Gdje je nestala romantičnost i želja da svijet vidimo drugačijim?

Kad čovjek promatra današnji svijet i ono što se u njemu događa, bezosjećajnost i materijalističku glad, bijeg u romantičnost je doista bolji izbor. S druge strane, u vjeri ste zarobljeni pravilima, brojnim obavezama, dok je u romantičnosti muškarac uvijek uz svoju drugu polovicu pa čak i kad nje nema, ona ga ispunjava, jer razvija individualnost što možemo vidjeti kroz razvoj slikarstva, književnosti i glazbe.

Mnogi u romantičnosti ostaju u idealiziranim slikama ljubavi i ne dopuštaju da se ta romantična čežnja razvije u individualnost u kojoj se pojavljuje poezija života, slika ili neki drugi oblik izražavanja sebe. Sasvim je nebitno kako će proces završiti, previše ljudi je opterećeno ishodom, stalno ispituju kako će veza završiti, umjesto da ih zanima proces i sadašnji trenutak koji jedino postoji i predstavlja kreativnost. Tako čovjek prestaje živjeti jer ishod ili dobitak jest njegov život. Primjerice, mnogi su opterećeni različitim pravilima jer im ona omogućuju bijeg od procesa. Ako si dopustite samoću i osjetite noć lakše ćete osjetiti Animu ili dušu, otkrit ćete čaroliju kreativnosti koja nestaje na svjetlu dana.

Romantičnost – sjedinjenje sa svim različitostima u sebi

U mladosti ljubavnici otkrivaju čaroliju noći, ali u srednjim godinama gube je jer su odustali od tog procesa. Čovjek se uči sigurnosti veze, a onda, kada ta magija zakaže, traži se veza sa strane, a važnost procesa bivanja se premalo priznaje. Ljudi žele ljubav, ali bježe od razočaranja ili tuge, ali kako znati što je sreća ako ne znate što je nesreća? Zato prepuštanje romantičnosti predstavlja sjedinjenje sa svim različitostima u sebi, ma kakve one bile. Romantičnost ne nestaje prekidom, ona se razvija, ali odustajanje kao način života u drugom dijelu života mnogima stvara dosadu življenja. Zato mladi s prijezirom gledaju na starije, jer vide odustajanje od života i prepuštanje površnosti što izaziva bunt, a današnja djeca reagiraju tako da se zatvaraju u sebe i potpuno ignoriraju svijet starijih jer oni ignoriraju njih. Stariji to tumače kao nezainteresiranost za život, ali djeca vide ljude koji nemaju vrijednosti, stvorili su toliko jake zidove da što god bi im rekli do njih ne bi dopire jer su siti, hedonizam ih je učinio mrtvima i udaljenima od emocija. Stariji moraliziraju, ali nemaju ni morala ni života, djeca pored ovakvih predatora nemaju puno prostora osim da se povuku u svoj autistični svijet jer romantičnost ili želja da svijet vidim drugačijim je nestao.

Romantičnost kao proces, a ne kao cilj

Zato uživanje u onome što vas izolira i što vas odvodi u vlastiti svijet, koji je često izvana kaotičan, zapravo pokazuje unutarnji poredak nepisanih pravila koja su jasna samo onima koji ih istražuju, koliko god to na početku bilo bolno. Bolje da bol dolazi iznutra nego od nekoga tko vas maltretira na poslu ili od osobe koja vas je bezbroj puta povrijedila. Sva djela proizlaze iz tog odnosa, a niti jedno djelo ne proizlazi iz mase. Stavljanje procesa na prvo mjesto je bit, a ne cilj. Mnogi se izgube na putu do cilja jer je to često samo mamac, ego koji je fokusiran na dobit, dok je proces kreativniji i ne znamo gdje ćemo stići. Prihvaćanje svih procesa u nama pokazuje vitalnost koja nas otvara, a ne pravila koja nas čine slabima, jer se njima želimo zaštititi i izmišljamo roditelja tražeći neki autoritet, status ili dobrog Boga ili prosvjetljenje kao bijeg.

Postojanje radi samog osjećaja

Proces u kojem se prepuštamo svojim emocijama ne znači razvrat već postojanje radi samog osjećaja. Mnogi se okreću panično traženju rješenja potaknuti osjećajem ništavila umjesto da ga prihvate kao stvarnost koja tako otvara put prema drugome. Ovisna bića su dječja bića koja nisu sposobna za ljubav, stalno su vezana za nešto, vjeru, zemlju, partnera i tako ne upoznaju ni druge ni svijet. Zato je u starosti malo starih ljudi koji su u stanju prihvatiti taj proces. Zato je malo ljudi u stvarnosti s kojima se može razgovarati i razmijeniti osjećaje.

Ovisna bića stalno govore o svojoj ovisnosti, ne razmjenjuju jer ne znaju za spomenuti proces, zato je mala mogućnost davanja ljubavi, dok je besmisleno pomaganje rašireno iako u njemu nestaje osobnost. Dajemo ono što mislimo da nekom treba, iako znamo da ono što dajemo ni nas ne čini sretnim. Pokušaj hodanja ovim putem i ne traženje podrške donosi stvarnu promjenu, gdje neoslanjanje postaje proces.

 

 

Foto: Freepik

Psiholog, filozof, jyotish savjetnik i terapeut. Vodi stranicu vedski-jyotish.net

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.