
Kada bi nam se naša tijela obraćala riječima, a ne senzacijama, možda bi nam rekla…
Jezik je naše primarno sredstvo komunikacije. I kao takav, on nam omogućuje toliko toga: da se sporazumijemo, da shvatimo i prenesemo apstraktne koncepte, da komuniciramo dubinske želje, potrebe i osjećaje, da razmjenjujemo ideje, da inspiriramo, potaknemo i doprinesemo promjenama.
Kada s nekim nađemo zajednički jezik, samo nebo nam je granica: imamo priliku osjećati se viđeno, shvaćeno, podržano; imamo mogućnost rasti i graditi zajednice; možemo se udružiti te iz nule stvarati poslove, projekte, izume ili umjetnička djela koja prije nisu postojala. Naš materinji jezik uvelike oblikuje našu percepciju svijeta, a svi strani jezici koje učimo ili kojima se izlažemo dodatno je proširuju i obogaćuju.
Govorni jezik nam sve to daje. A istovremeno je činjenica da, kada se radi o razmjeni uživo, naše verbalno (dakle, riječi koje izgovaramo) prenosi samo 7 % cjelokupne poruke. Ostatak je raspoređen na neverbalno (geste, mimika, postura, 55 %) i paraverbalno (ono što se iščitava iz intonacije, boje, visine, volumena glasa, 38 %). Što znači da, kada je riječ o neposrednoj međuljudskoj interakciji, jedni s drugima ne komuniciramo samo riječima, već primarno tijelima. Naši živčani sustavi se umrežuju i mi instinktivno tumačimo izneseni sadržaj te reagiramo na njega.
No, naša tijela ne razmjenjuju informacije samo s drugim tijelima. Naša tijela prvenstveno prenose informacije nama samima. Ona imaju vlastiti jezik kojim komuniciraju svoju stvarnost s nama koji ih nastanjujemo. Riječ je o jeziku koji se nalazi onkraj kognicije. O praiskonskom jeziku temeljenom na osjećanju, a ne na razmišljanju.
Radi se o jeziku tjelesnih senzacija.
Većina naših unutarnjih raskola, ali i nesporazuma koje imamo s drugim ljudima, nastaje jer je rijetko tko tečan u jeziku senzacija, a prevoditelja nema nigdje na vidiku.
Što smo vičniji osjećanju senzacija i sprijateljavanju s njima, odnosno što smo bolji u savladavanju jezika tijela, to nam lakše postaje prevesti te senzacije na govorni jezik i razumjeti što se stvarno u nama događa.
A kada bi nam se naša tijela obraćala riječima, a ne senzacijama, možda bi nam rekla…
…da nas zjapeća rupa u želucu preklinje da ne poduzimamo ono u što smo uvjereni da „moramo, jer inače…“
….da je težina koju osjećamo na ramenima prevelik teret za samo jednu osobu.
…da je pritisak u našim grudima bujica tuge koja udara o zidove prsnog koša i očajnički se pokušava preliti preko njegovih rubova.
…da je bol u našoj glavi manifestacija frenetičnih misli koje žele biti pretvorene u hrabra djela.
…da je knedla u našem grlu zapetljani svežanj svih neizgovorenih riječi i svih neizraženih potreba.
Kada bi nam se naša tijela obraćala riječima, a ne senzacijama, možda bi nam ispričala priču o napuštenosti i gubitku, o žalosti i usamljenosti, o manjku i emocionalnoj izgladnjelosti. I možda bi nas molila da obratimo pažnju na nju i prestanemo je nazivati bajkom.
Kada bi nam se naša tijela obraćala riječima, a ne senzacijama, možda bi nam također rekla…
…da srce koje ubrzano kuca zapravo puca od uzbuđenja, jer je iskustvo za kojim smo toliko čeznuli napokon nadohvat ruke, odmah iza ugla.
…da vatra u našoj zdjelici traži od nas da se pokrenemo i „isišemo srž života“, kao što je Thoreau napisao.
…da je naš izdah olakšanja zapravo znak potrebe za o(t)puštanjem bez kojeg bismo pregorjeli.
…da je smijeh od kojeg nam se mišići tijela trzaju i vibriraju u biti jedan od načina na koje život prolazi kroz nas i vraća nas u homeostazu.
…da svjesni i predani dodir drugog ljudskog bića stvara kemijski koktel koji može poslužiti kao lijek za usamljenost ako se uzima postepeno i redovito.
Kada bi nam se naša tijela obraćala riječima, a ne senzacijama, možda bi nam također ispričala priču o ljubavi i jedinstvu, o radosti i povezanosti, o obilju i emocionalnoj namirenosti. I možda bi nas molila da obratimo pažnju i na nju.
Jer niti jedna od tih dviju priča nije bajka. I obje su tu kako bismo ih koristili kao orijentire na putu kući – k sebi.
Koraljka Suton
– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.
Za rad s Koraljkom možeš se javiti na koraljka.suton@gmail.com ili na IG @koraljka_suton
Foto: Pexels
POST COMMENT