Prošetali smo s Filipom Pavićem kroz njegovu Terru Incognitu

Filip Pavić iznimno je talentirani mladi gitarist i skladatelj s diplomom master studija jazz gitare prestižnog Univerziteta za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu.

Za vrijeme studija imao je priliku surađivati sa svjetski poznatim glazbenicima kao što su Jim Rotondi, Renato Chicco, Michael Abene, Klemens Marktl i drugi, a unazad nekoliko godina postaje sve prisutniji i traženiji na hrvatskoj glazbenoj sceni, gdje surađuje s vrhunskim jazz glazbenicima, ali i predstavnicima drugih žanrova (Lucija Ćustić – Luce, Nina Romić, J.R. August).

Početkom ove godine pristiže i formalna potvrda Filipovog neupitnog talenta i to u vidu posebne nagrade Status za Mladu nadu jazz glazbe, koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija.

Terra Incognita njegov je prvi samostalni album, objavljen nedavno, a već je privukao mnogo pažnje, kako publike tako i kritike. To je bio sasvim dovoljan povod da bolje upoznamo Filipa i prošećemo s njim kroz njegovu nepoznatu zemlju. Što nam je sve otkrio o sebi, glazbi i duhovnosti saznajte u nastavku.

1. Tvoj album prvijenac Terra Incognita, izašao je početkom listopada, a već je proglašen jednim od najboljih glazbenih izdanja u 2019. Možeš li nam reći više o njemu?

Album Terra Incognita sadrži osam mojih autorskih kompozicija. Prva seže 7 godina unazad i zove se Equanimity, što je zapravo povezano s tematikom portala Budi Dobro. Equanimity znači stanje uma gdje je um miran i zapravo ga ništa ne može izbaciti iz ravnoteže. Čak i kada se događaju vanjski stresovi um je u balansu. To je stanje koje je najčešće rezultat meditacije. U to doba sam dosta počeo prakticirati mindfulness meditaciju, što me inspiriralo za tu kompoziciju. Cijeli album ima taj lajtmotiv duhovnosti pa se to prenijelo i na tematiku kompozicija. Na mene su općenito jako utjecale duhovnost, poezija, filozofija… Kao svojevrsna bonus pjesma na albumu se nalazi obrada balkanske sevdah pjesme – Jutros mi je ruža procvjetala – a obradio sam je na akustičnoj gitari.

Moram spomenuti i fantastične glazbenike koji su sudjelovali na albumu uz mene. To su moje glazbene srodne duše: Matija Dedić na klaviru, saksofonist Jaka Arh, kontrabasistist Zvonimir Šestak i bubnjar Borko Rupena. Birao sam ljude koji su senzibilitetom kao ljudi odgovarali meni i za koje sam pretpostavljao da bi mojoj glazbi mogli pridonijeti nešto osobno, a da paše u kontekst moje glazbe. Način na koji pišem glazbu je takav da su mi kompozicije prilično melodične, a imaju najčešće jednostavne i kratke forme, što je glazbenicima dalo puno prostora da nađu sebe u tim kompozicijama. Potpuni je blagoslov što svi skupa osjećamo tu glazbu i toliko si odgovaramo. Iznimno sam sretan i počašćen što sviram s tako vrhunskim i kreativnim glazbenicima.

2. Studirao si u Grazu i živio tamo 7 godina. Kako to da si se vratio u Zagreb?

Sedam godina živio sam zapravo i u Grazu i Zagrebu, niti na jednom mjestu pošteno, no prije dvije godine sam se definitivno preselio nazad u Zagreb i postao prisutan na ovoj sceni. Počelo mi je smetati što nisam ni tu ni tamo, s obzirom da je baš zeznuto živjeti na nekoliko mjesta u isto vrijeme. U Grazu sam za vrijeme studija stekao jako puno znanja i iskustva, bilo mi je super, ali Graz je doista malen i miran grad. Nedostajala mi je ta živost Zagreba i zagrebačke scene te obilje kulturnog i svakog drugog sadržaja.

