parallax background

Što možeš naučiti iz ozljede?

horoskop studeni
Veliki horoskop po znakovima za studeni
studeni 5, 2017
škrtost
Budi dobro ZEN tarot – Škrtost
studeni 6, 2017
 

Prošle sam godine pozvana na razgovor u vrtić. Na razgovoru s odgojiteljicom “u četiri oka”, trebalo mi je par minuta da shvatim kako pokušava diskretno saznati imamo li problema kod kuće. Naime, već sam danima dolazila po klinku ukrašena dvjema sjajnim modricama. Svaka na jednom oku. Moja klinka nacrtala je zastrašujući crtež mene s dvije velike crne rupe umjesto očiju i rekla kako je mama “pala”.

M orala sam skupiti svoje najuvjerljivije lice kako bih objasnila da sam zlostavljačko izgledajuće mrlje zaradila na satu yoge. Položaj skakavca.

Točnije bio je to pokušaj skakavca, prilično jadan i onda pad na jednu stranu face. Nakon par sekundi nevjerice radim i drugu stranu – jer nema šanse da opet tako glupo padnem. I tako zaradim još jedan pad. To je sad već neugodnjak. Srećom, ljudi oko mene uistinu su koncentrirani sami na sebe i nitko ne primjećuje moje blesiranje. Tek u shavasani osjetim kako mi lice počinje pulsirati.

Dok sam sljedećih dana dobivala poglede sažaljenja u javnosti, napokon mi je došlo iz guzice u glavu da sam nakon dana koji počinje u šest ujutro i fizičkog posla koji završava u pol devet navečer, možda ipak preumorna za večernju ashtangu.

Unatoč hitroj pobuni ega (“ali ja volim ashtangu”, “moje tijelo treba snage”, “jutarnja yoga nije mi izazovna”, “nisam valjda takav slabić”…), promijenila sam cijeli raspored i krenula na yogu jutrom.

 

(Ne)slušanje vlastitog tijela

Na jutarnjem satu bilo mi je prekrasno. Toliko mi je odgovarala ta promjena dnevnog ritma i toliko sam se dobro osjećala nakon svakog sata da sam htjela vikati po ulici: “Dođite svi na jutarnju jogu, super je, predivno je, život je lijep!

Htjela sam zagrliti svoju učiteljicu i reći joj hvala što vodi jutarnje sate. Tako bi se čovjek trebao osjećati nakon sata, slično kao nakon shiatsu tretmana , jednostavno si sretan, ispunjen.

Tjedan prije, kad sam odlazila s večernjeg sata osjećala sam se dobro: ugodno umorno i zadovoljno. U redu, možda malo preumorno. Ok, možda sam imala potrebu sklupčati se na matu i ostati spavati u studiju do jutra, neću ništa tvrditi.

Morala sam se ozlijediti da poslušam tijelo koje mi je već neko vrijeme poručivalo da prestanem forsirati yogu navečer. Ipak sam reagirala prije ozbiljnije ozlijede, dakle kako starim ipak napredujem. Jer imam povijest ne slušanja vlastitog tijela.

Prije desetak godina pala sam tako da sam zaradila dva sloja šavova duž kralježnice – i iz sale produžila ravno na posao. Par godina prije toga, mjesecima sam uporno šepala zbog boli u stopalu, prije nego li sam potražila pomoć – i odmah završila na operaciji.

Trebale su mi godine edukacije iz shiatsua, osteopatije i anatomije da u potpunosti shvatim kako su te zanemarivane ozlijede utjecale na moje kukove pa onda i ramena i stav cijelog tijela.

parallax background

Svaka ozljeda pokreće i fizički i mentalni obrazac zacjeljivanja. Cilj je prihvatiti, učiti i izrasti kroz njih. U tom izazovu leži put osobnog rasta.

