Zvjezdan Ružić: Pianotron je projekt gdje kroz rad na sebi radim na svojoj glazbi

Zvjezdan Ružić, hrvatski pijanist i skladatelj, peterostruki je dobitnik diskografske nagrade Porin te šesterostruki dobitnik strukovne nagrade Status u kategoriji “Jazz Klavir”, koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija.

Njegovi albumi The Knightingale Cabaret i Elfin Farewell nagrađeni su Porinom za najbolju jazz skladbu, dok je njegov treći autorski album, koji je prvu službenu promociju doživio u Šangaju – osvojio dva Porina: za najbolji jazz-album te za najbolju jazz-izvedbu. Uz to je ostvario brojne suradnje s eminentnim glazbenicima hrvatske jazz, klasične te pop & rock scene.

I onda je došao Pianotron, projekt u kojem je sve potpuno drugačije od očekivanog. I mada je sam Pianotron toliko božanstven u svojoj melodiji i izvedbi, Zvjezdan Ružić je ovim projektom pokazao i što se to događa kada odbacimo sve naučeno, viđeno, uobičajeno, kada izađemo iz kalupa u koji nas godinama guraju i počnemo djelovati iz svog srca. Rodi se čudo.

Sa Zvjezdanom smo razgovarali o glazbi, putovanju duše, samospoznaji, čudnovatoj 2020 i mnogočemu još zanimljivome. Što nam je otkrio saznajte u nastavku.

1. Pianotron je zaista kraljevski projekt. Kada se tvoja izvedba gleda i sluša vjerujem da se većina ljudi, osim što je osupnuta ljepotom, ne može ne zapitati kako mu to uspijeva. Kada si postao svjestan svog iznimnog talenta? Imaš li osjećaj da je to nešto veliko ili ti je to potpuno prirodno, jer je to dio tebe?

Prije svega – hvala ti za ove opise mene i mog rada. Nikad mi nitko nije rekao da je Pianotron “kraljevski projekt”. Stvarno si me ostavila bez teksta – odmah u glavu! Znaš, Pianotron nije “još jedan projekt” u mom životu. Ja sam godinama svirao u raznoraznim projektima, pratio poznate pjevače, svirao u orkestrima – i živio sam super! No jednog dana počelo me “lomiti”. Počeo sam sve više osjećati da sam ja, osoba koja je čitav život zagovarala slobodu i kreativnost, u jednom trenutku ušla u komfor zonu. I tamo su svi. Zapravo – većina. I nije to ništa loše, samo što to nije moj put. I tako sam jednog dana odlučio da je trenutak da krenem graditi svoj put, svoju priču; ne pisati po tuđim stranicama, već napisati svoju knjigu. Teško je, da, jer treba uopće krenuti kad svi oko tebe u rukama imaju po jednu, dvije, na desetke gotovih knjiga u koje dopisuju svoje ime u zadnjim stranicama. Ti odjednom ostaješ sam sa svojim praznim listovima i tu kreću raznorazni strahovi, pitanja. Hoću li moći, kako, a godinama sam živio u matrici da vrijedim onoliko koliko je velik onaj za kojeg radim. I onda te na početku svi pomalo “žale” ili te gledaju onim pogledom “vratit ćeš se ti kad shvatiš…”, “dečko je malo zabrijao”… A kažem, u toj matrici sam bio od svoje 16 godine do 30. Znači – 14 godina pod tim pravilima, pod tim strahovima, uvjerenjima… I tako sam u tridesetoj godini odlučio polako otkazati sve te “poslove” u kojima sam bio. Tu kreće moja priča.

