Gubitak za dobitak

Ponekad, kad se emotivno polje transformira, naša mentalna razina to može doživjeti kao gubitak. Emotivno polje – naš emotivni Um – je ono naše tijelo koje osjeća. Ono ne vidi je li netko lijepo našminkan i obučen, ono osjeća njegovu vibraciju, je li ugodna i za zagrliti, ili bode, pa treba pobjeći.

To je onaj dio nas u kojem su pohranjena sjećanja na sve što smo mi, i naši preci, negdje nekad doživjeli, pa se često čini iracionalan: on reagira, a naizgled nema racionalnog razloga. No, uvijek ima za njega. Jer ono štiti čovjeka. Pokazuje točno pravu granicu prepuštanja ili povlačenja.

Da, kada je čisto, onda je mudrac, ali – kada je u stvari čisto? Onda kada je svaka rana izdaje, boli i tuge alkemijom svijesti pretvorena u orden, pa ne krvari vrišteći crveno, nego sjaji blistavo zlatno. To zvuči lijepo kada se priča, ali za izvesti je herojski zadatak. Naše emotivno polje je, naime, najosjetljiviji dio nas. Onaj dio koji sve upija, kao voda kad poprima oblik svake čaše ili zdjele u koju je staviš. Zbog toga, ono prima povrede lako, ali i pamti. Srećom, i brzo pušta, baš kao rijeka, dok se ne uplete mental. A on čini da emotivno polje prestane puštati jer se u procesu od “primanja do puštanja” ulijepi u njega sto misli i koncepata. Baš zato je ono idealno za manipulaciju – najlakše je nekoga, kada je emotivno nestabilan, izmanipulirati idejama i pričama, najbanalniji primjer. Recimo životinje nemaju to mentalno polje, barem ne kao ljudi. I zbog toga su mnogo protočnije, mnogo čišće. Ne hoda pas nakon operacije još godinama u traumi od operacije i mrzeći ljude jer su ga operirali: tužno lice ima deset dana, dok ga boli, ali već sljedeći dan razigrano trči okolo i sve je u redu opet.

No kod čovjeka je drugačije, prođe bol, ali ostanu misli, i on na njima visiti. Nisu one nužno zle same po sebi, one su njegovi uvidi i spoznaje iz perioda ranjenosti, ali avaj! Rade problem za nove stvari. Kao kad iskustvo postane teret koji onemogućuje nove korake, umjesto mudrog savjetnika koji ih vodi. Ta suptilna granica je razlika zdravog i čistog, od nezdravog emotivnog tijela.

Elem, čisto je ono koje je proplakalo svoje boli zbog, primjerice, izgubljene veze, ali steklo uvide i spremno ide u nove ljubavi; nečisto bi bilo ono koje je od straha zbog nove povrede ostalo zatvoreno i to projicira u sve potencijalne odnose, pa ili privlači ljude koji nastavljaju obrazac povređivanja, ili nedostupne, u svakom slučaju neadekvatne za sreću što samo potvrđuje i hrani staru bol. I tako u krug. Čak se čovjek navikne na to, kao magare na terete, i vremenom saživi s tom situacijom misleći da je njegov karakter, ili sudbina…

A onda, paf! Transformacija. Taj tren u kojem nešto staro, neumitno ode, umre. Čak da ništa ne “radiš na sebi”, jednostavno iz srca živiš, dođe do promjene – jer prirodno je. Otpadnu iz tebe neki stari načini razmišljanja, mišljenja, uvjerenja. I znaš da je to dobro i pravo. Ali posljedično, oni “otkinu” dio na kojeg su usidreni u emotivnom polju. I tada to doživljavaš kao smrt, čak dramu. Ili misliš da ti netko nešto uzeo. Preispituješ svoju procjenu, vrijednost. To sve mental divlja. Pusti ga, i gledaj ga, i diši u njega. Jer ćeš vrlo brzo shvatiti da “baba s kola, konjima lakše”, odnosno da je drvetu bolje kada otpadne jesenski list. Nema veze konfuzija, osjećaji podvojenosti i sumnje u toj tranziciji, oni kratko traju i prolaze. Važna je istina, koja je iz čistog emotivnog polja najsvetija. Tek ona nosi sretan dom i nove ugovore duša, ispunjenije i radosnije.

Zato raduj se kada takvo stanje dođe, jer to znači da si na novom nivou čistoće i slobode. Da budeš svoj. Nesputan, a promudren prošlim osjećajima i iskustvima. Spreman da budeš stabilniji jer je otišlo ono što te vuklo u prošlost i destabiliziralo. U slavlju novih pobjeda koje ostvaruješ iz čistog srca. Otpale su boli, rane i svi misaoni entiteti nakačeni na to. Ostaje čist prostor da u njemu, iz ljubavi prema Sebi, nešto novo i svjetlije sagradiš.

Foto: Pexels, Unsplash