dolazi od grčkog za preko, iznad.

Ispočetka se vjerovalo da se te epigenetske promjene odvijaju jedino tijekom razvoja fetusa. No, nova istraživanja su pokazala da ti molekularni djelići mogu biti dodani DNK naknadno, u odrasloj dobi, pokrećući niz staničnih promjena koje izazivaju rak. Ponekad se metilne grupe pripoje DNK zahvaljujući promjeni prehrane, dok se neki put pripajaju nakon izlaganja određenim kemikalijama. Szyf je pokazao da ispravljanjem epigenetskih promjena lijekovima mogu izliječiti određeni oblici raka u životinja.

Genetičari su se posebno iznenadili kad su otkrili da se te epigenetske promjene mogu naslijediti s roditelja na dijete. Istraživanje koje je proveo Randy Jirtle sa Sveučilišta Duke, pokazalo je da kad ženka miša ima prehranu bogatu metilnom grupom, pigment krzna njezinog potomstva trajno je promijenjen. Bez imalo promjena na DNK, metilne grupe mogu biti dodane ili oduzete i ta se pripojenja, odnosno nedostatak istih, naslijeđuju slično kao i mutacije gena.

 
 
 

Bihevioralna epigenetika

Tada su u onom baru Szyf i Meaney razmotrili hipotezu jednako tako nemoguću koliko i uvjerljivu – ako prehrana i kemikalije mogu uzrokovati epigenetske promjene, mogu li i određena iskustva, poput zanemarivanja, konzumiranja droge ili stresa, također započeti epigenetske promjene DNK unutar neurona ljudskog mozga? To pitanje postalo je osnova za novo područje – bihevioralnu epigenetiku, danas toliko aktualnu da je uzrokovala desetke najrazličitijih istraživanja i tretmana kod bolesti mozga.

Prema novim saznanjima bihevioralne epigenetike, traumatična iskustva iz naše prošlosti ili iz nedavne prošlosti naših predaka ostavljaju molekularne ožiljke koji ukrašavaju našu DNK. Židovi čiji su praprapraroditelji bili potjerani iz njihovih zaklona, Kinezi čiji su praroditelji preživjeli razaranja kulturne revolucije, mladi imigranti iz Afrike čiji su roditelji preživjeli masakre, te odrasli bilo koje etničke skupine koji su odrasli uz alkoholizam ili nasilje u obitelji – svi sa sobom nose više od uspomena.

Naša iskustva i iskustva naših predaka zapravo nikad ne nestaju, čak i kad su zaboravljena. Postoji dio nas, molekularni „talog” koji se privija za naš genetski kod. DNK ostaje ista, ali su psihološke i bihevioralne tendencije naslijedne. Vrlo je moguće da ne nasljeđujemo samo bakina kvrgava koljena, već i njenu predispoziciju za depresiju uzrokovanu zanemarivanjem u ranom djetinjstvu.

Ili ne. Ako su baku posvojili brižni roditelji moguće je da uživate beneficije tog brižnog i ljubavi ispunjenog odgoja. Mehanizmi bihevioralne epigenetike objašnjavaju ne samo deficite i slabosti, već i prednosti i otpornost. A za pojedince koji su bili dovoljno nesretni pa su potekli od očajnih ili nebrižnih predaka, primjenom lijekova mogu popraviti svoje raspoloženje, ali i ponovno potaknuti epigenetske promjene – ovaj put na bolje. Poput bakine vintage haljine, epigenetske oznake možeš nositi ili ih možeš prekrojiti. Genom je već dugo poznat kao žig života, ali epigenom više nalikuje nečemu napisanom na ploči – možete obrisati sve i početi iznova.

 

Nastavak teksta pročitaj na: geek.hr

 

Foto: Pexels

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.