Koja god religija bila u pitanju: uvijek je manipulacija, laž. Religija nema veze s duhovnošću. Pokušaj da se ljudima proda učenje o duhu, kroz religiju, je još jedna energetska zlouporaba.
Ovo se tiče svake religije, bez iznimke. Svaka se prema svojim članovima ponaša kao prema djeci. I još im prodaje to ponašanje kao znak ljubavi. Ponašati se prema nekome kao prema djetetu znači – održati ga uvijek u stanju nesvijesti djeteta, u ovisnosti. Malo, slatko, zaigrano i – nemoćno. Zato je lako većinu ljudi uhvatiti u zamku religije: nesređeni i nesretni, gladni roditeljske ljubavi, mijenjaju jedan autoritet s drugim. Onaj roditelja – s onim „svetog roditelja": svećenika, gurua, new-age propovjednika, boga osobno. Glavno da je moć u rukama drugih. A time i autoritet.
Lakše je kad netko drugi odlučuje, kad je netko "prav", i na 'pravom putu' a drugi "kriv" i na krivom putu. Lakše je biti poslušna ovca koja slijedi svog pastira, nego odgovoran čovjek, sam sebi „kriv“ i „prav“. A je li? Samo naizgled. Samo kratkoročno. Kao što je ponekad lakše napiti se, da na tren zaboraviš ono što te muči. Ali problem ostaje i kad se otrijezniš. Uglavnom nesređene, nezrele emocije čine da čovjek traži svoje oltare izvan sebe. Svejedno je koje – budističke, katoličke, indijske, new-agerske, iscjeljujuće... Oltar Istine i Srca nije izvana i ne pruža ga nitko tko ne podržava vaš osobni razvoj, vaše zreljenje. Malo modernih religijskih kultova to podržava: puno više koristi, energetske (kroz potrošnju astralne supstance svojih sljedbenika) i fizičke (materijalne) imaju crkve svih religija kada ih slijedite kao dijete. Stalno ih trebate, a i oni vas: bolesna simbioza ofarbana u roze nijanse kvaziduhovnog marketinga. Jer, ako slučajno odrastete i ozrelite, nećete trebati nikoga osim sebe samih, da vam kaže što je ispravno, što nije, što je pravo, što nije. Jer, što tjera ljude da budu religiozni, ako ne nesigurnost? Priče o tome da kroz religiju traže smisao i svrhu života su još jedna šarena laž; marketinška udica za mase, duhovni pr.
Pričaju Gnostik i Vjernik:
Gnostik: „Što je bitnije, naći Sebe ili Boga?“
Vjernik: „Ako nađeš Boga, našao si i Sebe“.
Gnostik: „Obrnuto: ako nađeš Sebe, našao si Boga“
U tome je tajna oslobođenja. Naći Sebe... No, tko je, ili što je to Sebe? I, tko ili što je Bog? Religije uglavnom serviraju dva viđenja boga: jedno je da je on, kao Brahma, ili bilo koji drugi kojem se ljudi klanjaju. U tom je slučaju, jednako kao i Lucifer – entitet. Drugo viđenje je da je bog apsolut, čisto postojanje... mentalni koncept: ako je tako, onda on ne može stvarati, on ne stvara, ono jest. Stoga, bog koji je kreator nije bog koji jest! Ako je netko kreirao čovjeka, on ga je kreirao iz poznatih supstanci, a on nije bog, on je bog, boginja s malim slovom, demon, vrag, vanzemaljac došao na zemlju, sotona, kako ga god želimo nazvati. U starim gnostičkim spisima rečeno je da je sotona vladar materijalnog svijeta, dok je bog kao koncept apsoluta, vladar nebeskog, božanskog svijeta. Klanjati se nekom od religijskih bogova, bio on Jahve, Brahma ili Allah, znači klanjati se konstrukcijama. Tibetanski - mentalna forma tulpa ili sprulpa (ima dobar text na wikipediji). Tako ego postaje vlastiti bog.
S druge strane, naći Sebe znači naći upravo svoje postojanje i svoj ego: kad nađeš svoj ego, imaš ga pod kontrolom, kao malog vražićka, i držiš ga na uzdi budno, jer je sklon uznositi se svojom veličinom svaki trenutak. A dio tog uznošenja je i ideja „ja jako volim boga...“ i „ja sam jako duhovna osoba“. Kad spoznaš svoje postojanje, spoznao si ono nedjeljivo u tebi, jedinstveno, a da nije ego: po čemu si poseban, po čemu je čestica pijeska na plaži punoj pijeska posebna? Svojom spoznajom analognosti istosti i različitosti u istome trenutku koje nosi u beskonačnom lancu vječnosti.
Kad nađeš Sebe, i spoznaš da postojiš – jednostavno ne trebaš vjerovati, jer znaš. Takvim ljudima religije ne mogu zamazati oči. Ali, ako nisi našao Sebe – nije bitno u što vjeruješ, ako ne postojiš (ne znaš sebe). Baš zato je jedna od najjačih Isusovih: „Ja sam Put, Istina i Život“ – kao pravilo za svakog od nas. No, kako je Crkva ovo prevela: „slijedite nas, jer mi predstavljamo Istinu, Put i Život, i znamo umjesto vas što je najbolje za vas“.
