Marina Ćosić Trbara: Žene ne traže još jedan događaj. Traže mjesto na kojem mogu biti ono što jesu

Dok danas većina sadržaja pokušava privući našu pažnju i uvjeriti nas što bismo to trebale učiniti da budemo sretne, zadovoljne, ostvarene, ispunjene, zdrave, lijepe i prihvaćene, Marina Ćosić Trbara podsjeća na nešto mnogo važnije: koliko nam je svima potrebno mjesto na kojem možemo biti upravo takve kakve jesmo.

Mjesto na kojem ne moramo ništa postići, nikamo stići niti biti netko drugi. Mjesto na kojem možemo zastati, čuti sebe i podsjetiti se da je ponekad dovoljno samo biti. Jer, kako kaže Marina, u dubini svi tragamo za istim: da budemo prihvaćeni, viđeni i voljeni upravo takvi kakvi jesmo.

Marina je umjetnica, fotografkinja, mentorica i kreatorica prostora za osobni rast. Kroz svoj rad godinama istražuje teme prisutnosti, autentičnosti, stvaralaštva i unutarnje transformacije, a upravo je iz te potrebe nastao i projekt Grimalda Sessions, mjesečno okupljanje žena u srcu Istre. U vremenu kada se od nas očekuje da budemo hiperproduktivne, dostupne u svakom trenu i stalno u pokretu, Grimalda Sessions nudi nešto sasvim drugačije: mjesto na kojem nije potrebno ništa dokazivati, već samo postojati.

U razgovoru s urednicom Budi Dobro, Indirom Juratek, Marina govori o odluci da život preseli bliže prirodi, o sporijem ritmu koji je pronašla u Istri, o ženskim zajednicama koje nastaju iz iskrenosti te o onome za čim žene danas, bez obzira na profesiju ili životnu fazu, najviše tragaju.

Za početak, kako je izgledao tvoj put od Zagreba do Podmeje (Grimalde)? Što te privuklo Istri i kako si znala da je vrijeme za odlazak iz grada?

Smiješim se dok čitam tvoje pitanje jer me vraća čak 6 godina unatrag, u vrijeme lockdowna kada smo iskusili jedan drugačiji svijet i jednu drugačiju svakodnevnicu. Uslijed velikog stresa i pritiska – od samog lockdowna pa do potresa i smrti bliskog člana obitelji usred svega toga, muž i ja smo ušli u dublje razgovore o smislu svega. Postavili smo si pitanja oko smisla užurbanog života u gradu i održavanja životnog stila za koji je upitno je li zaista u skladu s onim što želimo. Upravo tada smo donijeli odluku otići iz grada i započeti neku novu priču – na selu, s vrtom, voćnjakom. Željeli smo da nam odlazak u grad bude izlet, a ne obrnuto.

Promatrali smo svijet, sve što se događa i zaključili da nam je potrebno da se odmaknemo u mir i okruženi prirodom živimo u skladu s njom. Ne radi se tu o idiličnoj slici prirode – domaće jagode, paradajz i poljsko cvijeće. Priroda je vrlo surova, snažna, otimajuća, čak i razorna. Ne pita te jesi li spreman. Ti si pokoravaš njoj, ne obrnuto. Živjeti u skladu s prirodom ne odnosi se samo na godišnja doba, cikluse i ritmove izvana, već i na ono iznutra. A po to smo htjeli ići. Kod mene je to bio onaj zov nutrine, glas duše koji poziva na okretanje unutra i koji zahtijeva odmak od ustaljenog; bivanje sa sobom. Zahtijeva prostor prisutnosti, prostor tišine. Jedino u tom prostoru možemo čuti taj tihi, suptilni glas koji daje jasnoću i smjer.

Također, moram ovo naglasiti, najbolja moguća stvar koju smo mogli napraviti za dijete jest pružiti mu djetinjstvo na selu, kamo god da ga put u njegovom životu kasnije odvede. Znam da će se ovaj mir, zelenilo i prostranstvo ogledati u njemu i kroz njega cijeli život.

