Dalmatinski buhač balkanski je endem čije područje rasprostranjenja obuhvaća obalne dijelove hrvatskog Jadrana, otoke te priobalne planine, južni dio BiH i obalna područja Crne Gore i Albanije. Može ga se naći i u drugim dijelovima Mediterana i šire gdje se nekad uzgajao, a danas je naturaliziran. Preferira degradirana staništa na kamenitoj, vapnenačkoj i propusnoj podlozi, dobro osvjetljena te zaštićena od prejakog vjetra i obilnih padalina.
Zbog svojeg cvata, ova višegodišnja zeljasta vrsta iz porodice Asteraceae (glavočike), u periodu cvatnje (svibanj - lipanj) izgledom podsjeća na ivančicu. Perasto razdijeljeni listovi smješteni u donjem dijelu biljke formiraju grm, iz kojeg izlaze cvjetne stabljike do visine 1 metar na vrhu kojih se nalaze cvatovi.
U RH dalmatinski buhač je strogo zaštićena vrsta prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama (NN 144/13 i 73/16) te je bilo kakvo sakupljanje dozvoljeno samo uz dopuštenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike.
Piretrin, koji biljke dalmatinskog buhača proizvode, skupni je naziv za šest aktivnih sastavnica: piretrin I i II, cinerin I i II te jasmolin I i II, čija je koncentracija najveća u cvatnim glavicama. Kombinacija ovih sastavnica djeluje kao kontaktni insekticid koji brzo prodire u organizam kukaca, izazivajući paralizu i smrt. Kako se piretrin brzo razgrađuje pod utjecajem svjetla, visoke temperature i zraka, a u tlu čvrsto veže za čestice tla, njegov negativni utjecaj na okoliš je minimalan. Osim u poljoprivredi, primjenjuje se i u domaćinstvu kao sredstvo protiv lisnih uši, buha, krpelja, komaraca i dr.
Tradicionalno se ova vrsta sadila u maslinicima kao zaštita protiv maslinove muhe (Bactrocera oleae) i maslinovog moljca (Prays oleae).
Masovni uzgoj i izvoz dalmatinskog buhača na našim prostorima, posebice na području srednje i južne Dalmacije, doživio je procvat početkom 20. stoljeća. Otkrićem sintetskih insekticida širokog spektra djelovanja proizvodnja je na području Hrvatske stala, no druge svjetske zemlje kao što su Kenija, Ruanda i Tasmanija započele su sa svojom proizvodnjom i oplemenjivačkim programima. U zadnjih nekoliko godina vodeći proizvođači u svijetu su Tanzanija, Papua Nova Gvineja i Ruanda, iako je proizvodnja u odnosu na 80-e godine 20. stoljeća, kada je godišnje bilo proizvedeno i više od 30 000 tona buhača, za trećinu manja.
Istraživanja na dalmatinskom buhaču ni danas ne jenjavaju. Tako su biokemijska i genetska istraživanja prirodnih populacija ove vrste na području RH pokazala razlike između sjevernih i južnih populacija u vidu genetske raznolikosti i količine piretrina u cvatnim glavicama, ukazujući na veliki (potencijalno negativan) utjecaj koji čovjek može imati na neku biljnu vrstu u kratkom vremenskom periodu (samo nekoliko stotina godina).
Aktualna istraživanja bave se i pokušajima da se ostvari proizvodnja piretrina iz staničnih i kultura tkiva, kao i otkrivanjem gena koji imaju ulogu u biosintetskim putovima aktivnih sastavnica piretrina te predviđanjem rasprostranjenosti ove vrste u budućnosti uslijed klimatskih promjena.
Jedan od projekata koji se bavi ovom biljnom vrstom je i projekt financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost pod nazivom „Genetska osnova insekticidnog potencijala dalmatinskog buhača" kojeg vodi doc. dr. sc. Martina Grdiša s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Više o projektu možete doznati ovdje.
Autor: Filip Varga, Izvor: biologija.com.hr
Foto: Unsplash
