parallax background

Utjecaj razvoda braka na psihosocijalni razvoj djece i 8 savjeta za suradničko suroditeljstvo

vrste inteligencije
5 načina kako poboljšati fluidnu inteligenciju
svibanj 2, 2022
Pozdrav Suncu (Surya Namaskar): kako ga ispravno izvesti
svibanj 3, 2022

 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (2018.) u Hrvatskoj svaki treći brak završava razvodom. U velikom broju tih kućanstava odrastaju djeca, a 2012. godine 180.500 djece bilo je zahvaćeno razvodom roditelja.

Razvod može biti izrazito stresan period za dijete, no bitno je naglasiti da sam čin razvoda nije štetan za dijete, već roditeljski sukob kojemu su djeca u velikom broju slučajeva izložena u svim njegovim fazama. Zbog toga su obiteljski odnosi u zadnje vrijeme u središtu znanstvenih istraživanja.

Na temelju dosadašnjih provedenih istraživanja, razvod se može podijeliti u tri kategorije prema stupnju konflikta i kvaliteti komunikacije između supružnika koji se razvode:

1. Prijateljski – u kojemu je zadržan prijateljski odnos
2. Formalni – prisutna je komunikacija iako supružnici više nisu bliski i
3. Visoko-konfliktni – sukob supružnika se nastavlja i nakon razvoda te nerijetko i jača.

Razvod braka na ljestvici životnih događaja uvršten je u izrazito stresne događaje. Nalazi se na drugom mjestu, odmah iza smrti bračnog partnera/roditelja.

razvod

EMOCIONALNE REAKCIJE DJECE NA RAZVOD I SOCIO-EMOCIONALNE RAZVOJNE POSLJEDICE

Brojna istraživanja pronalaze povezanost između izloženosti stresnim životnim događajima i raznih oblika tjelesne i psihološke simptomatologije. Psihološke studije pokazuju da što se roditelji više svađaju tijekom razvoda, to je cijeli proces štetniji za djecu, a način na koji će djeca shvatiti razvod ovisi o njihovoj dobi i trudu koji roditelji ulažu da im objasne što se događa u njihovoj obitelji.

Prilikom tumačenja emocionalnih reakcija djece na proces razvoda braka, važno je poznavati razliku između stresora i stresa; stresor je vanjski događaj, a stres je unutrašnje stanje ili doživljaj. Stoga, okolnosti koje su ih snašle djeca tumače i doživljavaju u okviru svog, ne velikog, životnog iskustva i unutar tog okvira vrlo intenzivno proživljavaju događaje koji se odraslima mogu doimati potpuno nevažnima.

Nakon razvoda braka djeca prolaze proces žalovanja kroz 5 faza, od trenutka spoznaje da se njihovi roditelji razvode do trenutka prihvaćanja razvoda (faza negiranja, ljutnje, nagodbe, depresije i prihvaćanja).

Teoretičari su tijekom godina istraživanja prepoznali tipologiju inicijalnih emocionalnih reakcija djece na razvod roditelja, a to su sljedeće:
– strah od napuštanja – nakon razvoda 75 % djece se boji za budućnost
– zabrinutost za roditelje
– osjećaj tuge – djeca u dobi do 14 godina izražavaju žalost i pokazuju osjećaj velikog gubitka
– osjećaj osamljenosti
– osjećaj odbačenosti
– sukob lojalnosti – borba roditelja za naklonost djeteta može pojačati unutarnje sukobe djeteta
– bijes i agresija – najčešće prema roditelju koji pokreće razvod.

Zaključno je da su najčešće reakcije vezane uz anksioznost, depresiju i ljutnju.

Prije samog formalnog razvoda, zbog straha od djetetove reakcije, roditelji često odgađaju djeci reći da se namjeravaju razvesti ili djecu o tome obavještavaju putem neke treće osobe. Posrednik u komunikaciji novonastalih obiteljskih okolnosti nije najbolja opcija jer se djeca uvijek lakše prilagode ako se s njima otvoreno razgovara. Oni uglavnom emocionalno ne prihvaćaju razvod i rijetko ga smatraju opravdanim, ali kod mnogih su takve emocionalne reakcije kratkotrajne i traju do dvije godine, a potom polako nestaju.

