Kako se zaljubiti u svoju praksu – tako da tvoja (jogijska) praksa postane ritual koji jedva čekaš

Koliko puta smo se ulovili u rečenici: ”Danas moram vježbati!” i tako na cijelo to iskustvo pridodali težinu moranja i razočaranja ako ne ispunimo svoje očekivanje…?

Briga o dobrobiti našeg tijela i uma ne bi trebala biti još jedna od stavki na “to-do” listi koje svakodnevno ispisujemo, osjećajući se vrijedno kad križamo stavke ili si pak zamjerajući ako one nisu izvršene. Naša praksa nije nešto što bi trebali ugurati u raspored; ona je nešto što će nas podržati da stavke s rasporeda izvršimo s mirom u srcu i osmijehom na licu!

Iako na prvu “moram vježbati” zvuči kao čvrsta odluka, vrlo vjerojatno smo se time samo još više udaljili od originalne ideje.

Kako onda promijeniti priču i preoblikovati “moram” u “želim” do “jedva čekam”?

Vrlo je vrijedno osvijestiti naš unutarnji monolog – kad na nešto nalijepimo etiketu “moranja”, a to ne želimo, nailazimo na otpor i iako možemo naći puno valjanih razloga zašto je promjena korisna za nas, naći ćemo se u situaciji da ju ili nećemo raditi uopće ili nećemo raditi redovito ili ćemo joj pristupati s težinom.

Sabotiraj vlastitog sabotera

Sigurno ti je poznat taj unutarnji glasić koji se začuje kad god se pojavi ideja koja zahtijeva izlazak iz zone komfora!

Osluškuj što govori, ali se ne veži za njegove ideje. Dopusti si uroniti dublje i izroniti pravo blago – nakon što na površinu isplivaju očigledna uvjerenja o tome kakva bi naša praksa trebala biti, dozvolimo li si pomnije istraživanje, doći ćemo do podsvjesnih uvjerenja koja upravljaju nama iz sjene. Samim njihovim osvještavanjem odradili smo velik dio posla – imamo dragocjenu priliku ponovo pogledati kako nam ona služe i želimo li ih zadržati ili želimo pričati novu priču.

Pitanja koja nam u tome mogu pomoći su: “Kad bi uspostavila svoju redovitu praksu vježbanja, kako bi mi to promijenilo život? Čemu bi me to otvorilo? Za što više ne bi imala izgovor?” Da, kopamo duboko, kako bi letjeli visoko!

Često čujemo kako valja upoznati svog “neprijatelja” – taj sabotirajući glas koji nas drži u mjestu… No, “riješiti” ga se ne možemo, ali možemo prepoznati njegove igre i svjesno odabrati drugačije.

Predlažem jednu igru – personaliziraj svog unutarnjeg sabotera – nadjeni mu ime, pridaj mu ton glasa kojim ti šapuće ideje o ostajanju u mjestu (kako bi ga lakše prepoznala kad započne svoje monologe) i zamisli njegov vizualni identitet.

Zatim mu s puno ljubavi ponudi šalicu čaja da odmori dok ti kreiraš novu priču. Zasigurno je umoran od stalne brige i stvaranja različitih scenarija koja ti ne služe!

Kako se zaljubiti u svoju praksu?

Ideja je našu praksu učiniti našim dragocjenim ritualom, a ne još jednom rutinom. Vrijednost rituala je u tome što nas uzemljuje u sadašnjem trenutku, dajući nam fokus i snažeći namjeru.

Stil

Nađi stil vježbanja koji ti je zabavan i koji ti djeluje kao igra!

Ono što je jednom bila tvoja strast, u drugom trenutku može postati tvoj teret. Zato je ključno osluškivati sebe, oljuštiti sva moranja i ideje koje nam sugeriraju društvo/mediji i naći ono što ti je primamljivo, nešto čemu ćeš se veseliti, a ne tjerati se na to.

