Edo Plovanić & muzika.hr: Priča o strasti, uspjehu i razvoju najvećeg glazbenog portala u regiji

Dok sam bila studentica i živjela u studentskom domu na Šari, jedna od omiljenih razbibriga mi je bilo igranje igrica i čitanje, tada rijetkih, portala. Među omiljenim www adresama bila mi je muzika.hr. Od onda se zaista mnogo toga promijenilo, ali ova adresa mi je ostala mjesto na koje i sada odlazim po music novosti.

Kažu da muzika spaja ljude, a u slučaju Ede Plovanića, osnivača i glavnog urednika portala muzika.hr i mene, osnivačice i glavne urednice portala Budi Dobro, to je i bilo baš tako. Upoznali smo se zbog muzike, a naši razgovori često se i vrte baš oko nje ili je ona uvijek u pozadini.

Edo Plovanić je inovativni profesionalac te međunarodno priznati stručnjak u glazbenoj industriji, medijima i inovacijama, s bogatim iskustvom koje obuhvaća vođenje medijskog portala, organizaciju koncerata, festivala i konferencija. Kao osnivač i glavni urednik vodećeg glazbenog portala u Hrvatskoj, Muzika.hr, značajno je pridonio razvoju ove scene. Njegova strast prema pripovijedanju i rastu očituje se kroz suradnju s talentiranim pojedincima, startupovima i velikim tvrtkama te organizacijama. Godine je proveo u inozemstvu od kuda se vratio s brojnim iskustvima, mudrošću i idejama te zanimljivim pričama. Upravo to je bio povod da privedem Edu na jedan dobar razgovor. 🙂 U nastavku saznajte kako je nastao vaš omiljeni music portal, je li budućnost ženska te tko ove godine putuje na Eurosong.

Još malo pa će muzika.hr slaviti četvrt stoljeća postojanja. S obzirom da govorimo o neovisnom medijskom portalu kako si uspio stvoriti najvažniji glazbeni portal ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji?

Hvala na tituli, uzet ću ju. 🙂 Nekoliko je ključnih stvari. Da opsesivno radiš na tome što radiš, to treba biti strast da bi uopće opstao dugo, da shvatiš kako igra funkcionira i da nastojiš to raditi što bolje možeš. Onda pogledaš u brojeve i financije, da shvatiš koliko to ima smisla i da vidiš kako to može zajedno funkcionirati. Onda opet nastaviš raditi na tome što radiš, opsesivno i što bolje i tako rasteš.

Druga stvar je da radiš s ljudima koji imaju istu strast i ciljeve. Od početka je to kod nas kolektiv ljudi koji rade na tome, koji uče putem, dijele međusobno iskustva. Dobar dio tih ljudi je otpao, no došli su mlađi, jednaki entuzijasti i nastavlja se po istom principu.

Muzika.hr postoji mnogo prije društvenih mreža i etablirala se kao Internet adresa na koju mnogi svakodnevno dolaze po vijesti iz glazbenog svijeta. Krajem prošle godine portal je redizajniran i osvježen, Facebook stranica broji preko 100.000 pratitelja, Instagram profil @muzikahr ima najbolji engagement koji vidim među svim hrvatskim portalima. Je li stvar do materije, jer muzika spaja ljude ili je ipak neki drugi tajni sastojak u pitanju?

Tajni sastojak je što ne prestajem raditi. 🙂 Evo, više nije tajni. Ma, sam portal ima najveće brojeve, baš sam gledao da je to bilo 2 milijuna ljudi u zadnjih godinu dana. Ova brojka na Facebooku je jako kul, naročito ako uzmeš u obzir da se bavimo samo suvremenom muzikom, urbanom, dakle vrlo je uska niša, ali broj nije cilj, to je više bitno onome koji gleda. Njima je validacija da je to nešto dobro. Ovo pak s engagementom na Instagramu je puno bitnije, ali ni to nije ključno, bitno je da si zadovoljan time što radiš i da to razvijaš.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli muzika.hr (@muzikahr)

Kad govorimo o uspjehu, živio si dosta izvan Hrvatske. Bio je tu Berlin, New York, Rio de Janeiro… Je li vani lakše uspjeti, ostvariti se? Ima li više prilika i mogućnosti ili smo na koncu ipak mi ti koji stvaramo prilike i kreiramo svoj uspjeh?

