Ivana Biočina: Za mene je moda prilika da prakticiramo svjesnost, alat za spoznaju svijeta i instrument za upoznavanje sebe

 

Ivana Biočina je magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer dizajn i projektiranje, auturica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014.), Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016.) te Proizvedeno u Hrvatskoj. 

Dobitnica je nekoliko nagrada za pisanje, među ostalim stipendije Zaklade Robert Bosch u suradnji s ‘Literaturhaus Berlin’ i nobelovkom Hertom Müller (2015.). i Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007.). Od 2006. godine objavljuje tekstove o teoriji mode, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu i glazbi. Autorica je više dokumentarnih drama.

Osnivačica je Instituta održive mode, koji nije samo brend već i pokret koji želi osnažiti potrošače da budu dio promjene u modnoj industriji te da održivost ne bude prolazna misao, već izbor koji svakodnevno činimo.

Proizvodnja u IOM-u je održiva, odgovorna, lokalna, ne koriste se toksini i plastika, količine otpada su minimalne i s organskim, biorazgradivim materijalima. Svaki predmet je unikatan, jedinstven i ručno izrađen.

Naša urednica Indira Juratek razgovarala je s Ivanom o modi kao putu samosvijesti i razvoja, održivosti, ljepoti i ženskoj energiji. Što joj je Ivana sve otkrila saznajte u nastavku.

Autorica si knjige Tiranija mode u izdanju Nakladničke kuće Planetopija, koja baca novo svjetlo na modu. Što je po tebi moda – je li to tiranija koju s veseljem trpimo ili zapravo prilika da prakticiramo svjesnost?

Može biti i jedno i drugo, u potpunosti ovisi o nama. Za mene je moda upravo prilika da prakticiramo svjesnost, alat za spoznaju svijeta, instrument za upoznavanje sebe, osnaživanje, inspiraciju, a može biti i sredstvo promjene, preobrazbe svijeta – upravo kroz održive namjere.

Je li moda, oblačenje, ukrašavanje, zapravo potraga za vlastitim identitetom? Koliko su po tebi ljudi koji se prvenstveno oblače u high street dućanima i zapravo izgledaju kao klonovi, svjesni sebe i svoje autentičnosti?

Složeno pitanje, pisala sam o tome u čak dvije knjige pa mi je teško ukratko odgovoriti. No ne bih izjednačavala ljude s načinom odijevanja, pa bilo ono u potpunosti izgrađeno od brze mode ili održivih predmeta. Brza moda je usmjerena na mladež i ovisi o mladim potrošačima, kupovini mnogo nepotrebnih stvari, kompulzivnoj kupnji i osjećaju nužde pri kupnji. Za mene su kategorije autentičnosti, identiteta, suštine, potrage za sobom, ipak nešto odvojivo od predmeta. Da, predmeti su tu i mogu biti magični dio naših života i priča, mogu biti lijepi dodatak pa čak i naš svojevrsni produžetak. Vjerujem da je većina problema s kojima se kao civilizacija i pojedinci susrećemo upravo odraz našeg poistovjećivanja s predmetima, da smo toliko udaljeni od suštine, prirode, doma, te se hvatamo za predmete kako bismo se oblikovali, barem na neki način, da postanemo stvarni.

Priklanjam se razmišljanju – kad znaš bolje, i činiš bolje, stoga moramo biti nježni prema sebi, a posebno prema mladim ljudima. Najvažnije je da se ljudi bude, progledali su i osvijestili se, moja nada je da će biti sve teže i teže vratiti ih natrag u san. Kad jednom preobrazba započne, teško je povratiti se u čahuru.

U Koprivnici si nedavno pokrenula Institut održive mode. Koja je ideja i cilj ovakvog pristupa modi?