U slučajevima kada se nije uspostavila emocionalna prilagodba na novonastalu obiteljsku situaciju ili nakon visoko-konfliktnog razvoda, tijekom psihološkog i socio-emocionalnog razvoja ličnosti može doći do eksternaliziranja emocija u obliku agresije ili internaliziranja istih u obliku depresije što se dugoročno, u odrasloj dobi djeteta, može odraziti na:

– slabiji socijalno-ekonomski položaj u društvu
– partnerske odnose u kojima se ponašaju identično kao i njihovi roditelji
– psihološku dobrobit zbog narušenih odnosa s roditeljima
– narcističku tendenciju
– nedostatak kritičkog mišljenja
– slabo povjerenje u druge ljude
– sumnju u vlastite procjene i slično.

Razvoj djeteta je višeslojno uzrokovan različitim čimbenicima te je zbog toga korisno poznavati kognitivne i emocionalne reakcije tipične za djecu određene dobne grupe kako bi im se moglo pomoći u prilagodbi na razvod roditelja:

razvod tablica

Kada se govori o rodu, istraživanja pokazuju da dječaci češće reagiraju ljutnjom i agresijom, dok djevojčice pokazuju znakove emocionalne uznemirenosti i internalizaciju problema, kao što je na primjer samookrivljavanje.

SINDROM OTUĐENJA OD RODITELJA

Sindrom otuđenja od roditelja psihološko je stanje djeteta, a najčešće se razvija kao posljedica manipulativnih ponašanja roditelja sa simptomima emocionalno nestabilne ličnosti; osobe s emocionalno nestabilnom ličnosti karakterizira visoko disfunkcionalan način funkcioniranja u situacijama razvoda, gubitak dodira s realitetom ili u ekstremnim slučajevima osebujni i bizarni opisi događaja iz prošlosti koji su nemogući i nemaju veze s realnošću.

Skupina kognitivnih i emocionalnih simptoma koje djeca pokazuju u procesu odbijanja kontakta s nepreferiranim roditeljem naziva se sindrom otuđenja od roditelja (eng. Parental alienation syndrome – PAS), proces uvjeravanja djeteta na izbjegavanje drugog roditelja naziva se “otuđenje”, preferirani roditelj “otuđivač” ili “patogeni roditelj”, a nepreferirani roditelj “ciljani roditelj”.

Otuđenje od roditelja izraz je koji se koristi u situacijama kada dijete ili adolescent ne želi biti u kontaktu s jednim roditeljem, dok prema drugom roditelju pokazuje izraženu sklonost tijekom visoko-konfliktnih razvoda. Smatra se da je prisutan onda kada dijete ne može dati racionalno objašnjenje za odbijanje kontakta s roditeljem.

Simptomi koji ukazuju na prisutnost sindroma su:
– vrijeđanje i govor mržnje
– apsurdne racionalizacije negodovanja prilikom objašnjavanja zašto ne žele provoditi vrijeme s drugim roditeljem (npr. tata ne kuha dobro kao mama)
– smanjenje ambivalentnosti prema patogenom roditelju (smatraju ga savršenim i bez mana)
– fenomen “nezavisnog mislioca” (javlja se kada djeca tvrde da oni sami donose odluku da se loše ponašaju prema ciljanom roditelju, da ga izbjegavaju i sl. te negiraju da bilo tko vrši utjecaj na njih)
– refleksivna podrška patogenom roditelju u roditeljskom sukobu (dijete odbija saslušati drugog roditelja pri roditeljskim sukobima, uvijek staje na stranu patogenog roditelja)
– nepostojanje krivnje zbog okrutnosti i/ili iskorištavanja otuđenog roditelja
– prisutnost posuđenih scenarija (djeca koriste izraze koje ne razumiju, govore fraze koje su identične onima koje koristi patogeni roditelj)
– širenje animoziteta (odbojnosti) prema prijateljima i/ili proširenoj porodici otuđenog roditelja.

Posljedično, ovakvim roditeljskim manipulativnim ponašanjem dijete internalizira negativne poruke o drugom roditelju te se može bojati da će zbog sličnosti s odbačenim roditeljem i samo jednog dana biti odbačeno. Odbacivanjem jednog roditelja kao lošeg, dijete odbacuje i dio sebe.

utjecaj razvoda braka na razvoj djece

Primjer slučaja iz prakse pročitajte u stručnom radu Ljubice Hajnić pod nazivom Sindrom otuđenja od roditelja.