Ja sam bio digitalni nomad desetak godina. Htio sam spojiti svoje strasti s tim što volim putovati i istraživati, a da time rastem. Nisam htio biti turist, nego zaista shvatiti druge kulture, a time i sebe. U biti nisam ganjao uspjeh vani, tamo sam radio projekte koji su više bili da drugi rastu kako bi i sam rastao. Da naučim, dobijem veća iskustva i da sam korak ispred drugih. Ispred konkurencije. Mislim da je to sportsko djetinjstvo u meni, vrlo sam kompetitivan, ali na način da sam sam po sebi motiviran. I onda kad se vratiš doma, u konkurenciju gdje su ljudi uspavani, osjećaš se vrlo konkurentno. Zato svima u razvojnim godinama kao najbitniju stvar preporučim da idu van, barem na neko vrijeme. Ali ne da pobjegnu, nego da se razviju, da sazriju.

A je li negdje drugdje lakše, to su stvari ekonomija, ponude i potražnje. To su sve višestruko veći gradovi i tržišta, s jačim ekonomijama pa utoliko ima i više prilike, ali i više konkurencije. Ali istina je da tamo gdje jesi, tamo stvaraš i kreiraš. To vani ti je samo nešto što koristiš da si veći.

Posljednjih godina imam osobno razočaranje Zagrebom kao gradom koji nudi jako malo sadržaja, a posebno kvalitetnih. Kakav je život u New Yorku ili Berlinu kad zbilja živiš tamo, a nisi turist? Ima li klubova, live dobre muzike… Ima li nešto što si doživio u tim velikim gradovima, a volio bi to vidjeti kod nas?

Sva tri velika grada gdje sam živio su me i privukla jer su epicentri sadržaja, u smislu umjetnosti, kulture i prije svega – muzike. Svaki na svoj način. Ali posebno New York i Rio de Janeiro imaju jako razvijen – sadržaj.

U Riu mi je bio poseban moment kad dođeš kao na neki običan party, misliš kao neki lokalni DJ (bio je to DJ Marlboro), a na tome bude 10 tisuća ljudi koji plešu koreografiju. Onako kako se kod nas skupe ljudi za neki event i otplešu tu jednu pjesmu za koju se sprema, oni tamo tako plešu cijelu večer. 10 tisuća hipstera plešu koreografiju na baile funk. To mi je bilo mindblown. Kao i otkrivanje baile funka i njihove muzike općenito. Bossa nova im je zamrla, samba je prisutna, a baile funk je preuzeo. I svim tim žanrovima je izvor baš Rio. Recimo Sao Paolo je veći grad, ali kultura je u Riu.

U New Yorku pak, od toga šta je bilo posebno zanimljivo, i šta bi bilo super – osim očekivanih klubova, arene i slično gdje je na dnevnom programu stalno nešto, imaju velike open air koncerte ljeti po parkovima i to aktualna hot imena, kao i mjuzikle s Broadwaya koje stave tako na stage u park. Ali sve to je vrhunska razina. Većina toga je free. Bude desetak tisuća ljudi. Primjerice, tako sam gledao PJ Harvey i mjuzikl Chicago, znači vrhunske programe. Osim toga, tu je jako puno specijaliziranih klubova gdje ima interakcije. Recimo, istovremeno se igra biljar, a uz to ti svira jazz band, u jednom takvom je bila i Astrid Kuljanić, riječka jazz pjevačica koja se preselila u NYC.

