Koliko puta ste se zatekli u situaciji u kojoj netko s vama odluči podijeliti nešto o životnom izazovu ili emocionalnim poteškoćama s kojim se nosi, a vi niste sigurni na koji način pružiti podršku ili kasnije dovodite u pitanje učinkovitost onoga što jeste ili niste učinili ili rekli?
Ako je tako, niste u tome sami, mnogi se ponekad nađu u takvim dilemama. Stoga u nastavku slijedi nekoliko ključnih smjernica koje vam mogu pomoći da u budućnosti pružite zdravu i svjesnu podršku te da budete u miru sa samima sobom znajući da ste učinili sve što je u vašoj moći.
Za početak, valja reći da prvo, najvažnije, a najčešće i jedino što možemo učiniti kada nam se ljudsko biće obrati s problemom je suosjećajno slušati. To znači u potpunosti biti prisutni s osobom dok priča, pomno je slušati i dati joj do znanja da je čujemo. To je već samo po sebi velika stvar jer će učiniti da se osoba osjeti podržanom i prihvaćenom u stanju u kakvom je. U situacijama pružanja podrške naš zadatak nipošto nije pokušavati popraviti situaciju ili osobu, kao niti pokušavati ublažiti patnju svih oko nas.
Budući da suosjećajno slušanje zahtjeva našu potpunu pažnju i prisutnost, kao i neke dodatne elemente koji su opisani u nastavku, da bi ono bilo učinkovito potrebno je ne samo osvijestiti što ono u svojoj srži jest nego i uložiti nešto volje i truda za integriranjem navedenih elemenata u vaš idući razgovor podrške. Moguće je da će vam se nešto od niže navedenih aspekata suosjećajnog slušanja učiniti neprirodnim ili zahtjevnim, no s vremenom, koristeći sve navedeno, takvo pružanje podrške postat će vam sasvim prirodno.
Prvo, kada netko s vama odluči podijeliti nešto o sebi i svom intimnom svijetu nastojte tijekom razgovora ostati istinski zainteresirani za drugu osobu, za njezine poglede, iskustva, potrebe i osjećaje. Pokušajte sa znatiželjom ostati povezani s osobom i njezinim stanjima. Istovremeno, povežite se s osjećajem zahvalnosti za to što vam je druga osoba otvorila svoj svijet, ali i za to što vi možete nekoga pustiti u svoj svijet i podijeliti ga s drugima.
Drugo, ključni i najizazovniji dio prilikom suosjećajnog slušanja je istovremeno ostati prisutan sa svojim vlastitim unutarnjim reakcijama, osobnim senzacijama u tijelu, mislima i osjećajima kao i s onime što osoba dijeli.
Kako biste ostali prisutni sa samima sobom zapitajte se: “Kako se osjećam u ovom trenutku?” i “Stoji li nešto na putu da ostanem prisutan/na i potpuno saslušam drugu osobu?” Ako nešto stoji kao prepreka na putu i ne može sačekati da tome pridate pažnju kasnije, podijelite to s osobom na nježan način i zajednički dogovorite kada i kako možete nastaviti razgovor. U protivnom, kada slušate drugu osobu, u tišini osvijestite prisutnost onoga što primjećujete u sebi, svoje misli, osjećaje, prosudbe, sjećanja, priče ili impulse da reagirate ili da se branite. Možda ćete primijetiti da želite nešto reći, utješiti, kimnuti, reći “ah” ili ponuditi savjet. Primijetite sve unutarnje impulse, ali ostanite prisutni s njima u tišini. Svoje osjećaje možete izraziti pokretima lica, ali ne i riječima.
Kada slušate, ključno je da ste svjesni vlastitih unutarnjih reakcija, ali da to činite u tišini te da istovremeno ostanete usredotočeni na ono što osoba govori. Ponekad se može dogoditi da vam vaš unutarnji svijet uzme svu pažnju, no tada bez osude vratite vašu pozornost na potpuno i iskreno slušanje onoga što osoba s vama dijeli. Sposobnost da ostanete potpuno prisutni, otvoreni i nepristrani s drugom osobom, osobito kada ono što dijeli nije u skladu s vašim vlastitim idejama i željama, može predstavljati izazov. No, da biste stvarno ostali prisutni s drugom osobom i suosjećajno slušali, potrebno je oduprijeti se vlastitim unutarnjim reakcijama.
Ako prilikom razgovora primijetite da osoba zapinje potaknite je da nastavi postavljajući pitanja koja joj omogućuju da osjeti vašu prisutnost kao npr. “Ima li još nešto što želiš podijeliti u vezi toga?” ili “Možeš li mi reći nešto više o tome?”.