“Možemo razumjeti i suosjećati s partnerom koji se osjeća povrijeđenim i želi osvetu, ili s partnerom koji je preplavljen tjeskobom na pomisao o gubitku djece, ili s onim koji će najradije zaboraviti da je brak ikad postojao. Ali, korištenje djecom za osvetu, za suočavanje s tjeskobom i za brisanje prošlosti je neprihvatljivo. Roditelji se moraju držati nekih viših normi. Moraju imati hrabrosti suočiti se s onim što rade svojoj djeci. Moraju poštovati misiju da štite dobrobit svoje djece, čak i kad ih najmračniji osjećaji tjeraju da zamagle svoju svijest o izdaji te djece. Otrov razvoda mora ostati u boci. Djeca ne zaslužuju ništa manje.”– Richard A. Warshak (knjiga Otrov razvoda, 2008)

8 ODGOVARAJUĆIH INTERVENCIJA ZA RAZVOJ SURADNIČKOG SURODITELJSTVA

Razvod može biti traumatično iskustvo za djecu, ali istraživanja sugeriraju da se većina djece dobro prilagodi unutar dvije godine nakon razvoda. Djeca često imaju više problema kada roditelji ostanu u brakovima s visokim stupnjem sukoba umjesto da se raziđu.

Međusobna suradnja roditelja u ispunjavanju njihovih roditeljskih uloga u odnosu na dijete za koje su odgovorni interpersonalni je proces koji se u novijoj literaturi naziva “suroditeljstvo” (engl. coparenting). Radi se o vrlo složenoj, višedimenzionalnoj suradnji bivših supružnika nakon razvoda braka.

Pokazalo se da programi edukacije roditelja koji su usmjereni na poboljšanje odnosa između roditelja i njihove djece pomažu djeci da se bolje nose s cijelom situacijom u mjesecima i godinama nakon razvoda. Iako djeca različitog uzrasta imaju različito poimanje razvoda, roditelji trebaju s njima otvoreno razgovarati i objasniti im što se trenutno događa i kako će to utjecati na njihov život.

razvod

Tijekom i nakon razvoda roditelji mogu mnogo toga učiniti kako bi olakšali djetetovu tranziciju i prilagodbu, stoga u nastavku donosimo nekoliko savjeta stručnjaka iz područja obiteljskih odnosa:

1. REDUKCIJA TRANZICIJA

Ako se djeca sele u novi dom, važno ih je o tome informirati nekoliko tjedana prije nego što ih se preseli u novi dom ili prije nego što se jedan supružnik iseli. Može biti od velike pomoći minimizirati promjene što je više moguće u mjesecima i godinama nakon razvoda, a djeca općenito imaju tendenciju biti bolje prilagođeni ukoliko mogu ostati u istoj kući, okolini i/ili školi nakon razvoda.

2. BUDITE KONZISTENTNI

Nekonzistentnost u odgoju povećava stres kod djece, pogotovo kod onih najmanjih gdje nekonzistentnost može narušiti njihovu psihološku dobrobit jer još nemaju razvijen kognitivni mehanizam za suočavanje s novonastalom situacijom niti razvijenu emocionalnu inteligenciju za razumijevanje vlastitih i tuđih emocija.

Djeca nemaju veliko iskustvo i zbog toga događaje koji se odrasloj osobi ne čine važnima oni mogu proživljavati vrlo intenzivno. Također, zbog siromašnog vokabulara ne mogu izraziti svoje osjećaje pa je usredotočena pažnja roditelja prema djetetu neminovna za zadovoljenje njegovih osnovnih emocionalnih potreba.

3. POSREDOVANJE NEPRISTRANE TREĆE OSOBE

Tijekom i nakon razvoda, djeci može pomoći razgovor s iskusnim stručnjacima za mentalno zdravlje i obiteljsku medicinu. I vi možete tražiti njihovu podršku kako biste što bolje mogli razumjeti reakcije djeteta te adekvatno odgovoriti na njihove potrebe tijekom teškog procesa razvoda.

