Dobra knjiga: 3 knjige koje će nas podsjetiti da uvijek imamo izbor

Pisanje i čitanje ima pozitivan učinak na naše mentalno zdravlje i dobrobit stoga ne čudi da se obje aktivnosti redovito preporučuju u terapeutske svrhe.

Na ovim pretpostavkama je izrasla biblioterapija što je naziv za planiranu i metodološki pripremljenu primjenu knjiga i literature u svrhu liječenja. Tako se u psihijatrijskoj i psihologijskoj praksi ciljano čitanje pomno biranih sadržaja pokazalo kao vrijedna potpora i pomoć pacijentima u prevladavanju stresnih situacija i teških životnih razdoblja. Kao čitatelji uranjamo u tuđe literarne uratke i osvještavamo da postoje univerzalna životna iskustva. Da nismo prvi niti posljednji koji prolaze ili su prošli kroz određena stanja, događaje, boli ili radosti, a opet i da ne postoje dvije iste sudbine. Prava knjiga pročitana u pravo vrijeme može nam dati potreban vjetar u leđa da se pokrenemo u željenom smjeru, napuniti nas potrebnim optimizmom i entuzijazmom, a uz to biti i izvor razonode i opuštanja. Romani „Ponoćna knjižnica“ Matta Haiga, „Krajnje je vrijeme da ponovno upalimo zvijezde“ Virginie Grimaldi i „Dok nas brak ne rastavi“ Taylor Jenkins Reid u sebi objedinjuju sve navedeno. Svaka od njih u svojoj fabuli vješto isprepliće lakoću i težinu življenja, važnost donošenja odluka i hrabrost da ih sprovedemo u djelo i onda kada nam je najteže što nerijetko sa sobom povlači suočavanje i borbu s vlastitim strahovima i ograničavajućim uvjerenjima. Ponekad je ići na sigurno najveći rizik, a riskirati sve najsigurniji put do uspjeha i zato ćete uživati u čitanju ove tri knjige i do samog kraja iščekivati što će Nora, Anna i Lauren odlučiti učiniti od svog života.

3 knjige koje će nas podsjetiti da uvijek imamo izbor

Ponoćna knjižnica, Matt Haig (Vorto Palabra, 2021.)

Tridesetpetogodišnja Nora pati od depresije i osjećaja da je propustila puno prilika da se ostvari u životu i bude sretna. Gubitak roditelja i višegodišnji prekid kontakta s bratom, a potom i otkaz, postupno su je doveli do ruba. Svjesna da je mogla postići puno više s obzirom na potencijal i talente koje posjeduje iscrpljuje se u preispitivanju ima li njen život ikakvog smisla i svrhu. Kada joj ugine mačak Voltaire Nora dolazi do točke kada više „ne vidi svjetlo na kraju tunela“ i odlučuje si oduzeti život. Međutim, umjesto da zauvijek okonča svoje muke zatekne se u Ponoćnoj knjižnici – mjestu između života i smrti ispunjenom knjigama koje između korica skrivaju sve moguće varijacije njenog života. Svaka knjiga donosi jedan mogući scenarij po kojem se mogao odviti njen život. U Ponoćnoj knjižnici Nora ima priliku na neko vrijeme upoznati, točnije, proživjeti djelić tih drugih verzija sebe – Nore koja je postala uspješna plivačica, Nore koja nije otkazala vjenčanje i udala se za Dana, Nore svjetski poznate glazbenice, itd. Nakon što je iskusila nekoliko života uviđa da u svakom od njih također doživi gubitke i razočarenja jednakog intenziteta kao i u životu kojeg je upravo odlučila završiti. Nastavljajući svoje putovanje kroz najrazličitije živote koje je mogla proživjeti postaje joj jasno koliko su ponekad važne i najmanje odluke koje donosimo i kako se sami saplićemo o vlastita ograničavajuća uvjerenja ako im se prepustimo bez borbe ili kad intuitivno osjećamo da nešto nije dobro za nas i svejedno u tome ustrajemo.