Prije dvije godine postao sam i zaposleniji ovdje, što je zapravo započelo kada sam počeo surađivati s kantautoricom i pjevačicom Luce, s kojom i danas dosta sviram. Shvatili smo da super funkcioniramo i prijateljski i glazbeno, a ta suradnja je dovela do mnogih lijepih stvari – upoznao sam dosta ljudi na sceni, imali smo veliki koncert u Tvornici, svirali smo za Josipu Lisac, prošli puno pozornica skupa… Negdje u to vrijeme sam počeo sve više upoznavati i ljude s jazz scene, što nije baš bio toliko slučaj dok sam još živio u Grazu. U nekom trenutku sam shvatio da mi je puno lakše stvarati odnose i suradnje te se povezati s ljudima tu gdje se govori moj materinji jezik. Možda bi mi bilo lakše da sam bio u Engleskoj ili Americi, no s njemačkim mi je bilo teže. Gotovo je nemoguće istinski biti dio tog društva ako ti s jezikom zapinje. Razmišljao sam dosta i o New Yorku i Berlinu, svjetskom i europskom centru jazza, ali sam shvatio da mi je zapravo u Zagrebu super, što naravno ne znači da neću u nekom trenutku osjetiti potrebu otići negdje drugdje.

Godinama sam mislio da nema šanse da se vratim u Zagreb i da ovdje nemam što tražiti, no shvatio sam da nije baš tako. Definitivno postoje mane života u Hrvatskoj, ali postoje i lijepe strane. Zagreb je pun života i duha, stvarno ga obožavam. Da parafraziram velikog Arsena – Zagreb i ja se volimo, ali ne baš tajno. Mislim da se u Hrvatskoj može živjeti dobro, ali je teže doći do toga, posebice ako se radi o nekim kreativnim i nekonvencionalnim zanimanjima.

3. Kako bi opisao jazz scenu u Hrvatskoj?

Po mom mišljenju hrvatska jazz scena posljednjih godina ima dosta amplituda – neko vrijeme bude super, pa onda neko vrijeme dosta loše, a to ponajprije ovisi o mjestima za sviranje. Prije 2-3 godine se dogodila svojevrsna renesansa. Postojali su barovi i klubovi poput Harmice kod Trga i Boogieja kod Cvjetnog trga, a onda se otvorio i Kulturni Centar Mesnička, a u slično vrijeme i Kontesa (bivši VIP klub). U Harmici su se održavale primarno jazz svirke šest puta tjedno. Nije to bio neki fancy klub, ali se sviralo šest puta tjedno, a tako nešto je fantastično za scenu.

Po meni je važnije da postoji živa lokalna scena, nego da postoji nekoliko festivala koji dovedu svjetske face. Naravno, bitno je imati prilike čuti svjetski poznate glazbenike i legende u svom gradu, ali bez lokalne scene to ne vrijedi puno. Mislim da je scena trenutno opet u nekoj slabijoj fazi što se tiče mjesta za sviranje, no vjerujem da će biti sve bolje. Ima puno dobrih glazbenika i bendova, mnogo ljudi radi glazbu i izdaje albume, tako da sam optimističan.

4. Što još nedostaje Zagrebu da bude super za jednog jazzista?

Pored spomenutog problema s mjestima za sviranje, za Zagreb bi bilo odlično da se konačno otvori jazz odjel na Muzičkoj akademiji, to bi s vremenom značajno ojačalo jazz scenu. O tome se već jako dugo priča, a nadam se da će se uskoro i dogoditi. Ja predajem u jednoj glazbenoj školi i privatno, no bez državne institucije za naobrazbu mladih jazz glazbenika, neće se puno promijeniti. Izvrstan je primjer Slovenija, u kojoj postoji državna škola za jazz, što je rezultiralo velikim brojem iznimno kvalitetnih mladih glazbenika.

5. Gdje vidiš sebe u glazbi?

Ono u čemu se najviše vidim je sviranje, komponiranje i aranžiranje, kako svoje glazbe tako i surađivanje s raznim drugim glazbenicima. To mi je najveći izazov. Unatoč tome što smatram da je plemenito podučavati djecu i prenositi im znanje, sebe dugoročno vidim primarno u izravnom bavljenju glazbom.

Nešto čemu se želim sve više posvetiti u narednim godinama je skladanje i aranžiranje glazbe. Time sam se dosta bavio u Grazu, učeći od Michaela Abenea, jednog od najvećih živućih jazz aranžera i skladatelja, no u zadnje vrijeme sam to malo zapostavio. Cilj mi je pisati glazbu kako za jazz sastave i big band, tako i za neke klasične sastave, kao što je gudački kvartet. Jako volim klasičnu glazbu. Iako nemam klasičnu glazbenu naobrazbu, kasnije sam ju puno svirao, slušao i proučavao, što je jako utjecalo na mene i moj glazbeni senzibilitet. Naprimjer, jako mi se sviđaju aranžmani koje Ante Gelo radi za Amiru Medunjanin, koji pokazuju koliko dobar aranžman i orkestracija mogu pridonijeti glazbi i dovesti ju na neki sasvim drugi nivo.