Ili recimo taj jedinstveni piano bar koji izgleda kao najveća rupa (Marie’s Crisis), ali ispred njega red od 200 ljudi. Zašto? Jer usred rupe je piano, a za njim je broadwayska zvijeda koja je došla u bar i pjeva pjesme iz mjuzikla, a bar pun ljudi koji pjevaju skupa s njim. Ili Hell’s Kitchen cijeli krcat drag showovima i standupovima. Svaku večer imaš šta. Naravno, ima i speakeasyja i barova koji su samo za cuganje ili navlakuše za turiste, ali to nekako ignoriraš. Doduše, to je ipak New York. 10 – 20 milijuna stanovnika. Rekao bih epicentar svijeta.

U New Yorku si između ostalog bio mentor za inovacije pri Ujedinjenim narodima i radio si na projektima osnaživanja žena. Možeš li mi reći više o tome?

Ne znam smijem li baš detalje, jer je bilo i slučajeva gdje su otkrivanja bila problematična za neke državne politike koje bi kaznile polaznice s obzirom na to da su njihove aktivnosti smatrane protudržavnima, ali ukratko, to je program koji odabire mlade inovativne žene s velikim potencijalom, do 25 godina i to iz društava gdje su žene potlačene ili je svijest o ženskim pitanjima potisnuta.

U programu smo imali osobe iz Sirije, Swazilanda, potlačenog dijela Kine…, a radi se na inovativnim projektima poput video igara, youtube kanala ili aplikacija koje su za glavni cilj imali ili osnaživanje žena ili educiranje o spolnim bolestima, sprečavanju silovanja. Konkretno, ja sam mentorirao Sirijku koja je radila video igru u kojoj su glavni karakteri jake žene i one pobjede. Što ima velik utjecaj na društvo, kad žena pobjedi neku opaku njušku, otvara se ideja da žena to može. To je bilo namijenjeno za arapska tržišta, ali ne ova s Instagrama poput Dubaija ili Abu Dhabija, nego ova konkretnija, gdje žena bude kamenovana ako pogleda u krivo.

Da nastavimo sa ženama. 2024. godina je u music svijetu bila godina žena – nevjerojatan uspjeh Taylor Swift, sjajna Charlie XCX, Adele rezidencija u Munchenu, Sabrina Carpenter, Chappell Roan… Tko su po tebi najbolje glazbenice regije i žene čije vrijeme tek dolazi?

Prošla je godina stvarno bila u znaku žena, a očekujem to i ove godine. Na kraju imamo Taylor Swift koja je jako mlada, a praktički najuspješnija muzičarka na svijetu. U jednoj branši koja je dominantno muška. S tim da je ona ostala žena. Nije se pretvorila u muško da dokaže da može, nego je ženskim putem išla i jasno da je zato uzor milionima mladih žena. A ove tri pop princeze su posebna priča koja je toliko osvojila da je Primavera za svaki od tri dana po jednu od njih stavila na čelo. Mogao bi i Sziget to napraviti, već imaju 2 od njih 3 u lineupu za 2025.

Za regionalne glazbenice. Paaaa, imamo divu Josipu Lisac, štukicu sa šlagom. Ali o velikima nema smisla, znamo svi tko su. Od mladih mi je nezahvalno jer ne znam tko će ustrajati što je ključno. Moraju ići posve u to i moraju se okružiti sličnima, nanjušit najbolje mlade i okružiti se njima. One koje to rade, to su ta imena koja će narast. I koja su budućnost. I vidim koja bi trebala biti, nadam se da će ustrajati.

Imam super primjer, Charlie XCX koja je eksplodirala prošle godine. Sjećam je se još kad je u Beču 2013. na talent showcaseu bila u fazi guranja, ona i njena ekipa bi tutnuli cd s njenim mixtapeom ili albumum, ne sjećam se, ali blogerima je gurala da ju poslušaju. Meni je dala taj cd. Morat ću ga negdje iskopat. Imala je i neke mlade kul ljude oko sebe šta ti je bitno, da nisi sam, nego je neka zabava u zraku. I onda vidiš tko ustraje, jer ovo sad joj se dogodilo 11 godina nakon. Treba vremena, ustrajnosti, želje i da imaš ljude s kojima ti je dobro oko sebe.

Kad već spominjemo 2024. koji su po tebi najbolji albumi prošle godine?