Dotad sam ja vani imao već tri autorska albuma sa svojim sekstetom, sva tri nagrađena Porinima. Nije bilo do priznanja, već do stila života gdje je moja priča bila u drugom planu, a “prioriteti” su se dobro znali. I tu kreće moja Pianotron priča, ali kreće na malo drugačiji način. Naime, ja sam baš u tom periodu doživio neku veliku katarzu i potrebu da krenem raditi na sebi. Ta moja priča odvela me je na razne radionice, od vježbi disanja do karmičke dijagnostike, meditacija, retreata.. Ma, svašta sam ja u ove dvije godine prošao. Ljubav prema klaviru je jedina konstanta. Uz njega je i mellotron moja velika ljubav. I već sam ja prije u sekstetu pokušavao ubaciti mellotron u svoje skladbe, ali uvijek bi on nekako završio u “drugom planu”. I tu sam se ja odvažio i rekao: „Sad ću ja složiti mellotron i klavir na način kako ih ja čujem – da lijevom rukom sviram “orkestar”, pratnju, a desnom na opet nešto drugačiji način tretiram klavir, koji osim melodije mora uvijek dopunjavati pratnju s mellotronom.“ Bilo je to tako kreativno istraživanje mogućnosti koje se mogu dobiti iz ta dva instrumenta! I danas, zapravo; što idem dalje, više je igre! I tu sam se borio s time da li tako nešto ima smisla – jer nitko na svijetu nije tako nešto napravio. Nije bilo nikakvih referenci. I tu opet kreću dobronamjerni savjeti ljudi iz tvoje okoline: “Nije ti to baš nešto..“, „Neozbiljno je..“, „Ti si ozbiljan pijanist – ne treba ti to..“, „Sviraj samo klavir..“, „Da je dobro, već bi to netko bio napravio..“, „Čudni su zvukovi..“, „Kakvo je to neozbiljno ime Pianotron..“ .. I tako u krug. Ostao sam pri svome zahvaljujući osobi koja me je prva skužila, a danas mi je menažderica – Martina Crnolatec. Kad sam složio prvu skladbu na Pianotronu, njoj sam je odsvirao. I rekao joj, uvučen u tadašnje energije ljudi i sve komentare koje sam dobio: “Ma, slobodno reci ako ti je bezveze.” Ona mi je, nakon što sam joj odsvirao “Delightful F”, samo rekla: „Čuj, nemoj me krivo shvatiti, ali… Ti si budala!“ I to je bilo to – tu kreće naša Pianotron priča. Ona mi je bila najveća podrška dok sam svoju bebu, sad već kažem “našu bebu”, podizao na noge. Znaš, kad odeš na tako veliko putovanje i istraživanje sam – lijepo je. Ali kad u timu imaš anđela čuvara.. Možda je zato “kraljevski”. Jer ja uopće ne mogu izraziti dovoljno zahvalnosti što imam takvu osobu u svom timu. No, da se vratim na temu, kada sam se našao u tome da paralelno istražujem sebe i svoje instrumente, rekao sam si: „Pianotron će biti moj projekt gdje ja kroz rad na sebi radim na svojoj glazbi.“ A kada ostaneš solo pred ljudima na 90 minuta, nekad i duže – nema bježanja, tu si. Tu van izlaze sve tvoje nesigurnosti, a svaka mikro nesigurnost može stvoriti kaos. I zato Pianotron s mojim unutarnjim stanjem do pred dvije godine ne bi imao nikakvog smisla. Tada sam još uvijek bio zakačen u matricu straha, u nekom obrascu žrtve s uvjerenjima kako život treba izgledati. Koliko god sam se ja borio “riječima” protiv toga, zapravo sam bio zapeo u matricu. I zato sam sretan što Pianotron raste. Nekoć sam odvajao sebe i svoju glazbu. U pomirenju sa svojom dušom i s Bogom shvatio sam da sam glazba – ja. I zato sam sve nježniji prema sebi, prema svojoj glazbi, zato sve teže pristajem na kompromise; ako udariš po mojoj glazbi, udario si mene u dušu, a to onda boli.. Pianotron je tek na početku svog putovanja, samo to ti mogu reći jer – najljepše tek dolazi.

Mnogo se prašine podiglo oko tvoje i Josipine izvedbe himne, koja se meni osobno baš svidjela. Smatram da umjetnik treba izaći iz očekivanih okvira i da upravo tamo i nastaje umjetnost. Kakav je tvoj stav? Kako je bilo surađivati s Josipom Lisac?

