Imamo li danas pravo na godišnji odmor i bolovanje?

U kulturi stalne dostupnosti, postavljamo pitanje tko nam daje i tko nam oduzima pravo na predah.

U lipnju samo odlučila otići na godišnji odmor. Prije tri godine otvorila sam obrt i ovo je trebao biti prvi službeni godišnji odmor. Klijenti su bili unaprijed obaviješteni, svi rokovi pomaknuti ili završeni, mailovi sređeni. Pet radnih dana za mene, zvučalo je jednostavno, čak pomalo banalno.

Međutim, kako to danas biva već drugog dana krenuli su pozivi i poruke. Povremeni klijenti, oni s kojima nemam stalnu suradnju, zvučali su iskreno zbunjeno: “Kako to mislite na godišnjem? Javili smo se prije pet mjeseci da ćemo vas možda baš sada trebati.”

Prvi dan sam branila svoje pravo na predah, iako sam se često pitala zašto se uopće opravdavam. Ne znam je li me nelagoda koju mi je izazvala činjenica da sam ja na godišnjem dok me netko treba da obavim dio posla za njega bila više izvor frustracija ili potpune paraliziranosti. Drugog dana sam popustila. Da, radila sam na godišnjem odmoru.

I sada se pitam: je li za to kriva kultura stalne dostupnosti? Moja nesposobnost da kažem “ne”? Ili činjenica da pravo na odmor u svijetu rada koji nikada ne spava više nije pravo nego privilegij samo nekolicine sretnika?

Kada smo prestali poštivati i njegovati dobar odmor?

Na papiru sve izgleda jasno: Zakon o radu garantira zaposlenicima minimalno četiri tjedna godišnjeg odmora. No, u praksi odmor je sve teže obraniti.

Pametni telefoni, alati koji su trebali olakšati naš posao, pretvorili su se u lanac koji nas veže uz radno mjesto. Notifikacije stižu bez obzira na to jesmo li na plaži, u planinama ili u bolničkoj sobi. “Samo da brzo pogledam mail”, postala je rečenica kojom sami sebe uvjeravamo da smo još uvijek na odmoru, iako to zapravo psihički nismo.

Znamo da stalna povezanost izaziva napetost i sprječava istinsku regeneraciju tijela i uma, a stručnjaci nas kontinuirano upozoravaju da je odmor ključan čimbenik našeg zdravlja, ipak, danas vrlo lako ove činjenice zanemarujemo.

Puno nas je u situaciji da se s poslom identificira i sama se hvatam u razgovorima u kojima naglašavam kako je za marketing nužno da radim vikende i slobodne dane. Dodatno me rastužuje činjenica da neki ljudi jedva čekaju da svi drugi odu na godišnji da mogu “u miru odraditi posao”.

Radimo čak i na bolovanju

Iako se mnogi od nas teško nose s pravom na godišnji i benefitima koji nose slobodni dani, bolovanje je postalo nova siva zona. Prema podacima iz 2015. godine, istraživanje provedeno na više od 20.000 europskih zaposlenika pokazalo je da radnici u prosjeku rade 39 % dana u kojima su bolesni. Drugim riječima, bez obzira na to što koriste bolovanje, gotovo će trećinu radnih dana ipak nastaviti raditi, iz kreveta, s kauča, s putovanja.

Pojam “leaveism”

Također vrijedi spomenuti pojam “leaveism”: korištenje godišnjeg odmora, bolovanja, slobodnih dana za rad. U istraživanju provedenom u Velikoj Britaniji, primjerice, 59 % ispitanika priznalo je da je koristilo godišnji ili slobodne dane, ali zapravo radili.

Ovakva dinamika nije prisutna samo kod zaposlenih. Freelanceri i poduzetnici često ni nemaju definirano pravo na predah. Svaki dan odmora znači potencijalni gubitak prihoda ili još gore, klijenta.

Strah, krivnja i mit o stalnoj dostupnosti

Kultura rada gura nas prema stalnoj dostupnosti, a mi na to pristajemo jer se bojimo biti zamijenjeni ili zaboravljeni. Krivnja što uopće pomišljamo na sebe dodatno nas paralizira. Ako nismo stalno na mreži, mislimo da šaljemo poruku da nam posao nije prioritet. No, paradoks je u tome da stalna dostupnost dugoročno smanjuje produktivnost. Kada konstantno samo dajemo, dugoročno ćemo završiti u jako velikom minusu.

Jesmo li sami sebi šefovi koji ne daju godišnji?

Jesmo li sami sebi postali najstroži šefovi? Šefovi koji nikada ne isključuju telefon, koji ne znaju povući crtu između posla i života, koji se čak i na bolovanju ponašaju kao da su na raspolaganju cijelom svijetu? Ako ne naučimo zastati i odmoriti, tko će to učiniti umjesto nas?

Kako vratiti pravo na predah?

Rješenja nisu jednostavna. Francuska je još 2017. godine uvela tzv. pravo na isključenje (le droit à la déconnexion), zakonsku odredbu kojom zaposlenici imaju pravo ne odgovarati na poslovne poruke izvan radnog vremena, a poslodavci su dužni definirati jasna pravila o digitalnoj dostupnosti. No, u većini drugih zemalja pa tako i kod nas, granice se svode na osobnu disciplinu.

Kako ih uopće postaviti u kulturi koja odbijanje doživljava kao slabost? Kako osvijestiti da odmor nije luksuz, nego potreba?

Prvi korak je osvijestiti da granice ne postavljamo kako bismo nekome kontrirali, već da bismo zaštitili vlastito zdravlje i radnu energiju. To znači:

● unaprijed komunicirati kada ste dostupni

● isključiti notifikacije nakon radnog vremena

● naučiti reći „ne“ bez opravdavanja, jasno i profesionalno: “Trenutačno nisam dostupna, javit ću se u ponedjeljak.”

I vrijedi se zapitati: ako našu vrijednost mjerimo isključivo brojem odrađenih sati, koja je cijena takvog rada?

Pravo na odmor ne daje nam nitko izvana. Mi smo ti koji ga moramo tražiti i obraniti.

Na kraju, pravo na predah nije nešto što moramo zaraditi, to je osnovna potreba. Ako je sami sebi ne priznamo, vrlo brzo postajemo vlastiti izrabljivači, a to je najopasniji oblik rada.

 

Kako možemo učiniti svijet boljim mjestom

Kako brinuti o sebi na godišnjem odmoru?

Kako stvoriti entuzijazam i letjeti okolo s punom snagom

Foto: Pexels