A Istra… ah, Istra. Ona je pronašla nas i privukla nas k sebi. Nije bilo vice versa. Život je pronašao za nas prostor u kojem se nanovo rađamo, a mi smo se usudili napraviti taj veliki korak. Znaš i sama, preseljenje nosi zaista velike promjene, koje možemo pojmiti tek kada se u tom procesu nađemo.

Mnogi maštaju o sporijem životu, ali rijetki zaista naprave taj korak. Što si dobila odlaskom, a što si morala pustiti?

Spor život je moguć i u gradu, ako ga možeš takvim stvoriti. Puno je i do karaktera i do životnog puta, do jasnoće vlastitih vrijednosti. U gradu je puno teže jer si neprestano okružen brzinom, vanjskim stresorima kojih je puno i nekim izvanjskim moranjima i rokovima kakvi na selu jednostavno postanu nebitni. Uđeš u jednostavnost i shvatiš kako ti ništa izvana ne treba da bi se osjećao živim. U mojoj blizini nema kafića po mojoj mjeri, moram se do njega voziti sat vremena pa onda kavu pijem u masliniku, kućici na drvetu u nastanku, u vrtu, na terasi ili u svom ateljeu.

Najjednostavnije rečeno – morala sam odbaciti stari identitet, ideju onoga što sam mislila da jesam. Ljudi, prijatelji, poznanici, ulice koje sam znala napamet, rute, itinerari, pozdravi, osmijesi i fine kave. Morala sam se prepustiti praznini u kojoj je tmina bila zaglušujuća i postavila pitanje: tko si sada kada nema ničega što te sačinjavalo? Prazno platno i vizija, osjećaj. Iz toga sam nastavila stvarati, u tom prostoru sam nastavila obitavati. I upravo to je ono za čime sam čeznula – dublje spoznaje i utjelovljenje onoga što mi se kroz godine naziralo kao istinito.

Kako izgleda svakodnevica u malom istarskom selu u usporedbi sa životom koji si vodila prije?

Za početak, živimo 15-km od grada u koji idemo u nabavku. Već to donosi rjeđe odlaske u trgovine i kupovinu i promišljanje o tome što ti je potrebno, a što ne. Spontanih izlazaka u grad kakve smo imali na tjednoj ili dnevnoj bazi sada nema. Gradovi poput Pule, Rovinja ili Poreča udaljeni su po 50 minuta vožnje autom tako da s gradom nemamo svakodnevni doticaj. Već to je velika promjena i ono što me veseli. Priroda kojom smo okruženi je meni jednostavno – prekrasna. Život je ovdje jednostavniji i prizemniji, nekako stvarniji.

Imamo veći vrt nego u Zagrebu pa to donosi puno posla ljeti oko pripreme zimnice, a u tome uživam. Sam vrt iz sezone u sezonu donosi puno posla, baš kako sam i zamišljala, a iz godine u godinu nemam jednak kapacitet za održavanje pa se tome prilagođavam.

Znaš, osjećam se malo kao da čuvamo zemlju. Dok se strka, poslovi, odluke i svjetski poredak događa negdje drugdje, uglavnom u gradovima, ovdje je život tih, sa zemljom, ljudima, životinjama i vremenskom prognozom. S druge strane, u tom istom miru imamo ritam, rutinu, školu, aktivnosti, poslove i navigiramo kroz raspored iz dana u dan. I dalje kuham, pospremam, ne stižem sve što bih htjela i na kraju dana i tijelo i duh traže odmor. Baš kao i u Zagrebu.

Grimalda Sessions nastao je iz rečenice “An answer to what has been missing”. Što je točno nedostajalo? Je li to bio prostor za razgovor, zajednica žena, razmjena ideja ili nešto dublje?

Grimalda Sessions je bio prirodan slijed mog dotadašnjeg rada i novo ruho mjesečnog druženja za žene koje sam održavala oko godinu dana u Zagrebu, pod nazivom Mjesečnica. Došlo je kao potreba da se povežem sa ženama u Istri s jedne strane, a s druge da upotpunim i produbim svoj rad, svoje stvaralaštvo i dam doprinos zajednici.