Unazad godinu, dvije sam se dosta intenzivno počeo interesirati i za narodnu glazbu. Osvojili su me neki glazbenici kao što su Miroslav Tadić, Merima Ključo, Bojan Z i Teofilovići, a u isto vrijeme sam počeo surađivati i s Ninom Romić. Ona je majka tog novog vala kantautorstva u Hrvatskoj. Slušajući njenu glazbu, otkrio sam tradicijsku pjesmu Jutros mi je ruža procvjetala, koja se nalazi kao bonus na jednom njenom albumu. To me potaknulo da napravim svoj aranžman te pjesme za solo gitaru i stavim ga na album, kao moje svojevrsno drugo lice i kao mali sneak peak u nešto čime ću se zasigurno više baviti u nastavku karijere.

6. Dolazi li ti lako inspiracija?

Inspiracija može doći iz raznih izvora, često i neglazbenih, no meni najčešće dolazi kroz rad. Ja se zapravo često moram natjerati na kreativnu igru i eksperimentiranje na instrumentu, što najčešće rezultira nekim eureka trenutkom, nekom dobrom idejom koju onda razradim, iz čega nastane kompozicija. Razlog zašto se moram natjerati da komponiram je da sam zapravo, kao i većina umjetnika, imao dosta problema s perfekcionizmom i pretjeranom samokritičnošću. Teško je glas u sebi koji ti govori da nisi dovoljno dobar držati pod kontrolom. Većina nas posjeduje zdravu dozu samokritičnosti, koja je i potrebna za napredak i rast, ali u većoj mjeri može biti ozbiljan problem koji nas onemogućava da radimo ono u čemu smo dobri. Mene je to dosta dugo mučilo i zato mi je trebalo 7 godina da stvorim taj album – stalno sam imao osjećaj i pritisak da moj rad mora biti praktički savršen, što je naravno nemoguće. Malo pomalo sam uspio to prihvatiti i razumijeti, pa onda i svesti taj problem na minimum, što mi je definitivno dalo veći osjećaj slobode.

7. Što je Terra Incognita?

Terra Incognita na latinskom znači nepoznata zemlja ili neistražen teritorij. Taj termin dolazi iz razdoblja kad su istraživači otkrivali nove teritorije i kontinente, a za mene je to metafora za nekoliko stvari. Kreativni rad, bilo da se radi o kompoziciji, improvizaciji ili nečem trećem, polazi iz točke nepoznatog. Iako imamo neka svoja znanja i iskustva, uvijek se iznova susrećemo s praznim papirom ili platnom. Drugo značenje je vezano za moj glazbeni put i karijeru. Naime, iako sviram gitaru već 17 godina, izdavanje svoje glazbe i prisutnost na sceni, kao i budućnost koju donosi moj glazbeni put, za mene je nešto novo i neistraženo. Treće značenje je vezano za sam život, koji je za sve nas nekakva nepoznata zemlja i misterij kojeg otkrivamo po putu. To može biti malo zastrašujuće, ali to je i ono što život čini uzbudljivim i predivnim. Mi smo istraživači i putnici, dan za danom istražujući sebe i svoj život.

8. Nisam mogla ne primijetiti da cover albuma ima isti znak kao i portal Budi Dobro – Enso Zen krug. Možeš li nam reći više o tome?

Ideja Enso kruga na albumu došla je od mene, budući da se meditacijom bavim već godinama. Kako sam dosta čitao o istočnjačkoj filozofiji i duhovnosti, znao sam za Enso krug, kao simbol za trenutak kad je um toliko miran i slobodan, pa se „miče s puta“ i dopušta tijelu da radi ono što treba raditi. Naravno, takva sloboda u stvaranju i življenju cilj je većine umjetnika. Pričao sam o tome s dizajnerima Denisom Butorcem i Stanislavom Kostićem. Bilo je tu puno prijedloga, a jedan od njih je bio taj Enso krug, koji mi se sve više činio kao odlično rješenje za cover albuma, u vizualnom i simboličkom smislu. Jako me privlači minimalizam, a tome težim i u glazbi, umjetnosti i životu.

 

Druge zanimljive intervjue možeš pročitati ovdje.

Indira Juratek

 

Foto: