Emina Bužinkić: 2021. bit ću u epicentru budnosti i solidarnosti s drugima

 

Emina Bužinkić je politička aktivistkinja koja djeluje na području migracija, obrazovanja, transnacionalnog feminizma i solidarnosti.

Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti, a svoja znanja s područja ljudskih prava i migracija usavršavala je kroz niz edukacijskih programa u Europi, Maroku i SAD-u.

Trenutno radi na doktoratu u polju kritičkih obrazovnih i kulturalnih studija na Sveučilištu u Minnesoti u SAD-u s trenutnim boravkom u Hrvatskoj. Aktivna je u kolektivima Transbalkanska solidarnost, AGITATE! – Unsettling Knowledges i Imagining Transnational Solidarities Research Circle.

Eminin CV je bogat: njezin najformativniji angažman događao se od 2002. i 2017. godine u poljima mirovnog i građanskog obrazovanja te azila i migracija kroz rad u Centru za mirovne studije, od 2004. do 2011. bila je na čelu Mreže mladih Hrvatske, od 2011. do 2014. bila je članica Upravnog odbora i programska koordinatorica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i članica Upravnog odbora Saveza udruga Operacija grad, od 2017. do 2020. obnašala je dužnost predsjednice Savjeta za razvoj civilnog društva Vlade Republike Hrvatske. Objavila je niz istraživačkih članaka na temu azila, integracije i migracija, tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću, političkog, građanskog i mirovnog obrazovanja, rada s mladima i politika za mlade.

Koautorica je i suradnica u nekoliko dokumentarnih filmova, od kojih je možda najpoznatiji „Okus doma“ iz 2015. u produkciji nezavisne produkcijske kuće Fade In.

Emina je rođena u Sisku, a tamo se našla i za vrijeme razornog potresa s kojim je završila 2020. godina. Mjesec dana nakon potresa zamolili smo Eminu za razgovor kako bismo čuli njeno viđenje situacije u kojoj su se našli ljudi iz potresom pogođenog područja. O čemu smo razgovarale pročitajte u nastavku.

Prošlo je već mjesec dana od razornog potresa u kojem su se Petrinja, Sisak, Glina i okolna mjesta u samo nekoliko trenutaka u potpunosti promijenili. Gdje si bila kada se sve ovo događalo i koji su bili tvoji prvi dojmovi?

Prvoga dana kada su nas ranojutarnji potresi izbacili iz kreveta, stajala sam u pidžami, na livadi, držeći u rukama svoje 20-mjesečno dijete. Povremeno smo i sjeli u auto da se ugrijemo, a tek smo se popodne odvažili ući u nasu kuću. Sljedećega dana, u 12.19 sati iznenadio nas je Richterov 6.4 nakon povratka iz jutarnje šetnje i igranja u parku. Držeći dijete, sjela sam na zemlju koja nas je bacala poput divljih valova. Tri tjedna u kuću nismo ušli, izuzev jednog brzog uleta po najnužnije stvari.

Odrasla si u Sisku, a kao dijete u ratnim godinama neko vrijeme si bila izbjegla u Zagreb i Ljubljanu. Godinama kasnije u Sisku je situacija jednaka ili čak i još teža. Je li ti sve ovo podiglo ratne rane?

Sada već dugo ne živim u Sisku, prošlo je pola života otkako sam otišla u drugi život. Bez obzira na to, sjećanja na rat i proživljeno izbjegličko iskustvo uvijek i svugdje nosim na sobom. Ono me je formiralo, odredilo moj životni put. U Sisak sam došla iz Amerike u kratki posjet roditeljima prošle godine u ožujku, međutim taj se kratki posjet zbog pandemije i režima putovanja odužio. Tako da opet živim s obje noge u Sisku barem još nekoliko mjeseci prije povratka na svoje sveučilište i rada na doktorskoj disertaciji. Ona je potpunosti okupirana izbjeglištvom, ratnim sjećanjima i otporom nacionalizmu. Sada su joj dodane dvije dimenzije – život za vrijeme pandemije i nakon potresa te načinima kako takva iskustva razotkrivaju društvenu dimenziju opresije, diskriminacije, etnonacionalizma. Banija nam je takav ogledan primjer zaboravljenog i odbačenog kraja koji je uništio nacionalizam i postratna privatizacija, a potres napravio dovoljno pukotina u toj sramnoj fasadi.

Već se godinama aktivno baviš radom s izbjeglicama, njihovom zaštitom i zbrinjavanjem. Mnogo vremena si provela u razgovoru s njima, dokumentirala si njihove živote, priče, strahove, ali i nadanja… Vjerujem da se mnogi ljudi iz potresom pogođenog područja, koji su ostali bez svojih domova ili su ih morali napustiti radi oštećenja, sada osjećaju jednako izgubljeno i ustrašeno kao svi oni koji su izbjegli iz svojih domova. Što bi im poručila i savjetovala?

