Maša Radišić: Nama budućnost dolazi stihijski, zaboravljajući da je danas jučer od sutra!

Sisačka obrtnica i poduzetnica Maša Radišić je jedna od divnih ljudi koja je već prvoga dana sa svojom obitelji bila na terenu i pomagala onima koji su najteže stradali u razornom potresu koji je 29. prosinca šokirao cijelu naciju. 

Koliko će ovaj potres imati dugoročne posljedice na stanovništvo, gospodarstvo i perspektivu samoga kraja, svjesna je Maša već sada. Zamolili smo ju da nam kao obrtnica i poduzetnica te žena koja je od prvog trenutka na samom terenu, približi pravu situaciju koju ne možemo iščitati iz medijskih objava ili TV priloga. Zanimalo nas je i što Maša misli o mogućnosti oporavka cijele Banije i Grada Siska. Razgovor pročitajte u nastavku.

Maša Radišić

Prije desetak dana Hrvatsku je pogodio razoran potres koji je iza sebe ostavio posljedice kakve naše generacije ne pamte. U samo nekoliko sekundi Petrinja, Sisak, Glina i okolna mjesta u potpunosti su se promijenili. Gdje si bila kada se sve ovo događalo i koji su bili tvoji prvi dojmovi?

Bila sam u kući u Vrbini. Prvi dojmovi, koji traju sve do danas, jer je i danas bio potres jačine nekih 4,5 neugodni….. nikome za poželjeti kada se ljulja kuća i ruše police… Ljudi izlaze na ulicu u šoku, neki ozlijeđeni fizički, svi psihički. Prva reakcija je pokušaj dobiti svoje na telefon, linije ne rade, panika, druga reakcija susjeda je sama u kući, evakuacija, kuća je kasnije dobila crvenu naljepnicu i sprema se rušenje. Treća reakcija otrežnjenje, sve što je građeno i stvarano godinama nestalo je u trenu.

I tada se u nama javlja ono najbitnije, a to je misao jedino kako možemo preživjeti je da krenemo i počnemo pomagati drugima i tako i bi. Ovih 13 dana na terenu je nešto najtužnije što sam vidjela i doživjela.

Znam da si odmah bila na terenu i hrabro pomagala onima koji su prošli najgore. Drago mi je vidjeti da se toliko ljudi mobiliziralo i došlo u namjeri pomoći. Imam osjećaj da se nekakva struktura još nije uspostavila. Kako se tebi čini s terena?

Kakva struktura? Kada se katastrofa proglasi tjedan dana prekasno, o kakvoj strukturi govoriti. Među vrhom ni danas nema koordinacije. U bivša vremena, tako mi govore roditelji je postojao sistem NNNI – Ništa Nas Ne smije Iznenaditi. Strukture su bile jasne. Stožeri, tada štabovi, su bili unaprijed formirani …poslije nepogode odmah se počelo djelovati na svim fontovima… uz civile uskakala je JNA. Iznenađena sam da na terenu nema Hrvatske vojske. Kao da HV ne postoji. Da nema entuzijazma običnih ljudi i malih poduzetnika, bojim se da bi sve bilo još tragičnije.

Imaš li neki prijedlog što i kako bi trebalo napraviti u hitnoj intervenciji, kako bi se svi ljudi imali gdje skloniti?

Prema onom NNNI, znalo se tko se sklanja kamo. Bila su unaprijed organizirana skloništa. Danas nemamo takav sistem, odnosno trebali bi ga imati, ali je vrh Civilne zaštite, Crvenoga križa i drugih popunjen stranačkim, moram reći, potpuno nekompetentnim kadrovima. Moj otac mi kaže da u ono vrijeme nije bilo tako lijepih uniformi. Svi su bili obučeni u plave kute i radili. Zar nije tragikomično, kada prvi čovjek Civilne zaštite ne zna da je oštećena kasarna u Petrinji i da je iseljeno 400 ljudi?

@indira.juratek

U pogledu u budućnost smatraš li da obnova treba ići u smjeru obnavljanja stanja kakvo je bilo prije potresa ili je ovo prilika za novu, promišljenu, održivu i modernu županiju?

Naravno da bi trebali promisliti o novom razvoju. Ovi krajevi i cijela Banovina je zanemarena od rata na ovamo. Uništena su radna mjesta. Bez mogućnosti zapošljavanja ovaj kraj će se nakon potresa ugasiti. Već sada u selima žive samo starije osobe, koje će po sili prirode također otići. Gradnja kuća, kako je to bilo napravljeno poslije rata, na brzinu, je samo prilika za zaradu onima koje će vrh odabrati. Niz poslije rata obnovljenih kuća je prazan godinama.

