Je li ženi sigurno postojati u svom punom sjaju?

 

Smijem li biti uspješna? Smijem li biti dobro i kad drugi nisu? Smijem li zarađivati više od onih prije mene? Smijem li imati više od drugih? Smijem li biti glasna, velika, raskošna? Smijem li postojati u svojem punom sjaju? I još važnije – je li to sigurno za mene?

Prije par godina čitala sam o jednom od onih eksperimenata koji su moralno sumnjivi, a istovremeno fascinantni.

U eksperimentu su istraživači uvjetovali mužjake miševa da se boje mirisa trešnjinog cvijeta tako što su povezali taj miris s (kažu) blagim elektrošokovima šapa. Nakon par tjedana te su mužjake parili, a mladunci do odrasle dobi nikad nisu bili izloženi tom mirisu.

Ipak, kada su miševi prvi put osjetili dašak trešnjina cvijeta, odjednom su postali uznemireni i uplašeni. Daljnja ispitivanja su pokazala ne samo da imaju urođeni strah od tog mirisa (koji te životinje ranije nisu pokazivale) nego da su rođeni s više neurona koji mogu detektirati miris i više prostora u mozgu posvećenog mirisanju trešnjinog cvijeta. Slične anatomske promjene pronađene su i u generaciji kasnije – dakle, unuci šokiranih miševa također su uplašeno reagirali na miris trešnjina cvijeta.

Genetsko nasljeđe, a ne životno iskustvo naučili su ova stvorenja da se boje onoga što nikad nisu doživjeli iz prve ruke. Naslijedili su i strah i biološku predispoziciju da brže prepoznaju tu opasnost.
Sve brojnija istraživanja u području epigenetike pokazuju kako se traumatična iskustva zbilja prenose kroz generacije mijenjajući ponašanje i anatomiju budućih naraštaja. Što je onda s nama, ljudima?

Ovo mi je istraživanje bilo samo još jedna potvrda za ono što intuitivno osjećam cijeli život – da se mi na staničnoj razini zaista prisjećamo iskustava svojih predaka i da ona još uvijek direktno utječu na naš život.

Prvi dio mozga i leđne moždine bebe razvija se već 3 tjedna nakon začeća. To je baza za razvoj središnjeg živčanog sustava bebe koji će čitav njezin život brinuti o njezinom preživljavanju.

Evolucijski ima smisla da je ključno prenijeti informacije važne za opstanak. Pogotovo informacije o tome što bi nas moglo ugroziti. I prije no što se rodi, bebin je sustav dobio poruku o tome koliko je siguran život izvan maternice.

Čini mi se ironičnim – i začudno prikladnim – da su istraživači za ovaj eksperiment odabrali vrlo suptilan miris trešnjina cvijeta, simbola proljeća, ljepote i prolaznosti.

Toliko je prilika za lijep život koje uživamo danas, o kojima generaciju prije nismo mogli ni sanjati.

Točnije, prilike koje često NE uživamo, jer je ono što vidim pogotovo kroz svoj rad je da žene nikad nisu nosile toliko tereta. Što nas priječi? (Samo)nametnuta moranja, strah od isticanja, pritisak nuklearnog roditeljstva, sveobuhvatna krivnja za sve što radiš i ne radiš i tako dalje, čini se u nedogled.

Samo par generacija unatrag, naše prabake (a i moje bake) rođene su u sustavu u kojem nisu imale pravo glasa, školovale su se rijetko i malo, a u stjecanju imovine su se zaobilazile u korist sinova. Zbog loših socioekonomskih prilika – pothranjenosti, neimaštine i teških životnih prilika – mnoge od njih su tek preživljavale. Naravno da nisu samo žene bile ugrožene, ali biti žena u izrazito patrijarhalnom okruženju nosi poseban okus nesigurnosti koju većina muškaraca nikad neće doživjeti.

Iako svijet danas izgleda sasvim drugačije, iako se većina više ne bori za goli život, puno žena i dalje živi u stanju survivala gdje je njihov živčani sustav stalno pod naponom, u disregulaciji i tjeskobi.

Bolji život i mogućnosti jesu tu, ali usudimo li ih se dohvatiti?

Nedavno sam pročitala rečenicu: Tvoj živčani sustav će uvijek odabrati poznati pakao umjesto nepoznatog raja. Ta se izjava čini dramatičnom, ali istinita je za to kako naš sustav (ne)svjesno bira ono što je sigurno prema tome što mu je poznato.

