parallax background

Dobra knjiga: Otok duša

zeleni čaj
Sve blagodati zelenog čaja
srpanj 7, 2021
odgađanje
ZEN tarot – Odgađanje
srpanj 8, 2021

 

Na otočiću Själö, u finskom arhipelagu Nagu, postojala je bolnica u kojoj su od 1619. boravili i umirali gubavci, a od 1785. do 1962. bila je trajni dom duševnih bolesnica. Rijetke od njih koje su jednom prešle prag bolnice su je napustile i vratile se normalnom životu. Većina njih je u njoj skončala i bila sahranjena na otočnom groblju.

U obližnjem gradu Turku nalazi se arhiva zdravstvenih kartona pacijentica u kojima su detaljno zabilježena njihova tjelesna i duševna stanja. Navedeni dokumenti o sudbinama stvarnih žena zajedno sa doktorskom disertacijom Jutte Ahlbeck-Rehn “Dijagnosticiranje i discipliniranje: medicinski diskurs i žensko ludilo u bolnici Själö od 1889. do 1944. godine” poslužili su Johanni Holmström kao nadahnuće i činjenična podloga za roman „Otok duša“ (V.B.Z., 2020.).

otok duša

Otok je tiho mjesto. Galebovi kriče iznad zaljeva. Sunce blista na valovima u daljini. Brdašca se izvijaju blago i mirno prema obzoru kao neko more druge vrste, na kojem ovce, krave i koze uz meketanje i mukanje lutaju i pasu. Kuće su crvene s bijelim okvirima, žute s crvenim krovom. Vrtovi su prepuni ruža. Jabuke su u punom cvatu, a poslije pune voćaka.

Međutim. Ta bolnica. Plijeni pozornost. Secesijska kocka, na pogrešnom mjestu među svim tim krhkim obalnim kućama. Čitava ograđena. Debeli kameni zidovi koji hladno zrače. Odvajaju. Zatvaraju ono što se nalazi unutra. Ono što ne smije vidjeti svjetlost dana. Ono što je bolje ne puštati van. Na odjelu se nalazi osamdesetak pacijentica. Tijekom dugih zima, kad je led preslab da bi izdržao liječnike, lijekove i druge potrepštine za ljude koji ih trebaju, smrtnost je visoka.

Smrt, da, ta sveopća prisutnost, tapka na prsima među krevetima, zlostavljana sluškinja života. Uvijek netko želi umrijeti, moli da umre, netko uvijek umire. Kad netko zakašlje, sve se usprave i pogledaju jedna drugu. Uplašenim očima. Kašljanje nikada nije dobar znak. Ponekad prođe, a ponekad ne, nitko nije siguran. Čak ni snažnije, a pogotovo ne one slabe koje su već prikovane za krevet i ne mogu ustati. Drhte i cvokoću pod dekama. Ramena im strše van poput ptičjih krila, a jagodice se ocrtavaju ispod tanke, posivjele kože obraza.

Autorica plete fabulu oko tri ženska lika – dviju pacijentica i jedne medicinske sestre. Kristina Andersson utopila je svoje dvoje djece, a Elli Curtén pretjerala u želji da zadobije roditeljsku ljubav i pažnju. Sigrid Friman je kao medicinska sestra dobrovoljno odlučila provesti radni vijek, ali i život u ustanovi koja je zbrinjavala žene koje su tamo završile zbog svojih (kaznenih) djela, ekscentričnog ponašanja ili naprosto društvene „neuklopljenosti“.