Isto tako, obiteljskom medijacijom medijator promiče najbolje interese djeteta i pomaže sudionicima zadovoljiti njihove potrebe kada su djeca u središtu sukoba. Na taj način se stvara dobar temelj za suroditeljstvo te se smanjuje vjerojatnost pojave eksternaliziranih i internaliziranih problema kod djece, što je učestala pojava kod visoko konfliktnih sukoba.

4. ODRŽAVANJE SURADNIČKE KOMUNIKACIJE

Prilagodba djece ovisi i o tome koliko su se njihovi roditelji prilagodili novonastaloj situaciji. Ukoliko roditelji imaju dugotrajne osjećaje gubitka ili ljutnje, oni sve neugodne emocije mogu preliti i na djecu te na taj način negativno utjecati na njihovu dobrobit.

Zbog toga je izrazito bitno integrirati suradničko suroditeljstvo s učestalom komunikacijom, podržavanjem uloge i autoriteta drugog roditelja te niskom razinom sukoba što će olakšati dječju prilagodbu na razvod. To znači poticati više druženja i dobar odnos djeteta s roditeljem s kojim ne živi, kao i veću uključenost tog roditelja u odgoj.

Za razvojne ishode djece važna je dosljedna ljubav i briga od strane najmanje dviju odraslih osoba.

5. ISKLJUČITI DJECU IZ SPOROVA

Naročito je važno da roditelji ne uključuju svoju djecu u sporove oko načina života djece, posjeta i uzdržavanja djeteta. Za optimalan razvoj važno je da dijete ostane neutralno.

razvod

6. RAZUMIJEVANJE I EMPATIJA

Ono što bi trebali učiniti jest dati do znanja svojoj djeci da ih razumijete, da shvaćate njihove osjećaje i poštujete njihove emocije koje ste zapravo zajedno i izazvali. Važno je djeci iskazati empatiju. Takav pristup djetetu pokazuje da je roditelj spreman prihvatiti neugodne emocije i dopustiti djetetu da ih komunicira. Na taj način ćete pomoći djetetu da shvati svoje emocije, da ih prihvati te proradi na odgovarajući način.

7. DOPUSTITE DJETETU DA TUGUJE

Gubitak roditelja dodatno je otežan ako se djeci ne dopušta da tuguju za izgubljenim roditeljem, već ih se tjera da vjeruju kako je odvajanje od roditelja najbolja stvar koja im se dogodila.

Dominantna emocija djeteta pritom je osjećaj gubitka, a gubitak roditelja objektivno je jedan od faktora koji im otežavaju psihosocijalnu prilagodbu. Budući da ne mogu otvoreno reći svoje emocije, mnoga ih djeca potiskuju te razvijaju psihogene smetnje poput glavobolja, boli u trbuhu, povlače se u sebe, popuštaju u školi ili postaju depresivna.

Potiskivanje emocija smanjuje dječju sposobnost da prepoznaju i ovladaju vlastitim emocijama i u kasnijoj dobi, što otežava razvijanje empatije i nepovoljno utječe na socijalni i moralni razvoj djeteta.

8. ODREDITE VRIJEME SUSRETA

Vrijeme susreta i druženja nužno je odrediti vremenskim terminima zbog česte nemogućnosti postizanja dogovora između roditelja, ali i kao pojave manipulacije djetetovim pravom na susrete i druženje od strane roditelja kod kojeg dijete živi.

To je pravo djeteta te pravo i dužnost roditelja, a od izuzetne je važnosti susrete prilagoditi djetetovim trenutnim životnim okolnostima pri čemu odgovornost za postizanje dogovora imaju isključivo roditelji i nikako ju ne bi smjeli prebaciti na dijete.

Dijete ne bi smjeli staviti u položaj u kojem se od njega očekuje posredovanje ili prenošenje poruka od jednog roditelja drugome.