Neprestano se vraćam k onome što je „stvarno“ jer mislim da upravo to najviše nedostaje. Pomno odabran, uređen i postavljen sadržaj, događaji na kojima je važno pojaviti se, način na koji predstavljamo sebe i svoj rad – uvijek po istom kalupu. Nedostaje ono što nije ispeglano; prostor u kojem se bavimo idejama i unutarnjim procesima, a koji nije strateški razvoj ili terapija. Zanima me ono što zaista jesmo, ono što se još traži dok se izgovara, proces izgradnje; nezavršenost. Jer, iluzija je da ikada postanemo ono što zamišljamo. Život nema kraja.

To su teme koje me zanimaju u ovom kontekstu, a pokazalo se da nisam jedina. Grimalda Sessions je mjesto/prostor gdje možemo doći upravo kakve jesmo, bez osjećaja da moramo negdje stići, negdje drugdje biti ili nešto postići. To je mjesto gdje žene stupaju u kontakt sa sobom, svojom nutrinom, postaju protočnije i bivaju nahranjene. Iz toga dalje stvaraju i od sebe daju onima kojima su potrebne.

Danas se puno govori o networkingu, ali to često ostavlja osjećaj površnosti. Što si željela stvoriti drugačije?

Ako je networkingu cilj povezati se s ljudima, Grimalda Sessions imaju za cilj povezati se sa sobom na prvom mjestu. Željela sam stvoriti siguran prostor u kojem ne moramo biti ispolirane verzije sebe kako bismo ostvarile poslovni ili društveni cilj. Grimalda je mjesto u kojem je tišina dobrodošla. Žene mogu slušati i ne moraju puno podijeliti ako se ne osjećaju tako taj dan. Ne moraju zadovoljiti izvanjske kriterije, ne moraju se ponašati u skladu s drugima. Iz mjeseca u mjesec vježbamo prisutnost, bivanje s pitanjima koja postavljam i onima koja izranjaju u svakoj od nas. Ima dovoljno prostora za introspekciju i promišljanje, odgovori nekada dolaze izvana, kroz druge, a nekada iznutra. Grimalda žene inspirira, opušta i daje im energiju, kao hranjiv obrok. To je možda najvažniji aspekt ovog događaja. Žene mi se javljaju danima nakon i kažu kako ih još nosi, inspirira i ispunjava ono što su doživjele. Vrlo često mislimo da su važne stvari velike, sjajne, bučne, vatrometne, ali jednostavnost na kraju uvijek pobjeđuje. Nešto kao bakine buhtle ili varivo naspram fine dining restorana: ovo prvo uvijek ostaje u nama daleko, daleko dulje i nadahnjuje.

Kako bi opisala žene koje dolaze na Grimalda Sessions? Što ih povezuje bez obzira na to dolaze li iz kreativnog, poduzetničkog ili nekog sasvim drugog svijeta?

Divne su. Moćne, mekane, snažne, ustrajne, lijepe izvana i iznutra, svaka sa svojim unikatnim pečatom. Samosvjesne, željne, strastvene. Bave se najrazličitijim zanimanjima, od umjetnica, uzgajivačica, liderica, terapeutica raznih oblika, bave se marketingom, poduzetništvom, imaju restorane, obiteljske firme, obrte… Nisu povezane strukom iako se često povežu poslovno. Ono što nas veže jest ono što nas dotiče – iskrenost, suosjećanje, razumijevanje – duša, um i tijelo (srce) kao cjelina svakog bića. Naše različitosti tamo postaju inspiracija i pomažu nam da dublje razumijemo sebe, druge i cijeli svijet.

Što ti se čini da žene koje stvaraju, vode projekte ili pokreću promjene danas najviše traže, a rijetko pronalaze u svakodnevnom životu?

Istina; ljubav – ono što je stvarno, vječno, nepromjenjivo. Za time traga svako biće, ni ne znajući, a vrlo često to ide u krivom smjeru i dobije negativni predznak. Ali upravo to je ono što svjesno ili nesvjesno i privlači žene koje dolaze u Grimaldu iz mjeseca u mjesec jer smo željne (željni!) dubine i nebeskih visina.