otok duša

Tada sam bila neka druga, razmišlja, neka druga, ali i ista…

Zatrese glavom. Ta je misao nije zadovoljila. Ne daje joj odgovor na to kako je ta, kakva je onda bila, mogla učiniti to što je učinila, stoga sjedi na blagom vjetru i zuri u more, pušta bol da joj prolazi tijelom i osjeća svaki mišić i kost. Mora pustiti da sve dođe i prođe kroz nju. Ako se odupire, ako se napinje i odbacuje to od sebe, samo će navaliti sve jače i jače, gurati se i gurati sve dok više ne bude mogla disati, a tada će ponovno nestati, stisnuti se, zažmiriti i potonuti u ono što ju je progutalo onomad, onda davno, zato sad leži na leđima dok je hrapavo brdo pridržava, zamišlja da se pušta u oluju, kao što je nekada mislila da je trebala učiniti, onda kad je samo htjela umrijeti. Ali oluja nije ta koja će je odvesti iz života nego obrnuto, i zato ona raširi ruke, pusti da je nosi kamo hoće. Jer nakon boli dolazi nešto drugo. To zna. Ono što priprema put za poslije. Lom u njoj nikada neće u potpunosti zacijeliti. Jedino što može učiniti, naučiti je to prihvatiti, kao što je Hilma živjela sa svojim nedostatkom i prihvatila ga kao dio sebe od kojeg ne možeš pobjeći.

Ali, razmišlja, možda postoji neki način da se iskupim? Time što ću živjeti?

A onda opet odmahne glavom na svoje misli.

Ne. Ne postoji nikakav način da se iskupim. Dobila sam kaznu, a kazna je to što moram nastaviti živjeti.

Čitajući ovaj roman postajemo svjesni koliko suptilna može biti granica između duševnog zdravlja i bolesti i koliko kriteriji dijagnosticiranja mogu biti proizvoljni i ovisni o društvenom kontekstu, individualnim uvjerenjima i poziciji moći. J. Holmström polazi za rukom uvući nas u kožu svojih junakinja, a onda je moguće suosjećati i razumjeti ih. Sagledati njihovo ponašanje kao vapaj za ljubavlju, pucanje pod teretom života, usamljenosti i osude okoline, a ne ih etiketirati kao djecoubojicu (Kristina) ili svojeglavu i razmaženu tinejdžericu (Elli). Svačija životna priča otkriva svoju slojevitost kad se u nju stekne dublji uvid. I što je još važnije, postaje manje crno-bijela pa je čovjeka teže osuditi, zaboraviti ili odbaciti.

Obroci su bili redoviti, bezukusni i obilni, a šetnje duge i smirujuće. Gotovo nevoljko Elli je osjećala da joj tijelo i volja jačaju, jer kad ojača, može se vratiti kući, a tamo se nije htjela brzo vratiti. Majka ju je poslala ovamo, a što je može spriječiti da je ponovno nekamo ne pošalje? I ponovno? Koliko puta? Kamo? A što ima kod kuće osim ustajalosti i letargije? Škola koju je prezirala? A poslije? Možda škola za tajnice? Tečaj za domaćice? Šivanje i konverzacijski francuski? Što bude sa ženama poput nje ako ne postanu supruge i majke? A ona to ne želi! Cijelim svojim bićem ne želi! Ako se vrati, morat će ponovno početi živjeti cijelu tu laž kojom je filaju još od djetinjstva. Vičeš? U krevet! Svađaš se? Teti Elni! Gnjaviš? Adi! Plačljiva si i potištena? Popij tinkturu! Melankolična? U bolnicu Hedvig Sofia za blago poremećene žene. Samo odlazi, samo da te nema!

Ali umjesto toga, majko, da si me samo htjela vidjeti, primijetiti, porazgovarati sa mnom…

Roman „Otok duša“ sedmo je djelo Johanne Holmström, a u pripremi je i njegova kazališna adaptacija. Za zbirku priča „Camera obscura“ 2009. godine je dobila dvije ugledne književne nagrade u Finskoj i Švedskoj dok joj je roman „Anđeli s asfalta“ (V.B.Z., 2015.) objavljen u devet europskih zemalja.

 

 

Tihana Malenica Bilandžija

– psihologinja, coach i trenerica u području osobnog i organizacijskog razvoja; autorica stranice Inspiracija.net

 

Foto: Pexels, Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.