Čarolija trudne godine

Trudnoća i sve u njoj je duboko, intenzivno i preobražajno iskustvo svake žene. Bez obzira da li je izrazito teško ono ostaje nezamjenjivo i ne može se uspoređivati ni sa čim.

Iako su danas mlade žene ograničene samo reproduktivnom plodnošću i u trudnoću se uvukao mehanički strah koji tu trudnoću vodi kao hladni stroj kroz njegov životni vijek, dok stroj obavlja zadaću koja se tiče potomstva, nasljeđa i održavanja tradicije, ona je zapravo mnogo više od toga.

Trudnoća osim fizičkog iskustva, straha od poroda, trudova, mjerenja tjelesnih funkcija djeteta i majke, hladnih i praznih bolničkih pregleda i zaključaka, mijenja mnogo toga u ženi.

Iskustvo trudnoće i poroda za ženu

Čvrsti čvorovi povezanosti, nasljeđa naših majki, želje i odluke o ovom iskustvu danas su svedeni na matematiku, smisao trudnoće postao je projicirati iz sebe fizičkog potomka u određenom broju i sa stavom ovisno o materijalnim mogućnostima kako bi i koliko djece “trebalo” ili “bilo optimalno” “imati” u životu i u kojem vremenu.

Duboka, intuitivna osjećanja, iskustva i doživljaji ostavljeni su po strani i uopće stvaranje novog života interpretirano je kao medicinski pojam – trudnoća, postpartum i nekoliko teorija stručnjaka o tome kako može ili bi trebalo izgledati to moguće magično razdoblje u životu žene.

Negdje duboko, duboko unutar nas naše nam povremeno ili uvučeno nezadovoljstvo govori da nešto nije u redu s tim i da postoji druga strana, a neke od tehnika (poput yoge, meditacije, hipnotičke trudnoće i poroda) pomažu nam da otvorimo svoje srce prema tom iskustvu i dijalogu sa svojim nerođenim djetetom kako bi ono postalo sve ono što nije samo trauma, bol, strah i preživljavanje tih intenzivnih emocija i fizičkih promjena koje dolaze.

Novi se život dočekuje u prilično hladnim, bolničkim, željeznim krevetima, dijete koje dolazi svijetu i svijet koji predstavljamo djetetu slika je koju nitko od nas ne želi predugo pamtiti. Dobar je osjećaj znati da su na raspolaganju svi medicinski stručnjaci, aparati i vještine koje mogu pomoći kod neželjenih i neprirodnih situacija koje se mogu dogoditi i imati povjerenje u ljude koji će toplinom i odgovornošću učiniti sve moguće da pomognu, važno je za svaku majku bez obzira gdje i kako rađa. No, liječnik, tim, strojevi, ljudi i uvjeti nisu ti koji rađaju. I dalje smo mi te koje rađaju. Ne samo dijete, ne samo tijelo već i toliko novih, nepoznatih nam osjećaja i momenata koji će još dugo ostati duboko usječeni u naše dane i snove.

Porod kao spiritualan čin

Iznimno je važno kako ćemo doživjeti i kako proživjeti važnost u vlastitom porodu koja nam je pridodana, makar netko samo sjedio kraj nas u tišini i pružao nam svoje iskustvo mirnoće i pažnje. Naše kasnije zdravlje, stav i snaga ovise o tome kako ćemo biti tretirane, a koliko energije ćemo samo kasnije gubiti oporavljajući se od nekog dehumaniziranog mehaničkog tijeka poroda bez ljubavi i obzira, a čega se sigurno sjeća svaka rodilja koja je već bar jednom rađala, ovisi o pristupu kojim smo vođene.

Ono što će nas činiti živima, majkama i snažnima, kasnije, porod je koji je intimno najsigurniji za naše osobno shvaćanje sigurnosti, opuštenosti i topline. A taj porod je sigurno na mjestu koje zovemo svojim domom, kućom, utočištem ili bilo koje mjesto na koje ulazimo i gdje se osjećamo lišene pitanja, straha i sumnji što je sljedeće što nas čeka.

Sam porod osim mehaničkih pojašnjenja dužine trudova, procesa otvaranja i samog rađanja dubok je i spiritualan čin koji može donijeti mnogo više od fizičkog iskustva i prepuštanja onim poslijeporođajnim teškim mehanizmima koji su nerijetko, dapače, danas vrlo česti i gotovo obavezni u svake rodilje.

Ako se samo unutarnji glas, naša osobnost, karakteristike koje nosimo, uvjerenja koja imamo, strahovi, stavovi i doživljaji o tome što mislimo da porod jest, usmjere u unutrašnjost dogodit će se to da će nas transformirati na čudesan i vrlo dubok način te će svu našu želju za kontrolom i sigurnošću učiniti učiteljem kojem ćemo se prepustiti i fizički i emotivno.