Lako je tugovati za životima koje nismo proživjeli. Lako je priželjkivati druge talente, žaliti što nismo pristali na druge ponude. Lako je žaliti što se nismo više potrudili, više voljeli, pametnije upravljali novcem, bili popularniji, ostali u bendu, otišli u Australiju, prihvatili poziv na kavu, više vježbali prokletu jogu.
Ne treba vam puno truda da bi vam nedostajali prijatelji koje niste stekli, posao koji niste radili, ljudi s kojima se niste vjenčali ili djeca koju niste imali. Nije teško vidjeti sebe tuđim očima i poželjeti da se možete pretvoriti u sve te različite, kaleidoskopske varijante samih sebe, kao što bi to drugi željeli. Lako je požaliti zbog nečega i nastaviti se kajati, u beskonačnost, sve dok nam vrijeme ne istekne.

Ali pravi problem nisu životi zbog kojih žalimo. Problem je kajanje samo po sebi. Ono nas tjera da se osušimo i uvenemo, i budemo najgori neprijatelj i sebi i drugima. Ne možemo reći bi li ijedan od tih života bio bolji ili gori. Ti životi postoje, to je točno, ali i vi postojite, a to je postojanje na koje se moramo usredotočiti.

Krajnje je vrijeme da ponovno upalimo zvijezde, Virginie Grimaldi (VBZ, 2022.)

Anna je samohrana majka dvije kćeri: senzibilne tinejdžerice Chloé i osebujne dvanaestogodišnjakinje Lily. U kasnim tridesetima ostaje bez dugogodišnjeg posla konobarice što je točka na „i“ njene svakodnevne borbe s vremenom i financijama. Opterećena kreditima i dugovima i svježe nezaposlena razmišlja kako osigurati egzistenciju svojoj obitelji, ali i posvetiti više vremena i pažnje kćerima koje je dotada, zbog obaveza, poprilično izgubila iz vida. Barem djelomičan izlaz iz nezavidne financijske situacije pojavljuje se u vidu otpremnine koju joj je poslodavac isplatio povodom otkaza, no Anna se umjesto očekivanog poteza da s njom otplati dio dugova, odlučuje potrošiti je na put do Norveške kako bi s kćerima uživo vidjela polarnu svjetlost i tako ostvarila svoj san te ispunila jedno obećanje. Putovanje od Francuske do Norveške u kamperu za Annu, Chloé i Lily istodobno je fizičko i duševno, vanjsko i unutarnje. Udaljavajući se od predvidljive svakodnevnice i poznatih vizura okruženja u kojem žive, postaju sposobne sagledati same sebe i jedna drugu na posve nov način. Suočavaju se sa svojim strahovima, preispituju prioritete i želje, a što je najvrjednije – nanovo otkrivaju međusobnu bliskost i ljubav. Francuska spisateljica Virginie Grimaldi utkala je u njihovu obiteljsku priču cijelu paletu osjećaja i puno humora diskretno nas potičući da se i sami podsjetimo tko i što nam je stvarno važno u životu te kako da ne zaboravimo u njemu uživati unatoč svim izazovima koje iskustvo življenja neminovno donosi.

Da sam uzela vremena za razmišljanje, sigurno bih odustala. Nisam avanturist po prirodi. Ne volim iznenađenja, volim situacije koje se mogu unaprijed predvidjeti i organizirati. Nepoznato mi stvara tjeskobu, nedostatak kontrole me paralizira. Zatvorila sam se u siguran balon, uvijek isti ljudi, ista mjesta, isti smjer kretanja. Redovito odbijam sve što izlazi izvan tih okvira. Bilo to vjenčanje nekog rođaka na drugom kraju Francuske, večera u meni nepoznatu restoranu, sastanak na drugom kraju grada, putovanje u inozemstvo, da ne nabrajam dalje. Uvijek imam neki dobar izgovor, imam previše obaveza, umorna sam, provodim premalo vremena sa svojim kćerima, Francuska je tako lijepa, nema potrebe ići negdje drugdje. Svi se s tim slažu: ja sam pravi kućni tip, ostarjela prije svojih godina. Često i samu sebe u to uspijevam uvjeriti, no duboko u sebi svjesna sam prave istine.

Dok nas brak ne rastavi, Taylor Jenkins Reid (Vorto Palabra, 2021.)

