Dobra knjiga: Ešalon za Samarkand
Guzel Jahina (1977., Kazanj) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu u Moskvi, a nakon toga na Moskovskoj filmskoj školi. Radila je u sektoru odnosa s javnošću i u marketingu.
Kratke priče i poezija objavljivani su joj u brojnim književnim časopisima. Njezin debitantski roman Zulejha otvara oči (2015.) doživio je velik uspjeh i osvojio mnoge književne nagrade, među kojima „Veliku knjigu“ i „Jasnu Poljanu“. Knjiga je adaptirana u kazališnu predstavu i spektakularnu televizijsku seriju. Godine 2018. objavila je Volginu djecu, svoj drugi roman.
Ešalon za Samarkand (HENA COM, 2022.) njezin je treći roman, u kojem se ponovno bavi temom vezanom uz rusku povijest – evakuacijom djece u doba velike gladi dvadesetih godina XX. stoljeća. Dobitnica je četrnaest nagrada diljem svijeta, a bila je i u užem izboru za mnoga vrijedna priznanja. Knjige su joj prevedene na više od četrdeset jezika.
Ešalon za Samarkand, Guzel Jahina
Treći roman ruske spisateljice Guzel Jahine, „Ešalon za Samarkand“, podjednako je veličanstven poput plavog grada Samarkanda u Uzbekistanu. Iako bi vas naslov mogao odvesti u smjeru mistike, roman se bavi puno sumornijom temom, onom o kojoj se ne smije pisati, a kamoli govoriti – o gladi i smrti.
Sama radnja smještena je u dvadesete godine dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada se vodi građanski rat između crvenih i bijelih u Sovjetskom savezu, a spisateljica kroz djelo iznosi kritiku države koja je pljačkala ruske seljake i ostavljala ih u gladi prepuštene neminovnoj smrti.
Iako je tema sumorna i iznova se nadamo da smo kao čovječanstvo završili s takvim sudbinama, a nismo, optimizam i nada se osjete kroz cijeli roman i osvajaju nas kroz likove, kako djece tako i njihovih spasitelja. Dodatnu ravnotežu donose opisi krajolika, koji će vam otkriti prostranstva za koja niste niti znali da postoje. Ne bi me čudilo da ovaj roman uskoro dobije filmsku interpretaciju.
„Bijela, što se to sa mnom događa? Kakve mi se ovo budalaštine uvlače u glavu i otkidaju s jezika?
A možda i nisu budalaštine? Možda ćemo uistinu i preokrenuti ovaj svijet samo ako to poželimo? Sve ćemo razumjeti onako kako želimo?
Da, umirala su djeca u ešalonu – nisam ih sačuvao, nisam uspio. Mogu misliti da će i dalje umirati, još češće i više. A mogu da odsad više i neće, da su sad ostali samo oni najizdržljiviji. Zar ne mogu tako misliti? A?
Da, izgleda da nikako ne uspijevam biti dobar čovjek – čega god se primim, ne uspijem. Sve dajem, trgam se, zagrizem za svaki posao, sukobljavam se i dovodim ga do kraja. A kad pogledam na kraju – srce mi se sledi: što sam to učinio… Mogu odlučiti da sam glup, i da mi je duša slijepa, i da bi bolje bilo da se nisam ni rodio. A mogu i da sam već počinio sve pogreške i sad će napokon ispasti nešto dobro. Zar ne mogu tako misliti? Mogu! Mogu!“
Indira Juratek
Foto: Unsplash, Indira Juratek
POST COMMENT