@grad_sisak

Kako Sisku vratiti stari sjaj?

Kako? Skoro pa nikako. Uništena je doslovno sva industrija. Nema radnih mjesta. Mladi masovno odlaze. Zapravo odlazi tko može. Nema plana gospodarske obnove. Nema ga ni Hrvatska. Sada se radi Strategija razvoja do 2030. Ona bi trebala dati odgovor kako vratiti dio starog sjaja, ne samo Sisku, već Baniji, Slavoniji, Lici. Po onome što sam vidjela, toga nema u dokumentu. Kao da se sve svodi na Zagreb i obalu. Da ne bude sve tako pesimistično, normalno je da bi se dio sjaja mogao vratiti samo ako bi se angažiralo građane, da daju svoj doprinos. Nažalost, danas sve diktira sam vrh, na način koliko znaju, a znanja nigdje. Od početka potresa do danas su stanovnike snabdijevali hranom ugostitelji na volonterskom principu. Od ponedjeljka će se to plaćati i Vlada je odmah posao dala svojoj trtici. Ugostitelji Siska, Petrinje, Gline i Banije neće moći u svojim kuhinjama pripremati hranu. Možda i hoće kao podizvođači, tako da će vrhnje brati državna tvrtka Pleter iz Zagreba, a malima kao i do sada mrvice. Pa kako da se onda vraća sjaj, kada je prvi potez Vlade čavao u lijes propalog gospodarstva.

Sisačko-moslavačka županija i sam grad Sisak nekoć su bili središta industrije. Poslije ratnih godina i u tranziciji iz industrijalizacije prema drugim djelatnostima nastalo je veliko iseljavanje ljudi. Što misliš da sada treba napraviti kako se ljudi koji su ostali bez domova ne bi bespovratno odselili?

Težak je odgovor na ovo pitanje. Prvi korak bi bio da se s terena uklone svi stranački kadrovi. Angažiraju oni koji su u realnom sektoru pokazali da znaju i mogu. No to je gotovo neprovediva misija. Bojim se, a nastavi li se i dalje uhljebljivačka politika samog vrha države, da na ovim prostorima nema opstanka. Možda će rješenje biti na način da svi koji mogu odu, ovdje ostanu koji ne mogu, da žive od socijalne pomoći i uglavnom malih mirovina, pojačanih s doznakama izvana. I sama ne vidim perspektivu. Suprug koji ima catering neće moći raditi još duže vrijeme, jer će za nas raditi ovi iz Zagreba. Osiromašeni građani neće imati novca niti za moje usluge.

Foto: Ivica Rakić

Poduzetnica si. U protekloj godini koja je s već s pandemijom koronavirusa obrtnike „bacila na koljena“, obrtnici ovog kraja doživjeli su još jedan udarac – mnogi su ostali bez prostora. Što učiniti da ljudi sada ne ostanu i bez prihoda?

U moj inače mali salon sam primila još dva obrta, frizere i kozmetičare, ostali su bez svog prostora pa da bar malo rade. Na ovim područjima više nema ni poslovnih prostora – dobar dio je neupotrebljiv. Gdje je pri tome država da pomogne? Misle samo na sebe. Odmah nakon drugog potresa, prvi ljudi su počeli odlaziti. Tko ima vremena i volje čekati državu, s njenim ispraznim obećanjima. Vidimo što je na Baniji napravljeno zadnjih 25 godina. Ništa.

Kako svatko od nas trenutno može najviše pomoći?

Da se spriječi vrh države da i na ovoj muci neki iskoristi priliku za nemoralnim profitom. Pozivam da se udružimo i da posao priprave hrane, kao i do sada, ali s plaćanjem minimuma, ostane u domeni lokalnih ugostitelja. Neka Pleter kuha u Zagrebu.

Možemo li išta iz prošlosti naučiti za budućnost?

Mi smo narod koji ne uči iz prošlosti. Nama budućnost dolazi stihijski, zaboravljajući da je danas jučer od sutra! Da smo nešto naučili iz prošlosti, danas bi imali organiziranu Civilnu zaštitu i Crveni križ. Kako očekivati nešto više?

Što za tebe znači biti dobro?

Dobro znači kada oko mene živi zadovoljan narod. Kada se sije smijeh. Stanje na ovim prostorima nažalost izaziva suze, a djelovanje vrha bijes.
Dobro znači da napokon prestane stihija i da se počne raditi planski i sa željom da i malom čovjeku bude dobro u lijepoj našoj.

Indira Juratek