Intervju Tanja Miličić: Žudnja za životom jača je od boli

Početkom ove godine svjetlo dana je ugledala knjiga „Svaka kokoš može napisati knjigu“ (Sakcinski media, 2023.) autorice Tanje Miličić.

Po struci i zanimanju novinarka, ali i urednica, lektorica i korektorica, Tanja je napisala svoj prvi i to autobiografski roman. U njegovih stotinjak stranica, koliko broji, dogodio se fatalni susret i nagli rastanak, a između to dvoje odnos muškarca i žene ispunjen ljubavlju i humorom. Moglo bi se reći da je autorica svojom pričom obuhvatila ono najintrigantnije iz cjelokupnog iskustva življenja: ljubav i smrt. Tragični događaj koji ju je zadesio, s vremenom je, osim izvora boli, za Tanju postao i izvorom inspiracije. Nastao je tekst koji je, nakon nekoliko godina inkubacije, dočekao svoje vrijeme konačnog brušenja do verzije koja je došla u ruke čitatelja. Knjiga je dostupna za kupnju online, a odnedavno i u knjižarama “Znanje” diljem Hrvatske (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Pula, Zaprešić, Varaždin…). Dok roman „Svaka kokoš može napisati knjigu“ polako, ali sigurno osvaja srca čitatelja s Tanjom Miličić smo razgovarali o procesu njegovog nastanka, pisanju kao metodi nošenja s gubitkom i boli, ali i o neuništivosti energije ljudske duše.

Tanja Miličić

1. Roman „Svaka kokoš može napisati knjigu“ je autobiografskog karaktera. U kojoj mjeri su okolnosti koje su Vas zadesile odredile njegov nastanak?

Vrlo vjerojatno do ovakvog tipa romana nikada ne bi došlo da njegovo pisanje nije pokrenuto jednim tragičnim događajem u mojem životu. Netko bi rekao „ svako zlo za neko dobro“, ali ja na to naravno ne gledam tako. Možda bi pisala roman nekog drukčijeg karaktera, možda ne bi uopće pisala nikakav (što je najvjerojatnije), no teško je sada to reći… Uglavnom, gubitak važne osobe u mom životu kao i sjećanje na neke naše zajedničke trenutke i sjećanje na tu iznenadnu tragediju obilježile su nastanak ovog romana, kojeg sam „začinila“ i s još nekim autobiografskim elementima.

2. Terapeutski učinak čitanja i pisanja je već odavno prepoznat i koristi se kroz primjenu tzv. biblioterapije u psihijatrijskoj i psihologijskoj praksi. Jeste li se i sami uvjerili u to tijekom pisanja romana i koliko dugo je on nastajao: u dahu ili postupno?

Najiskrenije, nisam proučavala biblioterapiju u psihijatrijskoj i psihologijskoj praksi, ni time bila vođena, ali kako je pisanje odmicalo tako sam uvidjela da ono ima neke terapeutske učinke i da zapravo pisanje romana jest neka moja svojevrsna terapija. No, ne bih rekla da je to bio osnovni cilj i svrha, već sam željela jedan dio svog života staviti na papir na jedan drugačiji način. Još od osnovne škole sam voljela pisati. Pisala sam dnevnike skoro cijelu osnovnu školu, što današnjim klincima zvuči kao naučna fantastika, ali ja neke od tih rokovnika još uvijek imam sačuvane i drago mi je zbog toga. Ipak, jedan drugi dio mog života poslužio je za pisanje ovog romana. Ne mogu reći da je roman nastao baš u dahu jer je inspiracija dolazila i odlazila, pa opet dolazila i odlazila, ali ne mogu reći ni da sam ga pisala godinama. Napisan je relativno brzo, ali je puno duže „ležao u ladici“ i odmarao. Osim toga, trebalo ga je i „izbrusiti“. Na kraju kada sam ga „izbrusila“ nekako sam dobila verziju koja se čita u jednom dahu. To je zapravo povratna informacija od čitatelja, a meni ujedno i veliki kompliment i potvrda da sam uspjela. Knjigu koja se čita u jednom dahu nije lako napisati, naravno, puno ju je lakše pročitati. Ja sam zadovoljna da je moj roman ušao u kategoriju „čita se u jednom dahu“, a svatko tko se bavi s pisanjem zna da nije lako doći do toga. Možda najljepši komentar koji sam dobila je ovaj: „Pročitao sam ga u dahu, a ponegdje i ostao bez njega.“

U svakom slučaju bila sam selektivna. Da nisam bila selektivna, vjerojatno bi to bila puno deblja knjiga od ove, ali nisam sigurna da li bi uspjela bez te selektivnosti sačuvati formu i kvalitetu. U prvom dijelu romana opisivala sam se događaje za koje mi se činilo da su dovoljno humoristični sami po sebi, iako ih je i na papiru trebalo prikazati na humorističan način što mi je bio svojevrsni izazov. Sve su to situacije koje su meni zapravo drage i ostale su mi u lijepom sjećanju, te prema njima gajim pozitivne emocije. Što se tiče likova, oni su stvarni i živopisni i van knjige, tako da su zapravo bili odličan materijal za pisanje. Ovo se posebno odnosi na mog pokojnog supruga koji je možda najbolje okarakteriziran u dvije rečenice nastale od dvije različite osobe s Brača. Prva glasi: Čovjek koji je i od najlicemjernijih ljudi znao izmamiti osmijeh, lijepu riječ i pokoju lijepu gestu, a druga i meni posebno draga: Tko se nije družio s njim, taj ne zna ča je život. Eto, pa sukladno s tim, ja sam imala odličan glavni lik za roman. Živopisni su i ostali likovi u mom romanu, moja baka, djeca, otac… barem tako kažu čitatelji da sam ih lijepo nasmijala. Nekako se sve to isprepliće, svi su oni povezani u neku lako čitljivu formu s ostalim autobiografskim elementima i fragmentima sjećanja, i svako od njih je dao doprinos živosti moje knjige.