Tijekom trudnoće, u periodu koji ćemo osjećati da nas tako zove i priziva, kada se osjećamo dovoljno snažno, dovoljno stabilno i dobro da bi započeli sa nekim ” treningom ” svojih misli i želja koje se javljaju, možemo vrlo lako i sigurno uvježbati kako ćemo reagirati i kojim ćemo načinom opisivati ono što se događa unutar nas. Na opis boli tako radije možemo vježbati gledati kao na snažne senzacije koje nam govore da dolazi neko vrijeme ili događaj koji traži prepuštanje i povjerenje.

Iz svog iskustva mogu ispričati sljedeću priču

Česti je slučaj da trudnice pred sam kraj doživljavaju nesanicu. Ona je samo jedan od primjera teškoća na koje gledamo s težinom i neodobravanjem. Razdoblje nespavanja zapravo je umjetnost početka prilagodbe na dane koji dolaze i ne treba im se opirati.

U zadnjem tromjesečju, najintenzivnijem i najdubljem razdoblju pred sam porod, došlo je to nevoljeno vrijeme noćnih budnosti. Svake noći između 3-6 moje tijelo dobije snažan udarac adrenalina, budnosti i raznih tegoba kojima se želim oduprijeti. Osjećam nelagode i bolove, osjećaje i misli koji me podsjećaju na moje prethodne porode i tek nedavno sam shvatila da to zaista i je vrijeme u kojem su oba moja prethodna poroda započela.

Kako radim duhovnu praksu iz iskustva znam da je doba između 3-6 doba Nektara, buđenja Sunca i tradicionalno se naziva Amrit vela. To je mirno i plodno vrijeme koje naše tijelo prirodno bira za buđenje kada smo pročišćeni ili u blaženom stanju i kaže se da onaj koji se budi u to vrijeme izbjegne teške i besmislene snove koji nas čine umornima i nostalgičnima. To vrijeme je vrijeme kada nas naše dijete budi da komuniciramo s njim jer je ono lišeno sve buke svijeta. To saznanje donosi mnoga olakšanja, stvara povjerenje i daje mi snagu svake noći. Sveto vrijeme buđenja Dana puno životne energije.

Na početku takvog puta shvaćanja, istraživanja i uvježbavanja mekih stavova i vjere u drugačije stvaranje i osobni porod prirodno je da ćemo naići na mnoga pitanja. Racionalni um traži specifične odgovore i tumačenja o prirodi stvari i pojava. Mislimo da će odgovori donijeti mir, ali um uvijek postavlja nova pitanja te se unutarnji sukob nastavlja. Ono što u stvari tražimo jest promjena stava prema svojim pitanjima. Tražimo ishod i unutarnji mir koji je dostupan u našem srcu.

Svaki porod je porod. I kućni i bolnički i carski rez. Svaki porod ostaje sve ono što on jest za svaku ženu i u svakom obliku. Jedino što je bitno je donijeti odluku osluškujući duboko, što nije posve jednostavno vidjeti. Zasjenjeno je strahom i vjerovanjima. Zbog toga treba dati vremena tom sjemenu u nama, kristalnim će se jasnoćama otvoriti portal koji će nas voditi ako vjerujemo malo više svaki dan.

Porod kao prepuštanje

Prepuštajući se bez sigurnog akcijskog plana djelovanja i programa u svoju trudnoću shvatit ćemo koliko program i plan mogu biti iscrpljujući za nas. Znati kad je vrijeme pustiti sve planove i programe ključ je otpuštanja i tkiva i našeg djeteta u svijet.

Jedan od najjednostavnijih načina kako to možemo uvježbati je hodajući i prepuštajući se ritmu jednostavnih koraka. Hodati, hodati, hodati i koračati tim dugačkim putem do svojeg poroda. Prepustiti ritmu koraka da nas odvede kamo treba. Bez posebnih restrikcija, bez planova oko prehrane, vježbanja, razmišljanja o razdoblju koje dolazi nakon.

Za porod je važno puštati, dopustiti i rješavati se viška, a ne usvajati i tovariti novim težinama.

Kako bi uživali i živjeli u miru, moramo doživjeti mir kao potpuno tjelesno iskustvo. Unutarnji mir se ne događa samo u našem umu. U biti, ne možemo pronaći unutarnji mir ukoliko naše tijelo i emocije nisu u miru. Naše je tijelo u trudnoći pogodno za učenje, usvajanje i transformacije kao nikad prije i poslije.

Iskustva koja ćemo ponijeti sa sobom ovise o našoj spremnosti da otrgnemo neke stare navike i dio sebe koji nas koče i otvorimo se novom doživljaju života ma koliko se činio neizvjestan.

Čarolija je.

Niste same.

Neka vam sve novo služi na dobro.

Korana Kolec

Foto: Korana Kolec