 

Ponavljajuće ozljede

Nije rijetkost da mi dolaze klijenti s ponavljajućom ozljedom. Najčešće zato jer prilikom prve ozlijede nisu na vrijeme reagirali ili zato jer nikako ne uspijevaju naći vremena da dopuste tijelu da zacijeli.

Prošle godine radila sam s dvije yogine, upravo na putu da postanu učiteljice. Učitelji su posebno podložni ozljedama jer kroz sat pažnju usmjeravaju na učenike umjesto na sebe. Zato je lekcija o poklanjanju pažnje samom sebi dragocjena za svakog budućeg učitelja, jer ozlijediti se dok slijediš intenzivne treninge i usavršavaš asane kroz školu velik je izazov.

Biti nježan prema sebi u tom trenutku znači pobijediti ego koji te gura dalje. Napraviti pauzu u školovanju zbog ozlijede može biti užasno frustrirajuće iskustvo, ali ni slijediti program škole uz ozljedu nije lako. Znači izoštriti sva osjetila, uistinu upoznati svoje tijelo i poštovati svoje granice. Srećom, ako smo strpljivi s vremenom shvatimo da upravo prihvaćanje granica – ih pomiče.

 

Vježbanje uz ograničenja, uz visokorazvijeno samoopažanje, maštovite modifikacije može nas učiniti učiteljem koji će u budućnosti osobama s poteškoćama (a to je većina osoba) olakšati/promijeniti život. Takvo iskustvo može nam pomoći da, kad svojim prvim učenicima kažemo da je u redu uzeti odmor ili da je savršeno u redu modificirati asanu, to stvarno mislimo. I to se osjeti.

Činjenica je, kad yogi jednom postane učitelj i stane pred dvoranu punu ljudi, gotovo svaki od tih ljudi imat će neku ozljedu, a apsolutno svaki od tih ljudi imat će slabu točku zbog koje neće nikad moći savršeno izvesti neki položaj. I to je u redu. Ali da bismo uistinu bili OK s idejom nečije nesavršenosti, moramo prvo naučiti voljeti svoju. Ako nismo sposobni biti nježni prema sebi, ne možemo niti pružiti istinsku nježnost.

Biti nježan prema sebi u tom trenutku znači pobijediti ego koji te gura dalje. Napraviti pauzu u školovanju zbog ozlijede može biti užasno frustrirajuće iskustvo, ali ni slijediti program škole uz ozljedu nije lako. Znači izoštriti sva osjetila, uistinu upoznati svoje tijelo i poštovati svoje granice. Srećom, ako smo strpljivi s vremenom shvatimo da upravo prihvaćanje granica – ih pomiče.

Ozljede se događaju, pogotovo ako smo tjelesno aktivni i pred tijelo stalno stavljamo nove izazove. Cilj je prihvatiti ih, učiti od njih i izrasti kroz njih. Ozljede u yogi (i drugim tjelesnim aktivnostima), nastaju uglavnom zbog ne slušanja uputa učitelja, (kada kaže da možemo ostati u trenutnom položaju ili prijeći u napredniji, to uistinu znači da je OK ostati u trenutnom položaju), ali može biti uzrokovana i neadekvatnom asistencijom. I učitelji su ljudi, ali odgovornost je i na nama da iskomuniciramo kad asistencija prijeđe naše granice.

parallax background

Ozljeda može biti doživotni problem ili dar, ovisno o stavu koji zauzmemo.

 

Što ako se ozlijedimo?

• Važno je realno procijeniti ozljedu. Ozbiljno shvatimo bol, pogotovo oštru ili onu koja se s vremenom pojačava. Bol je poruka tijela: stani, nešto se događa. Potražimo stručno mišljenje pa i “drugo mišljenje” ako je potrebno. Ignoriranjem boli manju ozljedicu možemo pretvoriti u kroničan problem.