Kao društvo okrenuti smo materijalnom u svakom pogledu, a naše duše vape da zastanemo i osluhnemo. Naša bića nisu stvorena da bi postala roboti i robovi žrvnja u koji nas tehnokratsko društvo tjera na sve moguće načine. Istinska bit čovjeka je ta dubina za kojom žene s kojima radim tragaju, premda su često ta pitanja prikrivena nekim egzistencijalnim – mogućnostima ili nemogućnostima, blokadama, željama, financijama, odnosima. Svi želimo biti prihvaćeni, viđeni i voljeni – upravo takvi kakvi jesmo.

Mnoge žene danas nose puno odgovornosti i uloga. Što se promijeni kada nakratko izađu iz tog ritma i pronađu prostor za razgovor i povezivanje?

I odgovornost i uloge su značajka bogatog, blagoslovljenog života. Istina, često to osjećamo kao teret. Upravo dijeljenje vlastitog iskustva i doživljaj tuđeg stvaraju zajedništvo. Upravo tamo se događa ta nevidljiva čarolija kada vidimo sebe kroz prizmu drugih žena koje su se spremne pokazati – samim time što su došle, a onda i energijom pa i riječima. Žene se otvaraju ili bolje – rastvaraju – poput cvijeća u kasno proljeće. Omekšavaju, a u toj mekoći svoje težine i terete mogu lakše nositi, rasteretiti se ili ih u potpunosti odbaciti. Vide da nisu same te da je sve to što nosimo univerzalno, baš kao što je i jedinstveno. Praksa podsjećanja na to je ono što je moćno, jer sa svakim novim podsjećanjem jačamo, baš kao što redovitim vježbanjem stvaramo i održavamo mišiće.

Što su te dosadašnja okupljanja naučila o potrebama žena koje stvaraju, vode i grade nešto svoje?

Potrebe su raznolike i višeslojne. Nekima nedostaje jasnoće, neke su u dubokim procesima transformacije ili tranzicije, neke kreću iznova, neke započinju prvi put. Sve mi imamo različite živote, svakodnevnicu, odnose, nivoe do kojih smo došle i putanje kojima se krećemo. U dubini, svima nam je najviše potrebno da budemo istiniti, istinite – i da kao takve budemo dobrodošle, prihvaćene, zagrljene i voljene. I zaista nam je potrebno da imamo siguran prostor u kojem možemo to prvo same sebi dati: sebe prigrliti i prihvatiti, sa svime što jesmo.

Čini mi se da se često vežemo uz jednu ili dvije uloge koje imamo – majka i žena, domaćica ili poslovna žena, umjetnica ili njegovateljica. A u nama postoje sve one istovremeno, neke dominantnije, a neke skrivene. Potrebno nam je upoznati sva naša lica, utjeloviti ih i njima rukovoditi, njima se koristiti i s njima ploviti.

Postoji li neki trenutak ili razgovor s dosadašnjih okupljanja koji ti je posebno ostao u sjećanju?

Ne sjećam se koja je tema bila tog mjeseca, ali sam ne razmišljajući puno niti smatrajući to velikom stvari rekla kako se nerijetko pitam što radim i ima li to sve smisla. U kontekstu razgovora koji se rastvarao podijelila sam da mi je to normalno i da usprkos izvanjskoj nejasnoći idem dalje vodeći se nutarnjim osjećajem koji je jasan i snažan iako nije konkretan, materijalan.

Malo kasnije tog dana, nakon druženja nazvala me jedna od žena i izrekla riječi zahvalnosti za to što radim i dijeljenje moje priče. Rekla je da je mislila da je ona sama među svim tim divnim i moćnim ženama, da jedina ne zna kamo ide niti što radi, nema jasnoću, nema jasno definirane i posložene stvari i često joj se čini da je bezvrijedna, malena i jednostavno nedovoljno dobra. Bilo joj je nevjerojatno da se netko poput mene, tko radi to što radi, na svojstven i autentičan način pita što radi na ovom svijetu i u kojem smjeru treba ići. To joj nije dalo samo olakšanje tereta koji nosi, osjećaja da nije dovoljno dobra i da nije ništa postigla u svojim godinama već je otvorilo temu prihvaćanja i nježnosti u kojem ima priliku dalje grliti dijelove sebe.