A to je super priča zapravo. Neću ti pričati iz onog klasičnog kuta, jer takvih sam intervjua i previše dao. Kao što sam rekao, moj put je daleko izvan svih okvira. Znači – u lijevoj ruci sviram mellotron, u desnoj koncertni klavir i na podu lijevom nogom sviram šest pedala u koje usnimavam raznorazne zvučne efekte, a koji su Pianotronu dali potpuno novu dimenziju. Josipa je – Josipa. Žena koja je uvijek bila minimalno trideset godina ispred svog vremena. Ona je iskrena. Ona je autentična. Kod nje nema kompromisa. Ona ide srcem. S druge strane, ta ista Josipa mene zove i kaže da je dobila poziv da otpjeva himnu, ali pita mene šta ja mislim o tome. Kaže: “Ipak je to himna..”. A ja joj potpuno sigurno na to odgovorim, točno se sjećam da sam bio u KCM-u na cugi: “Josipa, ja sam za!”. Ona pita: “Ali, imate li neku ideju?”. A meni je Pianotron već svirao u glavi. Rekao sam joj: “Već je čujem, imam viziju!”. Ona je sutradan potvrdila naš nastup, a ja sam je isti dan popodne pozvao da dođe kod mene čuti moju izvedbu na Pianotronu. Ona je iste večeri došla kod mene, jer je taman bila kod sestre koja živi u mom kvartu. Donijela je krafne da imamo za prigristi u odmoru od kreativnog rada, poslušala moju izvedbu i samo rekla: “Ovo je divno!”. I tu smo krenuli uvježbavati zajedničku izvedbu. Nije tu bilo puno priče, a kalkulacija nimalo. Mi smo samo išli srcem. Ja joj kažem kako našoj zemlji treba ljubavi i romantike, ona kaže kako i ona osjeća isto. Oboje se složimo da je doba borbe prošlo i da si možemo dozvoliti nježnosti, ljubavi, ranjivosti.. I to je bila poruka naše himne. Poruka ljubavi. Nažalost, mnogi su u matrici straha zaboravili što je ljubav prema sebi, a kamoli drugima, i onda im zvučiš kao vanzemaljac kada im spomeneš riječ “ljubav”. Budeš im fake, čudan, prevarant jer nosiš nešto što oni ne poznaju, ne osjećaju. Ali, neovisno o tome – ja ću i dalje pričati o ljubavi. Jer, bio sam u toj matrici gdje nisam volio niti poštivao sebe, gdje sam se ranjavao, kažnjavao i omalovažavao. I činilo se odlično. Kada se prepustiš svjetlosti, ali Kristovoj, ne lažnoj iz reflektora koja je često i naizgled jača, tada se dešava čarolija. Ne vide to svi ljudi na van, ali to je najmanje bitno. Ljubav, svjetlo, to je put. A to je bila naša poruka, naša potreba da zasvijetlimo. Svjetlo iritira tamu. Tame ima dosta, posvuda. I to je ok, jer i ona polako slabi, a svjetlo uvijek pobijedi. Ne bitkom, već ljubavlju. I zato su komentari bili nebitni – jer nisu dolazili iz svjetla. Oni koji su dolazili iz ljubavi, čak i kada se ljudima nije svidjelo to što su čuli, jer ne mora se svidjeti svakome, bili su izrečeni u ljubavi. A ovi koji su dolazili iz nekih drugih namjera – nisu nas takli. Surađivati s Josipom Lisac bilo je nešto predivno. Usto, jako smo se zbližili i čujemo se i pričamo, ne o glazbi, već o životu.. Svaki put naučim nešto novo. Svaka njezina rečenica nosi mudrost. A najveća poruka koju ona nosi je istina. Ona govori u ime istine i ljubavi, iz istine i ljubavi – i zato je posebna, zato je Josipa! Sretan sam što smo ostvarili ovakvu suradnju i potaknuli na razmišljanje, na sve te emocije koje je naša izvedba u ljudima probudila..

Iz moje perspektive ova godina je najviše zadala udarac umjetnosti i glazbenicima, jer im se onemogućava rad na koji su do sada navikli. Znam da je glazba terapeutska i voljela bih da i glazbenici pronađu način da i u ovim vremenima daju publici taj prijeko potrebni lijek. Pripremaš koncert Exclusive 25 u Guvernerovoj palači. Možeš li nam reći nešto više o tome i zašto si se odlučio na koncert za tako mali, a veliki, broj ljudi?