Koprivnica je rodni kraj mog životnog partnera. Ovdje smo se doselili iz Zagreba pred nešto više od godinu dana. Koprivnica i Podravina su moj novi dom, to je sigurno, zaljubila sam se u kraj i predivnu Dravu, a podneblje me inspiriralo da se odvažim i osnujem Institut održive mode. Ideja i cilj su izrada, edukacija i širenje ideje održive mode. S obzirom na moje iskustvo, osjećala sam odgovornost, da ne kažem poziv, da učinim sve što je u mojoj moći te budem dio promjene koju želim vidjeti u svijetu. I sada već mogu reći da je to moj poziv, osjećam ga u svakom kutku života, tijela i uma. Svatko mora učiniti koliko može, nalazimo na prekretnici.

Što je po tebi održivost? Koji su prvi koraci na tom putu?

Uvijek govorim da je održivost put, a prvi korak je bilo koji korak koji učinimo iz polazišta u kojem se nalazimo. Možda možemo oprati rublje na nižoj temperaturi, rjeđe ga prati, koristiti ekološki deterdžent ili barem tekući deterdžent, ne koristiti sušilicu, izbjegavati poliester, razmisliti zašto ste nešto kompulzivno kupiti, pročitati tekst, knjigu, pogledati dokumentarni film, bilo što. Svaki korak predstavlja prvi, pravi, veliki korak. Svaki korak je važan.

Primijetila sam mnogo greenwashinga kada se radi o održivom razvoju i zapravo moramo biti vrlo oprezni i budni ako zaista želimo podržati održivi razvoj i tu promjenu koja polako ulazi na velika vrata. Što su po tebi ključni momenti na koje trebamo obratiti pozornost?

Ako pođemo od činjenice da brza moda ne može biti održiva, odluke su, zapravo, vrlo lake. Ukoliko se radi o ekomanipulaciji brenda koji nije dio brze mode – ako proizvođač nije transparentan u vezi sirovina, materijala i načina proizvodnje – tko, gdje i kako proizvodi, vaša intuicija je u pravu, može se oglasiti vaš unutarnji alarm. Ekomanipulacija, ili ti greenwashing, je ušla na velika vrata u modu i tekstil. I bit će sve gore. No nije toliko teško iščitati sivilo koje se omota u zelenu obmanu. Zato je najvažnija edukacija, da mi kao potrošači možemo brzo i jasno iščitati skrivene namjere.

S kojim materijalima sama radiš, od kuda ih nabavljaš?

Ponajviše radim s organskim pamukom, zatim s konopljom, koprivom, lanom i recikliranim pamukom. Pamuk nabavljam u Europi, a lan i konoplju na sjeveru Hrvatske. Organski pamuk je proizveden u tvornicama koje su certificirane u cijelom lancu proizvodnje te je time zajamčen održiv, ekološki i etičan pristup proizvodnji na svakom koraku. Koristim i neobojani organski pamuk iz posebnog projekta u Brazilu, gdje zadruga farmera, s 450 obitelji, sprovodi biodinamički uzgoj bez umjetnog navodnjavanja. Obitelji rade po principu plodosmjene, a farmeri uzgajaju pamuk u zamjenu za hranu, proso, grahorice, kikiriki, sezam, kako bi bili samoodrživi. Riječ je o organskom pamuku najveće kvalitete, originalne boje neobrađenog pamuka. Zatim je tu još jedna verzija neobojanog organskog pamuka s različitim tonovima koji ovise o zemlji i mjestu rasta. Riječ je o pamuku u obliku kao što su ga poznavale i nosile Inke i Maje. Sprovodim i upcycling pa sam uvijek u potrazi za predmetima izrađenim od kvalitetnog pamuka i lana.

Svi tvoji komadi su fantastični i zbilja izgledaju svevremenski. Čime se vodiš u dizajnu?