Puno je licemjerja u religijama, i laži. Svaka osuda – nesvjesno serviranje krivnje. Tko vam budi krivnju, krade vam energiju. Hrani se njome, drži vas u šaci, vlada vama. Tako moderne crkve vladaju sljedbenicima (i pritom je isto koji god religijski kult uzeli u obzir, čak i new-agerske škole iscjeljivanja, osvještavanja...) i drže ih, u ime ideala. Mobiliziraju svoje sljedbenike prodajući obećanja o boljem životu: kao kad država zove ljude da idu ginuti u rat, pa svima napuni glavu idealima o domovini i hrabrosti, tako da se nitko ni ne sjeti pitati „hmm... država, što je to? Nije li to samo koncept, mentalni koncept i ime za neku organiziranu zajednicu... I, bi li taj koncept, ta država, za mene poginula?“. Ljudi hrle, kao i u crkve/organizacije/zajednice... kako se god one zvale. Plaćaju, dižu kredite za spas duše... (jel' vidite koliko koštaju new age edukacije???). Da, u novcu i energiji je tajna. Kad god pomislite na nekoga, dajete mu energiju. Sad zamislite koliku energiju vam uzima redovito razmišljanje na način na kojim vam je servirala neka od crkvi (koja god to bila i kako god se zvala)? A tek ravnanje po postulatima: svaki put kada se gušite od krivnje, hranite entitete svog vjerovanja. Čime energiju za svoj razvoj dajete drugima. Krivnju vam ucijepe još u djetinjstvu. Isprogramiraju vas, dok još nemate pojma, pa kasnije živite to automatski. I u tome je glavni problem: automatizam, bez momenta u kojem stanete, razmislite i preispitate sve... je ono što vas ubija.
Netko kaže da mu vjera i religija daje puno toga, najviše utjehu... No, ne treba vam utjeha, to je kao ono pijanstvo koje će vam pomoći na tren ispuniti vaš jaz i prazninu, ali ne zadugo, niti za stvarno. Treba vam ukupna Svijest o sebi i svojoj božanskoj Volji kojom stvarate u vlastitom životu i stvarnosti. Bez krivnje, jer i ona je dio Ega: ego je taj koji se igra gospodara, dijeleći sebi komplimente ili kazne. Ego je taj koji je opterećen krivnjom, pa se želi „čistiti“ i onda vjeruje (i plaća) svakome tko će ga očistiti – od new age tehnika ovog i onog iscjeljivanja, do ovih i onih crkava. Umjesto da primi svoju metlu i čišćenja se uhvati sam, ako mu je već do čišćenja. A optimalno bi bilo – osviještenja i prihvaćanja Sebe, i svih svojih aspekata. Što ne možete učiniti ako stalno „ne valjate“ ili se „morate mijenjati“, ili ste „krivi, prljavi i karmički dužni“.
Koliko je sve došlo do ekstrema, pokazuje aktualan trend u svjetskoj duhovnoj zajednici. Onaj koji propovijeda kako smo svi, i planeta Zemlja, u procesu uskrsnuća, pa zloupotrebljava pojam "uskrs". Duhovni razvoj – samospoznaja – su vječni. Jer je energija vječna. I cijela priča o životu i smrti se svodi na priču o protočnosti: primanja i puštanja te energije. No, što je onda uskrsnuće? U suštini, korištenje ove energije za izlazak iz okova – tijela, uma, programa nametnutih od društva. Takvo oslobođenje Sebe nije lak posao, a nije ni kolektivan, u smislu „sad ćemo svi jer je takvo vrijeme“. To je zadatak svakog individualca. Ostvaren, čini da čovjek jednostavno vibrira svojom Istinom i tako, jedino tako, može dodirnuti druge. Bježanje u kolektive opet stvara nove religije: u svijetu je opet tisuće zajednica nove „religije“ – one „Uskrsnuća“/Ascension. Najekstremniji mole boga da zemlju pogodi neki komet, ili nešto što bi sve lijepo streslo, i vratilo na zdrav početak, bez struje, manipulacija i kompjutora. Pomalo dječja, naivna fantazija. Pa, ipak, apokalipsa bi bila kraj religije, vjere – zato nije ni čudo da je religiozni ljudi toliko žele.
A u međuvremenu, dobro je provesti je u sebi: provesti unutarnju apokalipsu, za unutarnje uskrsnuće. Svjesno umrijeti i ponovno se roditi. Tek tako nosimo Svjetlo na Zemlji i, ako baš hoćemo, mijenjamo svijet. Utječući na njega, samom svojom vibracijom, samim svojim postojanjem. Znači, zadaci svjesnih bića, ili barem onih koji teže svom buđenju, su: pogledati stvarnost kakva je – prvo svoj ego, vidjeti njegove mrakove i paučine. Ne osuđivati, prihvatiti. Tako i sa svime oko sebe. Uz to, promišljati koncepte, preispitivati ih. Ne vjerovati drugima, nego Sebi. I tek tada, kada nam je jasno tko nismo (svoj ego) i tko jesmo (svoje Postojanje) možemo jednostavno - biti :)
Foto: Unsplash