Ispričat ću ti priču koju mi je rekla moja prijateljica Marina Bebić, kod koje idem na shiatzu masažu. Još prije nekoliko godina bio sam kod nje i sve me nešto lomilo. Ona mi je rekla: “Zveki moj, znaš li ti zašto, kad su najveće oluje, mladim stablima pukne tek pokoja grančica, a velika stoljetna stabla oluja isčupa iz korijena?”. Pojma nisam imao zašto. Rekao sam: „Pa valjda jer su stoljetna stabla veća pa ih lakše lomi. Kaže ona: “Ne, Zveki moj, nego zato što se mlađa stabla prilagode nevremenu, dok su stara kruta i neprilagodljiva, a tako ti je i sa životom..”. Te su mi se riječi urezale u pamćenje. To je tako moćna metafora za život. I zato sam ja sam još prvog dana kada je krenula karantena rekao Martini: “Sada kreće naša oluja, ali mi ćemo se prilagoditi”. Jer najlakše je pisati po društvenim mrežama kako je sve u k**** i kriviti ove i one. Tako je kako je. Smatram li ja čitavu ovu “covid epizodu” normalnom? Ne. Ali ja ne mogu “ugasiti” stožer ni politiku dok ih hranim dajući im energiju jer hranim strah i, zapravo, dok mislim na njih i šaljem im energiju nisam ništa bolji od onih koji ga siju. A ja već neko vrijeme, ponosno mogu reći, nisam pomislio na nikoga od navedenih; već tri tjedna nisam pročitao nijedan članak o tome – i život mi je bolji. Povukao sam se sa Facebooka jer tamo ljudi jako hrane te frekvencije, nesvjesno, pa se podržavaju, a podržavaju strah.. Godina je za nas glazbenike teška, ali oluja nije gotova – pa tako ni moje savijanje mog mladog stabla i prilagodba na nove udare nije gotova. A to nikad ne staje: sad je korona, za godinu dana biti će neka kriza, za par godina nešto drugo. Život mora ići dalje, moramo biti budni i prilagodljivi, okretljivi i ostati u svjetlu koliko god nas mrak pokušava lomiti.. Veselim se koncertu u Mramornoj dvorani Guvernerove palače. Koliko se veselim zbog sebe, toliko se veselim i zbog moje publike, koja će barem na tih 100 minuta moći zaboraviti na sve te brige, probleme i strahove koje im mediji i okolina svaki dan nameću..

Iako su koncerti ove godine ograničeni, možeš li se prisjetiti koja je bila najmagičnija pozornica na kojoj si nastupao? Imaš li ideju za neku novu kulisu u budućnosti?

Uff, definitivno moj live streaming concert kojeg sam održao ovog ljeta u uvali Verige na Brijunima. Nije to bio samo koncert – bio je to koncert s porukom, i to kakvom porukom! Bio je to BACKTOBLU koncert. BACKTOBLU je inicijativa koju je prije nekoliko godina pokrenuo čovjek svjestan važnosti suradnje sa prirodom – Marin Škufca, vlasnik uspješne pomorske agencije “Liburnija” iz Rijeke. On mi se obratio jer je vidio na mojim društvenim mrežama da „živim“ u prirodi i da svojim djelima i koncertima pozivam ljude da više borave u njoj. Pitao me bih li ja bio njihov ambasador, na što sam ponosno pristao. Njihov je cilj osvještavanje i poticanje na akciju čišćenja plastike iz mora i oceana te buđenje ljudi po pitanju tog problema. I tako sam ja ovog ljeta iz uvale Verige poslao poruku čitavom svijetu putem Yamaha Pianos Official i Yamaha Music Europe službenih kanala, čiji sam službeni artist. A priča s Yamahom je predivna. Oni su nakon mog prvog Pianotron koncerta, kojeg sam održao u Opatiji uoči Porina 2019. godine, odmah prepoznali moju priču i ponudili mi da budem njihov službeni artist za Europu. Ovog sam proljeća trebao letjeti na turneju u Tokio i odmah su me spojili s agentom Yamahe iz Japana i bili su mi spremni omogućiti se što mi treba za turneju. Velika je čast biti među imenima poput Eltona Johna, Chicka Coreaje, Jamie Culluma i sličnih artista.. A ovaj koncert na Brijunima bio je suradnja Pianotrona, BACKTOBLU-a i Yamahe i predosjećao sam tu suradnju još godinu dana ranije. Sve tri strane veoma osvještene o važnosti suživota s prirodom, u želji da šalju poruku svijetu i potiču na akciju – jednostavno sam znao da će do toga doći. Primjerice, Yamaha u Japanu ima šume koje zasađuje za potrebe izgradnje svojih instrumenata. Japanci žive svoj Ikigai, oni to znaju – ne možeš samo uzimati, moraš i vraćati prirodi; sve je dvosmjerno. U ovom svemiru drugačije ne ide. I onda uz svu tu lijepu priču baš Brijuni.. Ma nemam riječi za to opisati. Postoji i službeni video s Brijuna kojeg tvoji čitatelji mogu pronaći na YouTube-u.

Inspiraciju za glazbu pronalaziš u kulturi i krajobrazima. Što te privlači tome? Na koji način osjećaš svijet oko sebe?