Također, možete pitati kako se osoba osjeća vezano uz problem ili neki dio situacije ili kako se trenutno osjeća u vlastitiom tijelu. To može pomoći da osoba uspori i da se usredotočeni na sadašnji trenutak. Ako nešto ne razumijete, postavite otvorena i iskrena pitanja kako biste razjasnili vaše nedoumice i nerazumijevanje situacije. Upotrijebite pitanja koja će vam omogućiti da dobijete više informacija te izbjegavajte postavljati zatvorena pitanja na koja osoba može odgovoriti samo s “da” ili “ne” (npr. “Što točno misliš kad kažeš…” umjesto “Jesi li ikada…”). Nastojte ne prekidati osobu dok priča već sačekajte dok ne osjetite prikladan trenutak za postavljanje pitanja.
Kada osoba završi s dijeljenjem priče, podijelite s njom ono što ste vi od nje čuli, pritom što je više moguće koristeći riječi koje je ona sama upotrebljavala, bez dodavanja vaših komentara, objašnjenja, tumačenja ili percepcija. Tako ne samo da ćete provjeriti jeste li sve dobro razumjeli, nego će se osoba osjetiti saslušanom i ohrabrenom da nastavi razgovor.
Osim što je važno reflektirati ono što ste vi čuli i kako ste razumjeli problem, jednako tako je važno validirati tuđe osjećaje. Tako je veća vjerojatnost da će se druga osoba osjetiti istinski saslušanom. Potvrdite gledište ili iskustvo druge osobe govoreći nešto poput “Sasvim je logično da se osjećaš razočarano/ljuto…”, „Razmuljivo je da tako doživljavaš situaciju.“ Upamtite da uvažavanje stajališta druge osobe nije isto što i slaganje s njima. S druge strane, ako je osoba rekla nešto poput: “Jednostavno ne mislim da sam dovoljno dobar/ra.” možete odgovoriti s “Razumijem da osjećaš da nisi dovoljno dobar/ra, ali vjeruj mi da jesi. Vidio/jela sam tvoju sposobnost da…” nadopunjujući rečenicu s nečime što može potaknuti osobu da se poveže s vlastitim kapacitetima i snagama. Budite sigurni da ne kažete nešto tek tako, već da odgovorite autentičnim odavanjem priznanja kvalitetama osobe s kojom ste u razgovoru.
Ako želite pomoći da osoba svoju pažnju usmjeri na konstruktivniji proces rješavanja problema te da dođe do svojih vlastitih zaključka, prvo provjerite s osobom osjeća li se spremnom na takav korak. Ako je spremna, možete pitati: “Što ti se čini da se sada treba dogoditi?” “Što zapravo želiš i trebaš?”, “Što misliš da bi ti moglo pomoći u ovom trenutku?”, “Jesi li već razmišljala/o o tome kako postupiti u ovoj situaciji?”, “Imaš li nekoga drugog tko ti može pomoći da razmisliš o tome na koji način pristupiti ovoj situaciji?”. Vaš zadatak pritom nije davati vaše mišljenje ili nuditi rješenja, već biti prisutnim dok osoba dijeli svoje vlastite ideje.
Posljednja smjernica vezana je uz davanje savjeta. U svakom slučaju izbjegavajte davati savjete, osobito kada se od vas eksplicitno ne traže. Ako osoba zatraži savjet, a vi u tome prepoznate da želi da vi umjesto nje riješite problem, možete reći nešto poput: “Jednostavno se ne osjećam kvalificiranim/om da znam što je za tebe najbolje, samo ti znaš što ti uistinu treba.” Iznimno, u slučajevima kada je osoba u opasnosti, kao npr. kada se radi o slučajevima obiteljskog nasilja, nužno je ponuditi savjet koji će osobu zaštititi jer bi uskraćivanje savjeta bilo nepažljivo. U svakom slučaju, oslonite se na prisutnost i pozornost kao izvor mudrosti koji će vam pomoći procijeniti kako najbolje reagirati u svakoj pojedinoj okolnosti.
O sličnim temama čitajte u našoj rubrici LIFE COACH & HEALING.
Iva Bubalo
– u svom radu s velikom strašću integriram znanja iz područja psihologije i duhovnosti s ciljem poticanja ljudi na povezivanje i življenje u skladu s unutarnjom harmonijom i radošću koju svatko u sebi nosi. Iscjeljujuće izvore pronalazim u prirodi, dahu, kundalini jogi i snovima, a psihoterapijski pristup koji je okosnica u mom radu je model Unutarnjih obiteljskih sustava („Internal Family System“) s naglaskom na tjelesno orijentirani pristup. Osobni i kolektivni proces transformacije smatram neodvojivim te s takvim pogledom na svijet koračam kroz život.
Foto: Pexels
