Otvaranje Srca: Voditi Ljubav s Cijelom Kreacijom
U tom se smislu stari odnosi raspadaju. A, ruku na srce, i neka. Nisu se baš stari načini pokazali izvrsni... Strast nestaje u nekom trenu, ostaju krediti i obaveze, moranja, očekivanja, trebanja.... tajna maštanja, krivnje, nerazgovaranja, projekcije.... Huuu, to baš ne izgleda kao ljubav, jel' da? A onda, što znamo o Ljubavi? Puno teorije, no najglasniji smo kad govorimo o tome da je Ljubav slobodna. No, je li? Jesu li naši odnosi istinski slobodni? Je li izraz slobode ljubavi ljutiti se na partnera što se okreće za zgodnom ženom na cesti i osjećati se povrijeđeno zbog toga? Je li izraz ljubavi tražiti od voljene osobe da se ponaša tako-i-tako jer smo mi onda sretni? Jesu li emotivne ucjene – „kad ti ovako i ovako, ja sam tužna/povrijeđena“ - izraz čistoće srca? Nije li to prokleto uvjetovanje, skriveno maskom ljubavi: „ako me voliš, onda se ponašaš tako i tako, i ne radiš to i to....“ Nije li to ego u svom najžešćem izrazu sebičnosti? Skoro podivljao jer „ako smo se mi vjenčali, onda to znači da ćemo tako-i-tako...?“ Pobogu, zar je moguće da smo upali u tu zamku, da smo se vezali, pa tako izgubili ljepotu povezanosti? Da smo se ograničili i tako ograničili nekoga koga volimo? I da to napravimo svaki put, sa svakim novim početkom, misleći da je sad nešto drugačije jer je posrijedi nova osoba? Nova osoba + stari mehanizam = već iskušan rezultat.
Jer, što u stvari potiho mislimo kad kažemo za nekoga da je naša ljubav? Niz divnih stvari, ali.... one imaju svoje sjene. Te sjene kažu „ti si moj/moja“, što znači „imam pravo na tebe“, što je robija, a ne sloboda. Posesivnost, ne ljubav. Slično kao kad roditelji, sasvim nesvjesno, projiciraju svoje fiksacije na dijete „jer je njihovo“. Naravno da reći partneru „ti si moje sveto biće“ znači puno toga dubokoga i lijepoga, iz naše duše... No, ne upadnemo li često u posesivnost – od toga da očekujemo određena ponašanja, inzistiramo na njima i onda se prilagođavamo tako umjetno dogovorenim tvorevinama jer „tako treba biti i tako smo se dogovorili“? Naravno da zajedništvo traži zajednička pravila i dogovore, no.... oni traže redovitu reviziju, jer je sve u stalnoj mijeni. A i što se, u stvari, dogovorimo, i na temelju čega – kojih očekivanja, prava i obaveza? Pa nije ni čudo da ljudi na ovaj način, vremenom postaju nesretni i frustirani, brakovi raspadnuti, djeca proizišla iz njih puna strahova i kompleksa, a ljudi ranjeni i preplašeni. Nije li ljubav reći: ja te volim i sretna/sretan kada si ti sretan...? I, ako ti za svoj razvoj trebaš još nešto osim mene – super, podržavam te i sretna/sretan sam zbog tebe. Imamo li snage, suosjećanja, ljubavi i svijesti za takvu slobodu bezuvjetne ljubavi? Nema veze ako je odgovor niječan, mijenjaju se stvari.
No, posesivnost, inhibicije i strahovi čine da se ovo čini kao posvemašnje svetogrđe. Je, pomalo je šokantno o ovome i razmišljati. Odrasli smo na bajkama o vječnoj ljubavi. I ona uistinu postoji, i može se ostvariti u fizičkoj razini. Ali ne na način na koji smo mislili. Ne na način ograničenja, ucjene i posesivnosti koji su se, tijekom proteklih tisućljeća, prirodno nametali s ozbirom da smo živjeli u vremenu zaborava i mraka – fazi Vječnosti u vedama zvanoj Kali Yuga (koja dolazi prirodnom smjenom plusa i minusa, temeljnih polariteta kojima se Jedno/Božansko izražava), a koju obilježava pad svijesti, zaborav Istine i vrijednosti Ljubavi. No, sada se ciklus okreće, pol opet mijenja i mi se rađamo u Svjetlosti: nova frekvencija čini da osvještavamo kako smo Ljubav i da nam je, kao takvim, priroda voditi
Ljubav s Cijelom Kreacijom.