4. Promišljajući o životu možemo reći da je u umijeću prihvaćanja vlastite sudbine i okolnosti pod kojima se naš život odvija skrivena snaga i mudrost da ga proživimo najbolje moguće. To je misao na koju čitatelji nailaze približavajući se kraju Vašeg romana. Kako na konstruktivan način integrirati bolna iskustva iz prošlosti kako bismo prigrlili život u sadašnjosti i budućnosti unatoč onome što smo prethodno proživjeli?

Ništa od toga se ne događa preko noći. Žalovanje ima svoje faze, a prihvaćenje vlastite sudbine je također proces. Dio boli uvijek ostaje, kao i čežnje za nečim što je nemoguće vratiti. Ne bih ja puno pričala o tome jer to je materijal za neki drugi intervju, ali recimo da je jedna od mudrosti sažeta i u ovoj rečenici: Žudnja za životom jača je od boli.

5. U odlomku nazvanom „Let prema suncu“ opisujete jednu jutarnju epizodu s pticom u spavaćoj sobi i spominjete njihovu simboliku još iz doba starog Egipta i njihovu ulogu duhovnih vodiča. Iako prevladava uvjerenje da je smrt konačna i da nas nepovratno odvaja od osobe koja je preminula, no, je li to baš posve tako?

Cijelo čovječanstvo kroz cijelu povijest se bavi pitanjem života nakon smrti, i svaka religija i duhovna škola ima svoje vjerovanje. Ljudi najviše vjeruju u ono u što žele vjerovati, i svaka osoba ima svoj vlastiti sustav vjerovanja. Ja sam ove opisane stvari koje ste konkretno sada spomenula zaista i doživjela, to nije bila fantazija već se zaista desilo, i tako sam po prvi puta počela vjerovati u neuništivost energije ljudske duše. Naravno da ne znam kako izgleda život poslije smrti i samo mogu vjerovati da zemaljska smrt nije konačna. Sukladno tome, vjerujem i u ponovne susrete nakon smrti, u kojem god to obliku bilo.

6. Jesu li pozitivne reakcije čitatelja na Vaš prvi roman potaknule razmišljanja da u budućnosti nastane još koji?

Reakcije čitatelja su bile zaista odlične, neočekivano dobre. Ono što me najviše razveselilo je da su ljudi nakon pročitane knjige imali potrebu pisati, kontaktirati me, i to ne samo ljudi koje me poznaju već i meni nepoznati ljudi. Uglavnom su njihove reakcije bile vrlo pozitivne i vrlo emotivne. Neki od njih nazvali su me briljantom pripovjedačicom što mi je baš bio veliki kompliment. Ja nisam očekivala tako veliki interes za knjigu, a kako vrijeme odmiče i kako taj interes i dalje postoji, postajem svjesna da sam napisala prilično dobar roman. Ljudi na njega reagiraju iskrenim ljudskim emocijama, smiju se i plaču, preporučuju ga dalje… tako da… sudeći po tome uspjela sam sa svojim prvim romanom. Naravno da tako dobre reakcije i interes za knjigu potakne na razmišljanje o pisanju drugog romana. Neki od čitatelja već su mi i pisali da je nemoguće da osoba koja napiše tako dobar prvi roman stane na tome. Vidjet ćemo što donosi vrijeme. Iako postoje neke ideje, pravi trenutak nadahnuća i nalet kreativne energije za daljnje pisanje kod mene se još nije desio. Ali nekako me to i ne čudi jer je još prilično svježe ovo iskustvo izlaska mog prvog romana pa recimo da se još nije ni prašina slegla oko toga. Voljela bih kad bi se u Hrvatskoj moglo živjeti od pisanja, i kada bi ljudi koji su talentirani zaista time mogli zarađivati za život. Međutim, hrvatska nakladnička stvarnost je nešto sasvim drugo. U tim okvirima hrvatske nakladničke stvarnosti ja sam zapravo zadovoljna interesom za svoj roman, ali kažem, bilo bi sjajno kada bi to bio posao od kojeg se može solidno živjeti. Naravno da će me svaki novi prodani primjerak knjige potaknuti na daljnji rad na novim izdanjima. Moram reći da sam osobito ponosna što je moja knjiga uspjela doći do većeg broja ljudi bez obzira što iza nje ne stoji ni jedan od razvikanih hrvatskih izdavača, tako da to stvarno smatram uspjehom, kako osobnim tako i uspjehom mog nakladnika – izdavačke kuće Sakcinski media iz Varaždina.

7. I za kraj, što za Vas znači biti dobro?

To je nešto što uvijek ispočetka učimo dok ne nađemo svoj vlastiti recept. Rekla bih da bez mira unutar sebe čovjek ne može biti dobro pa tako ni ja. Usredotočiti se na dobre stvari kojih je mnogo, a ne na loše. Biti u balansu s ljudima oko sebe, raditi dobre stvari za sebe i za druge. Uživati u životu koji mi je dan, godišnjim dobima, sitnim stvarima, druženjima, smijehu, šetnjama, dobroj hrani. I da, moru. Teško mi je zamisliti svoj život bez susreta s morem, barem jednom godišnje.

Tihana Malenica Bilandžija

– psihologinja, sistemska konstelatorica, coach i trenerica u području osobnog i organizacijskog razvoja; autorica stranice Inspiracija.net

Foto: PR