• Ponekad je ozljeda poruka da nam treba odmor pa i odmak od onoga čega se bavimo. To treba ispoštovati i ponekad je uistinu zdravo pustiti sve i pažnju usmjeriti na druge stvari i aktivnosti. Kad se nakon istinske pauze vratimo voljenoj aktivnosti, vraćamo se osvježeni, s novim pogledom na to što nam ona znači, što nas motivira i koji su nam ciljevi.

Ne prekidajte terapiju prije vremena. Slično kao i s antibioticima, osjećamo se bolje prije nego li smo sasvim ozdravili. Terapeut kojem se obratite preporučiti će vam određen broj dolazaka s razlogom. Zacjeljivanje ozljeda traje i prilagodba tijela novonastaloj situaciji traje. Popravak štete od starih, zapuštenih ozljeda traje dulje, puno dulje.

• Ako neko vrijeme moramo strogo mirovati, to ne znači da za to vrijeme ne možemo unaprjeđivati svoju vještinu. Možemo pročitati stručne knjige za koje inače ne bi našli vremena, proučavati teoriju, (nešto što često zanemarimo zbog prakse) i zabilježiti sve nove smjerove koje želimo istražiti kad opet počnemo i s fizičkim radom. To je i prilika da osvijestimo važnost prehrane i disanja u izgradnji i obnovi tkiva.

• Ako mirujemo, ne znači da ne možemo vježbati – u svojoj glavi. Možemo se naprosto smjestiti u udoban položaj i vizualizirati. Zamislimo kako izvodimo aktivnost koju želimo. Što detaljnije ju predočimo to bolje. To uključuje osjećaj tijela, mirise, svjetlost, zvukove. Tako možemo odraditi cijeli željeni sat, kao da smo stvarno u pokretu, pazeći na disanje. Mnogi sportaši tako se pripremaju za natjecanja čak i kad nisu ozlijeđeni. Dok zamišljamo, naše tijelo radi mikropokrete koji nas ne mogu ozlijediti, ali će omogućiti da ranije nastavimo s vježbanjem jer naše tijelo uči radnju..

• Ako je ozljeda blaža (ili smo “odmirovali”), možemo nastaviti radom “oko ozljede”. Sličan princip rabimo u shiatsu-u u kojem često tretiramo i sasvim svježe ozljede. Pritom radimo na svim ostalim dijelovima tijela, uklanjajući sekundarne napetosti i općenito stres iz sustava, olakšavajući i ubrzavajući oporavak bez da diramo ozljedu. Slično, ako smo ozlijedili ruku i dalje možemo raditi mnoge stojeće i ležeće asane. Ponekad je dovoljno modificirati položaje: u prosjeku jednom godišnje aktivira mi se davno ozlijeđena prepona, no najčešće mogu nastaviti sat uz malo samokontrole, izvodeći većinu vježbi s jednom blago savinutom nogom. Radeći “oko ozlijede” produbiti ćemo svoje znanje o modifikacijama, a možda kreirati i neke nove. Također, ako se moramo odreći nekih omiljenih poza, možemo to iskoristiti kao priliku za pobliže upoznavanje s novima. Ne smijemo li opterećivati vrat na primjer, umjesto stoja na glavi možemo se posvetiti stoju na rukama.

• Važno je nastaviti brigu o tom dijelu tijela i nakon terapije. Terapija uglavnom ima za cilj dovesti nas u funkcionalno stanje. Ako se želimo baviti intenzivnijom aktivnošću i ponovo istraživati svoje granice, tu se naš rad nastavlja. Potrebno je zadržati pažnju na tom dijelu tijela, ulaziti u položaje s oprezom, dati mu vremena da potpuno zacijeli i oporavi se. Slično kao i kad prvi put krenemo s vježbanjem, nakon početnog uspjeha i brzih promjena na tijelu, s vremenom dolazi do usporenja i može nam se činiti da dugo stojimo na mjestu. Neke ozljede natjerat će nas da do kraja života budemo nježniji prema određenom dijelu tijela i to je u redu. Svi imaju slabu točku, neke su proizašle iz ozljede, neke su kronične bolesti, a neke su tu od rođenja. Slaba točka uglavnom zahtjeva konstantno održavanje tonusa mišića oko nje, kako bi “držali” taj dio tijela pa će možda biti potrebno u rutinu uvesti i nove vježbe. Pitajte terapeuta za preporuke i vratite mu se kad ga trebate, ali glavna odgovornost sprječavanja ponovne ozlijede je na nama.