Što je ženama povijesno i iskustveno poznato? Znam što nije – isticanje, pokretanje vlastitog posla, prioritiziranje vlastitih potreba, kultiviranje lakoće, radosti i zadovoljstva u svojem životu. Ono što nam je dobro poznato je narativ “šuti i trpi”, žrtvovanje preko svojih granica, bivanje samoj sebi na posljednjem mjestu i čekanje da dozvola – i pohvala stignu izvana.

Potreban je veliki kapacitet za pronalaženje sigurnosti u sebi da bismo prešli preko te biološke postavke da se držimo onoga što je poznato i ne “talasamo”.

Uplivi osobni, kolektivni i generacijski. Sjećanja iz tvojeg života, vijesti i globalna stvarnost da u mnogim dijelovima svijeta (a ponekad i u našem susjedstvu) žene nemaju uvjete za normalan život, ali i stanična memorija, sjećanje na sve trenutke kada povijesno nije bilo sigurno biti žena.

Miris trešnjinog cvijeta su suptilni znakovi koje si dobivala cijeli život, da je biti djevojčica i žena drugorazredno i teško. To su prilike koje naše mame, bake i one prije nikad nisu imale – da puste glas, da daju glas, da budu viđene, da se istaknu, da stvaraju i posjeduju nešto svoje.

Miris trešnjinog cvijeta je grč kada nešto objaviš i na tren zastaneš u iščekivanju – što me čeka s druge strane? Je li “samo” kritika ili egzistencijalna prijetnja? To je strah da više nećeš pripadati ili ćeš postati meta ako se izdvojiš iz linije.

Miris trešnjinog cvijeta je neizvjesnost pitanja: Smijem li biti uspješna? Smijem li biti dobro i kad drugi nisu? Smijem li zarađivati više od onih prije mene? Smijem li imati više od drugih? Smijem li biti glasna, velika, raskošna? Smijem li postojati u svojem punom sjaju? I još važnije – je li to sigurno za mene?

I neizvjesnost ne nestaje jer garancija ne postoji. Dok mi moje želje kažu “DA”, strah vrišti “NE”, taj unutarnji sukob želje i straha, ta neizvjesnost ne nestaje dok god taj odgovor tražiš izvana.

O(t)puštanje počinje kad se konačno osjetiš kod kuće na jedinom mjestu gdje se možeš osjećati sigurno, a to je tvoje tijelo, ovdje i sada.

Vanjske okolnosti će uvijek biti neizvjesne. Tvoja biologija će uvijek reagirati na ono što bi te moglo ugroziti jer su to temeljne postavke preživljavanja. Pa ipak, postoji toliko više od toga i ne trebamo se boriti protiv svojeg tijela da bismo nadišli osjećaj iščekivanja da bi se svaki tren moglo dogoditi nešto loše. Dapače, potrebno je puno prisutnosti u tijelu da naučimo svoj sustav da odmori u spoznaji da je sada sve u redu.

Nije li? Sve što se do sad dogodilo – preživjeli smo. Ovdje smo. Nije li to čudo? Možemo li uzeti samo trenutak da odamo priznanje svim precima i preprekama koji su prošli kao i svim malim i velikim osobnim pobjedama koje su nas dovele do ovog trenutka? Možemo li uvažiti – i otpustiti taj teret i orijentirati se na ono lijepo i životvorno što nas okružuje?

Ništa se neće promijeniti ako se ništa ne promijeni. Promjene koje želiš počinju od tebe. Zapravo, sve počinje od tebe. U svijetu koji se kreće brzinom svjetlosti, uspori na brzinu života. U svijetu koji se utapa u lošim vijestima, budi mirna luka. Dopusti precima u svojim kostima da odmore i počni graditi sigurnost u svojem tijelu.

 

Jasmina Brković

– Nakon dva poziva za buđenje, prvi ranih dvadesetih u obliku bolesti endometrioze, a drugi par godina kasnije s izazovnim početkom majčinstva, posvetila sam se razrješavanju traumatskih obrazaca i stvaranju lakoće u svojem životu. Kao doula, edukatorica i somatski terapeut u edukaciji (Somatic Experiencing®) pomažem ženama da lakše plove kroz emocionalne izazove majčinstva.

IG, YouTube @tvojapricasporoda

 

Foto: Pexels

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.