“Od izuzetne je važnosti, uz pretpostavku istinitosti, da roditelji jasno kažu kako će ga oboje i dalje nastaviti voljeti i brinuti se za njega i u budućnosti te da bez ulaženja u detaljna tumačenja razloga za razvod djetetu ostave prostora za postavljanje pitanja te da mu odgovore na način primjeren njegovoj dobi. Također je važno da roditelji bez obzira na vlastite intenzivne emocije i reakcije, pokušaju sami ili uz pomoć stručnjaka postići dogovor oko djeteta te kako postići situaciju u kojoj bi dijete prolazilo kroz što manje sukoba.” – Ana-Marija Kuća

razvod

OBITELJSKA MEDIJACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Usluga obiteljske medijacije u zakonodavni okvir RH uvedena je još 2011. godine, Zakonom o socijalnoj skrbi, no istinska praksa u provedbi usluge započela je 2015. godine donošenjem Obiteljskog zakona i to s intencijom mirnog rješavanja sukoba koji pogađaju obitelj pred razvodom braka.

Aktualno zakonsko rješenje određuje obiteljsku medijaciju kao uslugu primarno usmjerenu na postizanje roditeljskog dogovora o skrbi za djecu u situaciji prije razvoda braka i nakon razvoda kod promjene dogovora o skrbi za djecu. Provodi se onda kada roditelji imaju slabije kapacitete za samostalno rješavanje spornih pitanja oko zajedničke roditeljske skrbi pa im u tome pomaže obiteljski medijator. Prema tome, kod nas se obiteljska medijacija može kvalificirati kao usluga pomaganja i olakšavanja prevladavanja prisutnih sukoba i problema oko suroditeljstva, a upravo je suroditeljstvo centralna tema medijacije.

Što se tiče manipulativnih ponašanja, odnosno otuđenja od roditelja, unatoč detaljnim analizama i iznošenju činjenica naš sustav, kao i Obiteljski zakon, teško prihvaća legitimitet manipulacije kao okvira koji će se uvažavati prilikom odluka o tome s kim će živjeti djeca nakon razvoda braka. Ni u nacrtu novog Obiteljskog zakona ne uvodi se termin manipulacije, već se uvode sankcije za onemogućivanje održavanja osobnih odnosa s djetetom (novčane ili kazna zatvora).

Za dodatni informativni sadržaj, pročitajte intervju s psihoterapeuticom čija praksa obuhvaća i poučavanje bivših supružnika kroz suradničko suroditeljstvo, u članku pod nazivom “Conscious Co-Parenting after divorce”.

 

Možda želite pročitati i: 

12 znakova kako znati je li doista vrijeme za razvod 

Razvodni postupak i 10 savjeta za miran razvod braka 

 

Dajana Kocijan

– Crtanjem, pisanjem i čitanjem umirujem kišu misli te istražujem i širim vidike o nepoznatom. Vjerujem u vezu uma i tijela uz pomoć koje lakše kristaliziram spoznaju da nalet snage mogu uhvatiti u tragovima vlastitih slabosti. Ruke su moj najveći lijek, a ono čemu težim može se svesti na tri imperativa: voli, ljubi i čuvaj.

 

REFERENCE:

1. Čavrović-Gabor, B. (2008) Povezanost razvoda braka roditelja i simptoma traume kod djece. Zagreb: Ljetopis socijalnog rada, 15(1), str. 69-91.
2. Jamaković, Dž. (2019) Traumatska iskustva u periodu djetinjstva i adolescencije. Sarajevo: Filozofski fakultet Sarajevo, Odsjeka za psihologiju.
3. Maljuna, I. i Ostojić, D. (2020) Obilježja prekida partnerske zajednice roditelja sa simptomima emocionalno nestabilne ličnosti. Zagreb: Socijalna psihijatrija, 48(1), str. 20-49.
4. Modrošić, S. (2016) Moji roditelji se rastaju. Zagreb: Učiteljski fakultet, Odsjek za odgojiteljski studij.
5. Pavlović, T. (2020) Trauma u djetinjstvu i kasniji socio-emocionalni razvoj. Osijek: Filozofski fakultet Osijek, Odsjek za psihologiju.
6. Hajnić, Lj. (2014) Sindrom otuđenja od roditelja. Zagreb: Ljetopis socijalnog rada, 21(1), str. 169-178.
7. Pećnik, N. i Klarić, B. (2020) Suroditeljstvo: Određenje, obilježja i implikacije za obiteljsku medijaciju. Zagreb: Ljetopis socijalnog rada, 27(2), str. 317-340.
8.Kuća, A. (2017) Utjecaj razvoda braka roditelja na djecu. Đakovo: Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu.

 

Foto: Pexels

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.