Charlie xcx »Brat«, mislim da se dogodio onaj moment – ovo je njeno vrijeme, mi samo živimo u tome. 🙂 Bilo je tu i kul stvari s naših prostora. Opet je IDEM napravio simpa album, Zoi je jako zanimljiva, kao i nova Sajsi. Pa onda malo taj post-metal koji ima svoje vrijeme, tipa Nemeček i Consecration. Simpa su i domaći alternativci Tidal Pull i Ki Klop. Ima toga, to je sve dobro i koncertno.

Sad kad smo se vratili u Hrvatsku, a s obzirom da si Riječanin moram te ovo pitati. 😉 Svi doživljavamo Rijeku kao najrokerskiji grad u RH. Kako ti doživljavaš glazbenu scenu Rijeke danas?

Ima nešto bendova, izvođača koji sviraju i trude se. Možda fali malo više posvećenosti. Sve mi se čini da svi to rade kao iz strasti, ali kao hobije. Nema baš da netko ode tu strast pretvoriti u život, u primarno nešto. Ima tu one stare »Pa od toga se ne može živjet«, a onda imaš Urbana i Let 3 koji su dokazali da se može.

No, ono šta je bitno za taj proboj je da postoje kolektivi. Super primjer su Jeboton u Zagrebu koji je izrodio niz bendova ili Hali Gali u Beogradu koji je napravio isto. Isto tako je Paris Rijeka Texas kompilacija tamo pred 30-40 godina okupila riječke rock bendove i gurnula ih svih skupa. Trenutno u Rijeci imaš Ri Rock i oko toga se vrte riječki bendovi, Distune ekipicu pa Zvečka ekipu, rade oni solidno, ali kao da malo fali neka ambicija da se gleda nacionalno ili još bolje regionalno, a zašto ne i međunarodno. A možda se i nije dogodio neki poseban novi bend i izvođač koji bi onda i ohrabrio druge i pokazao da se može.

Pred nama su ovogodišnja Dora i Eurosong. Nakon sjajnog uspjeha Baby Lasagne očekivanja i nade su visoke. Nakon prvog preslušavanja zapazila sam Ogenj koji imaju sjajnu i catchy pjesmu Daj, daj, ali mi je i Marko Bošnjak sa svojom Poison Cake izvrstan. Tko su tvoji ovogodišnji favoriti? Misliš li da imamo mogućnost ponoviti visoki plasman?

Isto bi rekao. Ogenj i Marko Bošnjak su favoriti. Bio bi i Magazin da to nije Magazin. Mogli su ići s drugim imenom pa bi bio fora neki novi projekt Huljića, ali malo da se makne i pusti mladima jer je Dora za mlade koji imaju potencijal za van. Nije za Marka Škugora ili Magazin koji imaju već svoju publiku i nema to smisla gurati. Već za Marka Bošnjaka i Ogenj.

A za plasman dalje, ne vjerujem da će se još dugo ponoviti Lazanja. Konkurencija je jaka, toliko je velik izbor toga po Europi, iz većih su država, s većim muzičkim bazenom i većim ulaganjima u edukacije i podržavanjem glazbenika pa onda mi je i logično da će iz tih država biti boljih konkurenata. A možda baš ta činjenica naljuti i motivira neke naše pa dokažu da se može. Pratit ćemo.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Da u svom tom hektičnom ispunjenom životu prepunom promjena, ostvarivanja, padova, rasta, ljudi, preokreta, zavrzlama… da u sebi osjećaš lakoću i mir. Fmaj7.

 

 

Foto: Indira Juratek

Urednica i osnivačica holističkog i well-being portala Budi Dobro, ekologinja, intuitivna terapeutkinja (Theta Healing, Energetska medicina, Reiki), vlasnica brenda kristalnog nakita Zoe. Kao urednica portala kojem je dobrobit čovjeka u središtu, kroz svoju zajednicu svakodnevno nastojim utkati ideju da mi jesmo nositelji promjene, a da ta promjena kreće od nas samih.

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)