parallax background

Priča s kućnog poroda: Moj drugačiji porod, a isti kao i svi porodi na svijetu

DIY: Ove godine bojamo prirodno
ožujak 30, 2021
the siids vinil
Budi Dobro Giveaway: darujemo te s ekskluzivnim vinilnim izdanjem albuma Brutalist riječkog dua The Siids
ožujak 31, 2021

 

Svaki porod je važan i intiman čin i ne bi trebao biti opravdanje niti za žensku snagu, niti slabost.Ne bi trebao dijeliti nas na one koje su rodile “prirodno ili na carski rez “. Ne bi trebao biti za, protiv, ili.

Porod je, zapravo, nježan, dubok i vrlo iscjeljujući proces, putovanje je koje traje onoliko koliko smo mi spremne izdržati, u bespućima nutrine svog bića, entiteta, ni žene ni djevojke već cjelokupnog iskustva koje nosimo od davnina, događa se na način koji mi dozvolimo da se dogodi i završava putanjama vremena u onda i ondje gdje mi pustimo i prepustimo mu vodstvo.

Točno tjedan dana prije samog fizičkog čina, osluškujući, mogla sam čuti, opipati i osjetiti kako se približava.

Svakom stanicom mog tijela osjećala sam se kao usmjerena i usisana u jednu točku, sasvim koncentriranu u moju unutrašnjost i s očitom smetnjom od svega izvana, svjetla, buke, ljudi… Od tog trenutka više nisam mogla ni željela donositi odluke o tome kako ću i kojim putem koračati, znala sam samo da je putovanje započelo.

Odluka o tome kako će teći možda se izvana čini osobnom i osnažujućom, ali zapravo, negdje duboko unutra, osim što je sam čin rađanja fiziološki proces, što znači da teče bez da mi kontroliramo njegovu dinamiku, za mene je bio važan i očekivan način na koji ću shvatiti o sebi kako reagiram u dubokim trenucima, izazovnima i izvan kontrole. Znala sam da dubljeg nema i da je to jedinstvena prilika u kojoj ću, tek kasnije saznajem, dobiti mnoge darove i više od očekivanog.

kućni porod

Nisam odmah znala da će i hoće li se uopće ta odluka o porodu kod kuće razviti i dozvolila sam da vrijeme, puno razgovora, istraživanja, upoznavanja i moja intuicija učine svoje. Svaki put kada bih osjetila pritisak i sumnju dozvolila sam si da ne donosim odluke pa makar to bilo sve do zadnjeg dana. Nisam htjela da opcije budu “ili bolnica ili kućni” već sam ostavila otvorenu mogućnost da se kreće onako kako je zapisano da je za mene, bebu i nas kod kuće najbolje.

U sedmom mjesecu moje treće trudnoće u jednom sam trenutku od prevelikog pritiska koji bih osjećala prije svakog pregleda u bolnici, prestala ići na redovne preglede, jer sam shvatila da od buke pretraga i straha za tijek trudnoće ne mogu “čuti”, osluškivati i pripremati se onako kako sam osjećala da trebam. Moja trudnoća nije bila ni po čemu problematična i ta se odluka ispostavila ispravnom.

Od tog smo trenutka prestali, spontano, i suprug i ja, razmišljati o tome kako je trudnoća medicinski događaj, a dani su prolazili tako brzo da je meni bilo dovoljno znati da vjerujem svojoj bebi, našem ritmu i povezanosti koju smo izgradili.

Nisam razmišljala “što ako” i jednostavno sam iz dana u dan osluškivala, što mi poručuje beba, njezino kretanje i moja osjetila koja su se izoštrila i oslonila na intuitivno promatranje cijelog procesa koji se odvijao polagano spontano. Ta dinamika svojstvena je meni, bez žurbe, polakšim načinom, ponekad težim, ali bez požurivanja bio je moj uvjet.

kućni porod

Pomislila sam, priznajem, osluškujući sve te senzacije, na mnoga rađanja prije mene, mnogo puta na one žene koje su imale samo jednu trudnoću, a tešku, one koje su trudnoće izgubile i sve one koje nisu i neće nikad u sebi otkriti majčinstvo. Mislila sam i na one koje su rađale 6,7,8 i više puta, one koje su ispunjene i transformirane u svojim porodima, na sve načine.

Sve te žene, svi njihovi porodi i iskustva za mene su bili značajni i dali su mi snagu i potrebnu nježnost da otpustim potrebu da kontroliram ishod ili tijek svojeg poroda.

Svakim danom sam ritualima i njegovanjem pripremala svoje tijelo, imajući na umu možda za mene najvažniji savjet koji sam dobila od svoje doule, da je ono stvoreno za rađanje i da ga ne treba zbunjivati nekom posebnom pripremom mimo one koju osjećam da si želim.

Za mene je to svaku večer bilo uljenje cijelog tijela toplim sezamovim uljem i tako sam i dobila pomalo skrivenu želju da rodim u kadi, što se zamalo i dogodilo.
Trenutak kada sam istinski shvatila i usvojila da je porod možda jedina stvar na svijetu koju je nemoguće kontrolirati i koja se milijunima godina ne mijenja, nešto što je ostalo isto unatoč i usprkos svim ljudskim razvojima i naprecima, bio je trenutak kad sam znala da mogu i smijem maštati i zamišljati kakav porod želim, ali fizički ne mogu i ne smijem ograničavati njegov tijek.