Jako me inspirira priroda. Ne doslovno, već taj odlazak u meditativno stanje dok si spojen na tu frekvenciju prirode. Energija u šumama je posebna. Mada, vjerujem da tvoji čitatelji to itekako dobro znaju. Isto tako ispiriraju me ljudi, neke situacije. Ne stvaram iz promišljanja, stvaram iz trenutka. Moje skladbe obično nastaju kao “skice” koje u dahu usnimim na snimač u mobitelu. Obično osjetim kad dolazi taj “moment” inpiracije i palim snimač. I ne dolazi to često niti ja forsiram. U posljednjih godinu dana napisao sam desetak skladbi za novi album, a snimač sam upalio u možda petnaest navrata. Ne tjeram se na silu raditi. Inspiracija mora doći, a ona ne dolazi iz glave. Postoje neobjašnjive stvari. Tko želi nek vjeruje, tko ne želi nek me smatra ludim. Oboje je okej. Postoji nešto što dolazi kao blagoslov, što dobiješ u datom trenutku na dar. Nije to baš samo tako došlo niti smo mi ljudi baš tako veliki kreatori kao što se čini. Osjećam se blagoslovljeno u što u ovom životu imam priliku biti glazbenik i ostvariti svoju dušu kroz glazbu. Ali to nije samo moje. Postoji netko iznad tko te daruje i za to treba biti zahvalan. Netko će to zvati Svemir, netko Bog, netko energija. Ja sam godinama vjerovao u energije, samo – postoji problem. Energija ima svakavih pa se lako povjeruje i u neke prikrivene, a mračne.. Moramo dobro znati što želimo i što prizivamo. Ja sam se odlučio za Boga, zahvalan što me čuva i što mi je dao dar da živim ono što najviše volim.

A koliko osjetiš onaj nevidljivi dio svijeta što nas okružuje? Govoriš li jezikom Univerzuma?

Ne znam više što osjetim, a što ne. Previše godina sam bio “pametan” i pozivao se kako sve kužim i osjećam. Sad se učim prepuštati neznanju. Prepuštam se, jer dok sam mislio da znam što točno trebam i kako trebam – nisam bio dobro. A sada sam na putu da budem dobro – ili barem bolje.

Što je ono u životu što ga čini delightful?

Rekao bih pomirenost sa sobom, ljubav prema sebi, zacijeljeni odnosi sa ljudima koji su nas povrijedili i zacijeljene traume koje u srcu bolno skrivamo. Tek onda život može biti delightful. A dotad trčimo za delightful ljudima i stvarima, osjećajima koji nam barem privremeno zalijepe flaster na ranu, da ušutkaju boli, da ih zaboravimo.. Ali to nije delightful.

Iako mnogi ovu 2020 doživljavaju kao godinu mraka i boli, kaže Rumi da je rana mjesto gdje ulazi svjetlost. Koje si spoznaje sam stekao ove godine i imaš li neki savjet za ljude koji se teško nose s ovom neizvjesnošću i nesigurnošću?

Bila je ovo teška godina, još uvijek je.. Taman kada sam pomislio da sam se “posložio”, dogodila se karantena, potres…sve. Tad sam doživio velike katarze. Isplivale su van brojne nesigurnosti, strahovi, upleo sam se u frekvenciju straha koja je na kolektivnoj svijesti bila jako prisutna, borio sam se sa svojim demonima svakodnevno.. Ipak, zahvalan sam za sve te emocije jer sam se suočio s njima, jer su me ojačale, jer sam si dozvolio raspasti se da bih se opet sastavio. Zahvaljujući svim tim kopanjima u mraku, Bog mi je u život poslao jednog anđela imena Dragica Balog, moju duhovnu učiteljicu koja mi je ukazala na svjetlo i na jednu posve novu perspektivu pogleda na život. Učim. Savjete neću davati jer i sam učim, osim možda jednog: kada vam dođe osjećaj straha ili neizvjesnosti po pitanju korone i života kuda vodi, duboko udahnite i recite si: “bojim se, uplašena/uplašen sam – i to je tako”. Na taj ćete način umiriti svoje demone.

Što za tebe znači biti dobro?

Biti dobro znači biti usklađen sa svojom dušom, osjećati što ona kaže i pritom je saslušati, a ne raditi protiv nje, jer to onda boli. To si ne znamo objasniti pa pobjegnemo, ignoriramo, a onda smo sve dalje. Kad smo dalji od nje, dalji smo od sebe i onda nismo dobro. Zato treba dobro slušati sebe, pogotovo danas u dobu svih tih informacija i dezinformacija, lažnih i prolaznih bljeskova, trendova i distraktora.. Danas se treba jako dobro slušati. Eto, to za mene znači biti dobro. Kad slušaš ono “dijete u sebi”, onda se svima može činiti “krivo” ili kakvo već, ali ti znaš da si na svom putu, na svom putovanju. A tu smo da iskusimo život iz duše, a ne glave i ega – tamo nema sreće i mira.

Druge zanimljive intervjue možeš pročitati ovdje.

Indira Juratek

Foto: Matea Smolčić Senčar