E, pa, kada prepoznate da vas hvata ta sjena sa svojim pratiteljima – sumnjom, kolebljivošću, paranojama sa sto lica te čudnim, hladnim egzistencijalnim strahom – stanite i nasmijte joj se u oči. Makar na silu.
Zamislite tu sjenu kao opasnu Meduzu: to je biće koje ima kosu od zmija i ubija tako što okameni svakoga tko je pogleda u oči. Tako i ova naša sjena ima jezive otrovne pipke koji u našem umu pokreću depresivne i negativne misli o sebi i svom djelovanju, izazivaju bezvoljnost i osjećaj smo tako „zaleđeni“ strahom da se bojimo mrdnuti u bilo kojem smjeru jer ne postoji išta što bi popravilo naše stanje.
Bježimo li od te sjene, samo ćemo dublje tonuti u osjećaj ništavila. Zato je ključ mirno se suočiti: pogledati tu sjenu u punom obimu i zatim, kroz tjeme i tabane istovremeno (fizički, jasno, kroz nos, ali sviješću kroz navedena područja) udahnuti blistavosvijetloplavu bisernu svjetlost zlatnog sjaja i izdahom je, kao laserima, projicirati u hladne oči ovog psihičkog čudovišta. Onoliko puta koliko nam treba da ga raspršimo, dok ne osjetimo olakšanje.
I onda opet, kad osjetimo da čudovište napada iz dubina psihe, sve dok ne ekstrahiramo svu svoju energiju i snagu iz tog unutrašnjeg demona. Jer, on živi i djeluje iz mračnih područja naše psihe zahvaljujući što ga se hrani materijalima straha – svaki put kad nas „napadne“, a mi mu recimo popustimo (tako da se odamo lijenosti, padnemo pod samosažaljivanje i stav „jadan ja“, ili želimo samo zaspati i nestati...) on dobije paket naše energije. Pa jače može udariti sljedeći put.
A osim te nove energije koju mu dajemo vjerujući u njegove poruke (tj. svoju slabost i besmislenost) on već u sebi nosi kvantum energije iz onih naših životnih iskustava (ovoživotnih ili prošloživotnih) tijekom kojih smo učili igrajući na suprotnoj strani svjetla. Svoje lekcije smo prolazili u mraku, ili ponašajući se na način mraka (sebično, samoživo...): svaki put kada smo odbacivali odgovornost i bježali od nje, lopovski se iskradali napuštajući situacije života s kojima se trebamo svjesno suočiti, odgađali stvari, bojali se suočiti s istinom, gradili smo ovo svoje tamno unutarnje biće psihe. Ili, kada smo markirali, izbjegavali obaveze života i tražili lakši put... skrivali se, od sebe i drugih, ili svjesno varali manevrirajući iza scene, bivajući dvoličnim i kontrolirajući iz pozadine te zadržavajući bitne situacije za sebe u izolaciji od ostalih, rezerviranog držanja i na distanci.
Ta iskustva imaju svoju lekciju, no kada se ona integrira, njihov pritisak postaje suvišan i psiha ga se želi osloboditi: tada ga izbacuje na površinu u obliku ove sjene/stanja bezvoljnosti i upravo tada je optimalno vrijeme za suočenje. Trik uma je da u tim stanjima mislimo kako bi samo zaspali i kako nam se ništa ne da... možemo se osjećati kao slomljena lutka, ili ofucana mačka.... uglavnom nikako.
No, baš tad je glavni izazov – ispit života na „testu“ ponovljene prilike – ustati. Suočiti se. Nema veze ako to ustajanje nije graciozno kako volimo da bude kad smo u svojoj top formi. Važno se pokrenuti. Tada to, naravno, ne možemo učiniti uobičajenom brzinom i spretnošću, više djelujemo kao šepavi rekonvalescent nakon operacije noge.... Ali, nema veze: važni su svjesna namjera i praktičan čin koji potvrđuje i hrani njenu materijalizaciju u našem životu. Glavni lijek je primiti se nekog posla, bilo kojeg, i raditi ga korak po korak.
Stoga, u ovim je stanjima glavni lijek ići korak po korak. Nema veze što nas sjena može zaskakati – mi stanemo, prodišemo u nju i nasmijemo joj se u lice. Nasmijemo se sebi, jer humor liječi, što smo sad eto, baš takvi, nikakvi, ali u idućem trenu, u sljedećem sad, već možemo biti nešto optimističniji. I tako korak, po korak. Saturnijanski polako, uporno i strpljivo sa sobom, pazeći da nam akcije budu sve ono što negdje nekad možda nisu bile: odgovorne, spremne pomoći i suočiti se sa svojim neredom, ne bježati od njega. Na taj način ćemo najbrže integrirati ovu energiju i njene lekcija. A glavna je – da stvaramo svoju dušu, oblikujući svoj um mislima kojima dajemo pažnju i djelima kojima ih podržavamo u fizičkoj stvarnosti.
Foto: Unsplash, Instagram