Ovaj je porod u meni iscijelio sve prethodne utiske i doživljaje, propuste koje si nisam željela oprostiti i pitanja je li moglo drugačije.

Njegov sam tijek bio je sve ono što sam zamišljala. Za sebe sam željela neke sitne privilegije koje bi mi pomogle u doživljaju unutrašnje sebe i boli s kojom se nisam željela suočiti. Nikad nisam bila netko tko rado prihvaća bol, dapače, panika, strah, nepovjerenje i odbijanje bile su sve emocije koje su me kočile u doživljaju rađanja mojih djevojčica.

Tog je vjetrovitog predvečerja moja doula bila intuitivnija i od mene, možda kroz povezanost koju smo ostvarile, osjećala je da sam ja već “u porodu” i taj tjedan prije. Informacije kako takva osjećanja gdje mi je sve izvanjsko smetalo značile su da se moj porod nevidljivo kreće i bile su mi utjeha i velika prednost. Dok smo pisale poruke jedna drugoj meni je pukao vodenjak i krenuo je porod kojim će na svijet doći mali vodenjak…

kućni porod

Trenutak je bio toliko intiman, dogodilo se upravo ono što sam i maštala, bila sam sama i nakon prvotnog sam uzbuđenja pozvala supruga, a krenula je i doula prema nama. Ja sam jednostavno nastavila sa svojim uobičajenim aktivnostima, u svom ogrtaču, bosih stopala u svom toplom domu dok se spuštala noć koja nam je trebala kako bi se hormoni umirili i omogućili tijelu da se pobrine za porod. Moj je dječak želio van, a ja sam mu to samo trebala dopustiti.

Nakon nekog vremena i malog razgovora s doulom i primaljom otišla sam na spavanje s mužem i djevojčicom, bila sam svjesna da mi treba mali odmor za ono što me čeka i u našem smo toplom krevetu u tišini ležali i grlili se zajedno sve dok njih dvoje nisu zaspali. Poslije ponoći osjetila sam da mi je preteško ležati, jer su počele kontrakcije koje su me podsjećale samo na jaku menstruaciju.

Želeći proživjeti ih budna i sama, nisam budila primalju i doule. Željela sam to intimno vrijeme za sebe, baš kao i za neke druge intimne trenutke za porod je važna tama i samoća. Hormoni koji se luče identični su onima koji su se lučili dok je dijete začeto, a to su, svakako, trenutci u kojima želite biti sami ili sa svojim partnerom.

Sjedila sam u polumraku hodnika ispred ogledala na stolcu za porod i njihala tijelo u krugove i pokrete koji su me podsjećali na vjetar koji je vani divljao. Hodala sam od sobe do sobe kako bih se uvjerila da svi spavaju i pogled na njihov miran san i duboko uspavana tijela me umirivao. Nakon vrlo kratkog vremena otišla sam pod tuš i nisam ni shvatila kako je izgon vrlo blizu iako sam se iz kade morala polagano i pažljivo kretati i usprkos dubokoj boli uspjela sam doći u dnevni boravak gdje su moje pratilje spavale. Legla sam na pod i osjećala sam se kao mala životinjica, nisam željela pričati, slušati ni vidjeti što se događa oko mene. One su se intuitivno probudile i bez riječi mi pružile podršku kakvu sam sanjala.

Ono što je mehanički meni bilo potrebno i važno, ono čega se sjećam da je tjelesno bilo jedino što mi je odvlačilo pozornost je pritisak na leđa i zdjelicu kako bi mi što manje bolan bio izlazak kralješka koji mora izaći da bi beba mogla proći.

Odabrala sam porod na boku, jer je bio dovoljno polagan i tako sam imala vremena odlučiti i dozvoliti, skupiti snagu za trenutak kada ću pustiti da beba izađe.
Sjećam se svakog detalja, trenutka i svakog dijela tog procesa. Sjećam se kako je naša mačka sjedila kraj moje glave i prela, sjećam se svakog trenutka izgona i podrške, masaže i tišine koju sam imala blagoslov čuti.

kućni porod

Za samo jedan sat mali je vodenjak našao svoj put i došao u naše naručje.

Soba je bila ispunjena valovima hormona, ja sam bila u polusnu i svi oko mene u potpunoj tišini i nekom slatkom deliriju.

Ja, uvijek čvrsta racionalka, rodila sam i donijela magiju u čitav taj čin, srca i prostor, svima prisutnima.

Danas osjećam da je taj porod bio NAŠ. Naš, jer on pripada i onima koji su sa mnom, posve nečujno, plovili te noći, svim ženama koje sam dozivala u mislima, ženama kojima sam sjedila u krilima, mojoj mami, doulama, primalji, mom mužu i kćerima. Pripada svima nama, jer sam te noći dijelila i svoju bol i sreću bez da se osjećam uplašeno. Svaki korak bio je korak bliže sebi.

To je bila bol i sreća koja je izgradila sve moje dubine i sretna sam što svjedočim vremenu, ispred nas, koje donosi sve više svjesnosti i odlučnosti u svima nama da na ovakav način donosimo svjetlost na ovaj svijet….

 

Korana Kolec

 

Foto: Unsplash, Pexels

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.