Bila je i jedna posebna tema o čaroliji nevidljivoga koju zaista ne mogu opisati riječima. Priče koje smo dijelile su ježile kožu od tjemena do stopala, na lijep, pozitivan način. Wow!

Koliko je za tebe osobno važno graditi zajednicu žena, posebno izvan velikih gradskih centara?

Zajednice žena su možda aktivnije u manjim sredinama nego li u gradu. Žive, stvarne zajednice žena koje čine sestre, prijateljice, kćeri i majke, rođakinje i susjede kojima se podrazumijeva da su tu jedna za drugu, da se viđaju i druže, rade u polju, kuhaju zimnice, organiziraju događaje.

Ja donosim nešto novo – priliku za odmak od svakodnevnice, od uvijek istog zrcaljenja u okruženju u kojem živimo, radimo i djelujemo i susretnemo se sa ženama koje su možda potpuno drugačije od nas. To je moćno.

Kako sam izražavala svoje, hm pa recimo sumnje u to što radim, tako su mi se žene javljale iznova i iznova i podsjećale na važnost ovoga što radim. One su te koje su mi dale povratnu informaciju koliko je to njima važno i što im znači. Te riječi ne zapisujem i rijetko dijelim, one su pohranjene u mom srcu i duši kao vječno hranjivo za daljnji nastavak puta.

Grimalda Sessions je, kao i mnogi drugi projekti proizašli iz mog ateljea, plod iskrene želje da se sastanem sa ženama, da podijelim svoje viđenje svijeta i važne teme o kojima se rijetko priča. Moja želja je da ono što imam – što god to bilo, prenesem dalje. Ono što je meni važno jest nastaviti biti oruđe u rukama kreatora i pustiti da ta sila ljubavi djeluje kroz mene i moje stvaralaštvo. A da je sve zajedno vrlo važno pokazuje i to da žene nekad kupe kartu mjesec dana unaprijed, pronađu zamjenu na poslu, dadilju za dijete, vrate se s puta dan ranije, „okrenu nebo i zemlju“ da pronađu način da dođu. Većini njih je potrebno i do sat vremena vožnje do Grimalde. Meni je to i više nego dovoljno.

Za kraj, što bi poručila ženi koja osjeća da joj nešto nedostaje da bi bila dobro, ali još ne zna što je to?

Potraga može biti cjeloživotni put. Život se događa u valovima, a svaka životna faza nosi nova iskustva i nove izazove. Ljudsko biće neprestano želi nešto sljedeće što će ga zadovoljiti i uvijek traži to izvan sebe.

Ako imamo dijete, teško nam je s izazovima modernog roditeljstva, ako ga nemamo, a želimo, teško nam je. Ako smo bolesni htjeli bismo ozdraviti, ako imamo viška kilograma htjeli bismo biti mršaviji. Baš želimo još jedan komad odjeće i onu skupu novu prirodnu kozmetiku. Kako onda biti dobro ako neprestano želimo nešto što nemamo? Čovjeka je nemoguće istinski zadovoljiti materijalnim.

Svetom Augustinu se pripisuje izjava: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Gospodine.“ Duboko me dotiče i jasna je sama po sebi. Bez obzira na životne okolnosti koje su promjenjive, neizvjesne i ako razmisliš – potpuno izvan naše kontrole – potrebno je zaći u vlastitu nutrinu i ondje tražiti odgovore.

Potrebno je izdignuti se iznad materijalnog, osluškivati što nam duša šapuće i prihvatiti terete koje nam je život namijenio – jer upravo se kroz njih transformiramo i snažimo.

Pronaći prostor za umiriti misli i vidjeti što je onkraj uma u konačnici postaje praksa pomoću koje se možemo uvijek vratiti u svoj centar, vječni izvor, u kojem ćemo biti dobro ma što se događalo oko nas.

Ako osjećate da vam je potreban predah od svakodnevice, prostor za dublje razgovore i susret sa sobom, više informacija o okupljanjima Grimalda Sessions te prijave za nadolazeće susrete pronađite ovdje.

 

Foto: Marina Ćosić Trbara