Posljednja su me desetljeća, kako u vlastitom iskustvu tako i kroz rad s onima koji su pogođeni ratom, protjerivanjem, izgonom, zabranjivanjem, discipliniranjem, nadzorom i izmima (rasizam, nacionalizam, klasizam) naučila kako je solidarnost najvažnije i najkompleksnije tkanje. Ona djelomično znaci pomoć i zbrinjavanje u kriznim situacijama, no ona gleda i izvan i nakon istih te vuče konce održivosti, političnosti i emancipacije. Nikada nisam upoznala nikoga tko voli biti socijalnim slučajem, primati doplatke, živjeti od humanitarne pomoći stoga bih jasno i glasno poručila kako takva politika nije prihvatljiva, izuzev onda kada je krizna. Ovo je poruka za državu i donatore, njome se obraćam onima koji prosperiraju na kratkovidnosti. Utješnu poruku za stradale, kojih ima mnogo oko mene – nemam. Nema utjehe u opetovanim gubicima. Ipak solidarnost i podrška u ovim su trenucima ključni – slušajmo jedni druge, dajmo si priliku stati na loptu i razmisliti kako će izgledati naš rad na rekonstrukciji, na koji način jedni drugima možemo biti oslonac u restiraciji samih sebe i zajednica koje neće biti politički marginalizirane i ekonomski ovisne, već emancipirane i održive u svakom smislu.

Empatija, altruizam i suosjećanje su ono čemu smo svjedočili u danima nakon potresa. Jesi li očekivala ovakve reakcije? Misliš li da postoji način da se ova probuđena empatija održi, da se ne događaju prozivanja, zauzimanje strana, raslojavanja, osuđivanja i da jednostavno svi kao zajednica djelujemo za dobrobit svih pogođenih ovom katastrofom?

Očekivala sam ovakve reakcije, dapače. Imali smo se prilike osvjedočiti i djelovati u hitro samoorganiziranim kolektivima i grupama i za vrijeme tzv. “izbjegličke krize” i netom ranijih poplava na našem i području oko Gunje. Sva tri primjera su nam pokazala kako krize potiču ljude da daju najbolje od sebe, kako se mase pojedinaca samoorganiziraju i nesebično dijele svoja znanja, vještine i vrijeme te kako se grade temelji nekih drugačijih, vrijednih sustava kakve inače zatiremo. Pokazalo se nanovo i da država nema jednaku snagu organiziranosti i volje, posve suprotno. Bilo bi važno tu kritiku uozbiljiti u traženju političke promjene kao i osigurati da solidarnost ne bude “kratkoga daha”.

Koji je najbolji način da u ovoj situaciji svatko do nas pomogne?

Pitajmo ljude sto im treba, ne pretpostavljajmo kakve su čije potrebe.

Nemojmo čistiti ormare kada ljudima šaljemo humanitarnu pomoć – kupaći kostimi neće pomoći na snijegu i u blatu, a i takva je pomoć uvredljiva.

Uključimo se u rad grupa i kolektiva koji “ostavljaju srce na terenu” i čiji rad je kredibilan, etičan i dosljedan. Donirajmo novac neposredno ljudima koji su stradali ili provjerenim organizacijama (no nemojmo donirati da očistimo savjest).

Posjetimo sve dijelove Banije, nađimo vremena poslušati ljude, s njima izgraditi odnose, pojesti s njima topli obrok.

Ne zaboravimo na sve oko za par tjedana, jer ako mi zaboravimo ljude i kraj pogođen potresom – opet će pasti u zaborav, a to je težak udarac.

Postoji li organizacija u Hrvatskoj koja bi sada mogla i trebala govoriti i nalaziti rješenja za društvene probleme koji postoje kako od prije tako i onima koje su ovi potresi prouzročili?

Mislim da ne postoji takva jedna organizacija. Općenito princip prepuštanja odgovornosti na nekoga drugoga za naše živote i živote naših krajeva, pokazuje se nije dobar princip. No, postoje brojni kolektivi i organizacije koje već trideset godina izoštravaju pristupe solidarnosti, govore o odnosima moći i uče nas njihovoj transformaciji. Njihovo je naslijeđe iz devedesetih pa i ono što rade danas sasvim solidna, dapače i vrlo potrebna škola svima nama.

Što misliš koji su najveći izazovi s kojima ćemo se kao društvo suočiti u narednom periodu?

Ispred nas je period rekonstrukcije i restauracije koji može poći u različitim smjerovima. Može nam se dogoditi ponovljeni scenarij “obnove” i poratnog ekonomskog eksperimentiranja s privatizacijom i krupnim kapitalom s kraja devedesetih koji će srušiti dimnjake i krovove, ozlijediti ljude i narušiti njihov mir, održati ekonomsku ovisnost, siromaštvo i neimaštinu te uvaliti nas u još dublje i neprohodno političko blato. A možemo i kročiti putem organiziranja u zajednice razmjene i međusobne brige, u kulturu mira, u radikaliziranje političke situacije i podržavanja ili organiziranja u opcije koje će se voditi principima pravednosti i pravedne raspodjele. Čvrsto mislim da nam je solidarnost jedina opcija za kvalitetan život, sve ostalo će biti preživljavanje, borba za mrvice i dehumanizacija.

Kakvoj se 2021. nadaš?

Biti u epicentru budnosti i solidarnosti s drugima. Takva će biti moja 2021.

 

U seriji intervjua s potresom pogođenog područja Sisačko-moslavačke županije do sada smo razgovarali s:

Daniel Berdais: Sisačko-moslavačkoj županiji nije potrebna obnova, već kompletna revitalizacija

Maša Radišić: Nama budućnost dolazi stihijski, zaboravljajući da je danas jučer od sutra!

Kristina Andlar: Ljudskost je sad jedino što motivira da se nastavi dalje

Alma Trauber: Sisak je žrtva populističkog diskursa u mainstream medijima

 

Indira Juratek

 

Foto header: Dean Zlovolić