• Vrijedi postaviti si par pitanja: Kako je došlo do ozlijede? Koji je uzrok doveo do situacije u kojoj smo se ozlijedili? Izvodim li taj položaj krivo? Jesam li ušao/la u naprednu pozu unatoč uputama učitelja? Zašto? Koji je osnovni cilj mog vježbanja? Ozljeda je uglavnom znak da nismo koncentrirani, krivo izvodimo položaj ili ga izvodimo s krivim ciljem/stavom.

 

Što možemo naučiti iz ozljede?

Nesavršeni smo. I to je ok. Svi ljudi s kojima ćemo raditi također su nesavršeni. Kao i svi naši učitelji. Ako ne možemo voljeti sebe kao nesavršena bića, nećemo moći niti ljude s kojima ćemo raditi, a to čini lošeg učitelja.

Tijelo je čudesno. Svaka povreda daje nam novi uvid u fascinantnu sposobnost našeg tijela da se samoizgrađuje. Dok ležimo i odmaramo se, naše tijelo stvara nove stanice i iznova tka tkivo kojim ćemo kasnije moći podići desetke kila bez problema.

Tijelo i um su jedno. Ako malo obratimo pažnju primijetit ćemo da nam se tijelo cijelo vrijeme obraća. Daje nam do znanja kad smo preumorni, kad smo pod stresom, kad smo ušli preduboko u pozu. Ozljeda nas prisiljava da počnemo slušati. Kao vlasnici ozlijeđenog dijela tijela, s vremenom možemo primijetiti kako će se upravo on prvi “javiti” uvijek kad smo pod stresom ili nas nešto muči. Taj dio tijela prvi će signalizirati opću napetost koju stres stvara u tijelu, a koju inače još dugo ne bi osjetili. To nam omogućuje da reagiramo na vrijeme, prije nego napetost u tkivu preraste u bolest.

Balans, strpljenje i smirenost koje ozljeda traži od nas često su ono čiji je manjak doveo do ozljede. To je nešto što svi “znamo”, čemu svi “težimo”, ali ozljeda nas uistinu natjera da postignemo tu ravnotežu kako bismo zacijelili i kako se ne bi ponavljala.

 

Put osobnog rasta

Ozljeda može biti doživotni problem ili dar, ovisno o stavu koji zauzmemo. Svaka ozljeda pokreće i fizički i mentalni obrazac zacjeljivanja. Ovaj drugi često je teži. No u tom izazovu leži put do osobnog rasta.

Trik je ne dopustiti egu, nestrpljivosti ili nekom drugom kompleksu da umanji sposobnost našeg tijela da si samo pomogne

Kad smo ozlijeđeni naš prvi prioritet mora biti zacjeljenje. Kratko zadovoljenje našeg ega (preranim forsiranjem) može donijeti dugoročnu štetu našem tijelu, ali damo li tijelu malo vremena i nježnosti ono će nas uvijek iznova iznenaditi svojom sposobnošću obnove, prilagodbe i izdržljivosti.

 

2 Comments

  1. Lana napisao:

    Da, tocno to, stvarno treba poslusati tijelo koje kaze: ” dosta je, stani malo, uspori.”

  2. Tina napisao:

    Odlican tekst. Dosao je upravo na vrijeme da mi da par odgovora vezano za moju posljednju ozljedu i da me natjera na razmisljanje. Hvala 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.