Koliko vremena je dovoljno da se odljubimo od osobe s kojom smo u braku ili vezi? I što je to što će presuditi našoj ljubavi? Puno malih usputnih sitnica ili neko veliko zamjeranje preko kojeg naprosto ne možemo prijeći? Lauren i Ryanu bilo je potrebno jedanaest zajedničkih godina veze i braka da prijeđu put od zaljubljenosti do omraženosti. Na prvi pogled čini se da postoje samo dvije mogućnosti: da pod svaku cijenu ostanu u braku u kojem oboje nisu više sretni ili da razvodom okončaju svoje muke. No, nakon što odrade zajednički brainstorming i iznesu sve ideje koje su im pale napamet na temu kako pokušati razrješiti nezadovoljavajuću situaciju, odlučuju se za nešto treće i poprilično nekonvencionalno – razdvojit će se na godinu dana tijekom kojih se neće ni čuti ni vidjeti. U tom razdoblju im je sve ostalo dopušteno, a po njegovom isteku će se ponovno sastati i odlučiti što će napraviti sa svojim brakom.

Godina dana razdvojenosti se za oboje pretvara u putovanje u svoju nutrinu, ponovno otkrivanje svojih potreba i želja te preslagivanja prioriteta. Također, Lauren više vremena posvećuje obitelji: sestri Rachel, bratu Charlieju, mami i baki, a o svojim unutarnjim previranjima redovito izvještava prijateljicu i kolegicu Milu. Taylor Jenkins Reid njihove životne priče vješto isprepliće s Laureninom koristeći ih kao kontekst unutar kojeg Lauren promišlja o svom životu i ponašanju uspoređujući se s njima i promatrajući kako se oni nose s različitim životnim situacijama. Roman je napisan jednostavnim, reklo bi se, svakodnevnim izričajem i s puno humora čime nas može navesti na zaključak da se radi o lepršavom štivu koje se brzo čita i još brže zaboravlja. No, dojam koji će ostaviti na čitatelja ovisit će o onome koji ga čita i o njegovoj spremnosti da u okviru naizgled stoput prožvakane teme („bračni problemi“) i donekle predvidljivog zapleta i raspleta uoči naizgled jednostavne rečenice s nimalo plitkim značenjem (Ne svađamo se oko novca ni ljubomore ni komunikacijskih vještina. Svađamo se jer ne znamo biti sretni. Svađamo se jer nismo sretni. Svađamo se jer više ne usrećujemo jedno drugo.).

Laureninu i Ryanovu priču gotovi svi bračni parovi i dugogodišnji partneri doživjet će bliskom i poznatom jer su neka iskustva gotovo univerzalna, čast iznimkama. Ipak, svaki odnos dvoje ljudi ima svoja nepisana pravila i dinamiku. Svaka veza ima svoj specifičan algoritam uspjeha i ako upadne u fazu funkcioniranja na autopilotu koje, potom, obično završi nezadovoljstvom jednog ili oba partnera, ključno je ponovno otkriti i aktivirati taj algoritam kako bi se povratila svježina u partnerskom odnosu. Naravno, ako obje strane još uvijek smatraju svoj odnos vrijednim ulaganja truda. Ova knjiga T. Jenkins Reid na simpatičan i nenametljiv način poziva na dublje promišljanje o kvaliteti naših obiteljskih, partnerskih i svih drugih važnih odnosa te što mi možemo poduzeti i dati od sebe da oni budu što skladniji na zadovoljstvo svih uključenih strana.

Što nam se dogodilo?

Čujem glas u svojoj glavi, oštar i jasan. Više ga ne volim. To mi govori. Više ga ne volim. I možda mi srce još i više slama činjenica da, duboko u duši, znam kako ni on ne voli mene. Sve sjedne na svoje mjesto. U tome je kvaka, zar ne? Zato se toliko svađamo. Zato se ne slažem ni s čime što on govori. Zato ne mogu podnijeti sve što sam prije podnosila. Zato se ne seksamo. Zato se nikada ne trudimo ugoditi jedno drugome. Zato nikada nismo zadovoljni jedno drugim.

Ryan i ja smo dvoje ljudi koji su se nekoć voljeli.

Kako je to divno bilo biti.

Kako je to tužno postati.

Ostale prijedloge knjiga koje valja pročitati potražite u rubrici DOBRA KNJIGA.

Tihana Malenica Bilandžija

– psihologinja, coach i trenerica u području osobnog i organizacijskog razvoja; autorica stranice Inspiracija.net

Foto: Pexels, PR