Dizajn odražava moj način razmišljanja i života. Izričaj nazivam podravski zen misticizam – kroz predmete vodim razgovor, razmjenjujem razmišljanja, zborim – prirodni tok je nadohvat ruke, kad smo dio ritma, blizu izvora, sve je jasno i bistro. Iznimno sam zahvalna da namjera koju unesem jasno dođe do žena koje prime predmet – osjete, vide i znaju da su dio upravo nečeg svevremenskog te da zatim i same mogu unijeti i oblikovati svoju namjeru, da priča predmeta tek tada počinje, s njima.

Zaista mislim da je budućnost koju toliko prizivamo u ženskoj, receptivnoj energiji, energiji primanja, transformacije i buđenja ženskog zajedništva. Znam da slično razmišljaš. Kako vidiš tu transformaciju?

Regeneracija, preporod i promjena su započele, bez sumnje. I promjenu vode žene. Potrebno je osnaživanje, znanje i prosvjećenje. Osnaži i educiraj jednu ženu, ona će promijeniti svoju zajednicu.

Možeš li s nama podijeliti neke mračne tajne mode koju na prvu doživljavamo kao nešto prvenstveno lijepo?

Svaki komad brze mode skriva mračne tajne. Ja bih čak rekla da ih ne skriva, da su one danas itekako poznate. Ali mogu navesti nekoliko; reklame čine 12 posto cijene proizvoda, plaće radnica 1,8 posto cijene proizvoda; radnice tekstilne industrije među najslabije su plaćenima na svijetu, 80 posto pamuka uzgojeno je genetskom modifikacijom; godišnje se proizvodi 80 milijardi stvari, 400 posto više nego prije 20 godina, dok se realna potreba uvećava za 2 posto godišnje; za svaki proizvedeni kilogram tekstila u prosjeku se upotrebljava 10 kilograma kemikalija; tekstilna industrija proizvodi 10 posto globalne emisije ugljikovog dioksida i zaslužna je za 35 posto godišnjeg zagađenja oceana i mora mikroplastikom; za par traperica potreban je kilogram pamuka, a za proizvodnju pamuka je potrebno oko 7500-10 000 litara vode – iznos potrošnje pitke vode za jednu osobu za deset godina; manje od 1 posto odjeće se reciklira na kraju ionako kratkog životnog ciklusa; tekstil, uz aluminij, proizvodi najviše stakleničkih plinova po jedinici materijala; pri proizvodnji tekstila i odjeće koristi se više od 15 000 različitih kemikalija, kemikalije koje se koriste pri oplemenjivanju tekstila pronađene su čak i u zabačenim arktičkim lokacijama, polarnim medvjedima i tuljanima. I za kraj, brza moda je antiteza održivosti, uz beskonačan model rasta.

Što je za tebe ljepota?

Sjedinjenje s prirodom i životnim ritmom. Oni posebni trenuci koje prepoznajemo kad smo u šumi, u zagrljaju voljene osobe, s majkom u šetnji, kad pročitamo misao koja nas gane do suza. Nedavno me jedna divna žena podsjetila na navod iz „Tiranije mode”, gdje sam priupitala maminu najbolju prijateljicu što je za nju ljepota, na što je onda odgovorila – za mene je permanentna ljepota družiti se s tvojom mamom. Ima li ljepše stvari od toga?

Posljednjih godina provela si u istraživanju tekstilne industrije u Hrvatskoj, a trenutno pripremaš scenarij za dugometražni dokumentarni film na tu temu. Možeš li nam reći više?

Istraživanje sam sprovela 2016. i 2017. godine, a istoimeni scenarij sam napisala godinu nakon. Istraživanje je bilo dio stipendije Zaklade Robert Bosch u suradnji s Literaturhaus Berlin i nobelovkom Hertom Müller za knjigu „Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije”. Scenarij se nadovezao na knjigu, a prošle godine sam pisala i o povijesti sindikata i štrajkova u Hrvatskoj.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Za mene biti dobro znači biti u stanju permanentne ljepote, kao što sam navela ranije, ili barem biti u ravnoteži, da ljepota i nada nadvladaju tminu.

 

 

Indira Juratek