Kako bi se lakše povezala s tom idejom, evo par pitanja koja si možeš postaviti:

• U kojim si igrama uživala kao dijete?
• Radeći što si izgubila pojam o vremenu?
• Koja aktivnost te već dugo privlači, ali nikako se nisi odvažila probati?
• Jesi li inače u svojim akcijama ubrzana ili usporena?

Neka ti odgovori na ova pitanja posluže kao vodilja u potrazi za tvojim stilom vježbanja. Istraži kako djeliće tog iskustva možeš uklopiti u svoj ritual vježbanja.

Vrijeme

Znaš li da je svjesno odvajanje vremena za tvoju praksu dio same te prakse…?

Ako ju svjesno ne postavimo kao jedan od prioriteta u danu, nego puštamo da se desi “ako se zvijezde poslože”, vrlo lako ćemo ispasti s tog kolosijeka. Tako će se našoj praksi vrlo lako ispriječiti cijeli niz “izvanrednih”, ali i uobičajenih životnih situacija.

Iako se joga tradicionalno prakticira ujutro, u redu je istražiti različita doba dana, kako bi uspostavili ritam koji nam je dugoročno održiv. Kad otkrijemo vrijeme koje nam najbolje odgovara, uzemljimo se u njemu i proglasimo to vrijeme ”našim vremenom za jogu”. Tako ćemo smanjiti mogućnost prepuštanja vježbanja slučaju.

Još jedna zamka u koju često upadamo je da u početku puni elana krenemo nadobudno, a onda vrlo brzo izgorimo. Neka ti jedna od glavnih niti vodilja bude održivost. Suprotno uvriježenom mišljenju, na prostirci ne želimo dati sve od sebe i prebrzo izgorjeti. Želimo svaki put ostaviti malo slatke znatiželje i želje za još koja će nas idući put navesti da s radošću odrolamo prostirku!

Mjesto i ambijent

Ako vježbaš kod kuće, odredi poseban kutak koji će biti tvoja jogijska oaza, tvoj sveti prostor i igralište na kojem istražuješ svoje tijelo i um. Mjesto koje te već samim svojim postojanjem zove na tvoj ritual. Kreiraj svoj jogijski ambijent; u njega uključi male stvari koje te vesele. Upali mirisni štapić, ambijentalno svjetlo. Otvori prozor, pusti sunce na prostirku. Napravite svoj mali oltar koji će te podsjećati na tvoju namjeru. Sve to su sitnice koje nam uveličaju cijelo iskustvo. Čak i kad ti se teško pokrenuti, već sam miris štapića će te podsjetiti na dobar osjećaj koji nalaziš na prostirci i pozvati te da zakoračiš na nju.

Ako vježbaš u studiju, cijeli odlazak tamo učini malim ritualom – potrudi se izdvojiti dovoljno vremena za dolazak, na putu se prisjeti zašto ovo biraš, prizovi sladak osjećaj koji inače imaš nakon vježbanja i utjelovi ga već sad. Na svom putu uspori, primijeti svoj dah, kako se krećeš, na senzacije u tijelu i ta saznanja iskoristi na prostirci za prilagođavanje prakse svojim današnjim potrebama. Nakon sata uzmi vrijeme za nježan uplov natrag u svakodnevicu; dozvoli si primijetiti kako se sad osjećaš u tijelu, koji dio tebe se oslobodio, kako više slobode, fluidnosti i snage u tijelu utječe na tvoj um.

Za ponijeti sa sobom

Mi, toliko ovisni o našoj ugodi, nevjerojatno puno energije trošimo kako bi ju stvorili i zadržali, dok naša sloboda ovisi o našoj otvorenosti i sposobnosti za zaroniti ispod površinske ugode.

Vježbanje je puno više od napinjanja i istezanja mišića. U cijeloj jednadžbi jednako je bitna fizička komponenta, kao i naš duhovni rast koji prati rast naših mišića. Naša praksa je dragocjena na toliko razina koje ćemo iznova i iznova otkrivati kako ćemo kročiti tim putem, a sve male pobjede u sigurnom prostoru naše prostirke možemo preslikati na našu svakodnevicu.

 

Foto: Inia Herenčić