Ljubav i Svjetlost u doba najveće humanitarne krize

Već mjesec dana s nevjericom promatram što se to događa na Bliskom istoku. Iako sam od prvog dana osjećala užas, bol i patnju, vjerujem da sam se kao i većina nadala da će sukob između Izraela i Palestine brzo završiti.

Danas je mjesec dana od početka stvarnog horora, koji se događa na ne tako dalekom istoku, u kojem je prema jučerašnjim podacima Reutersa u Gazi život do danas izgubilo više od 10000 ljudi od čega je 4104 djece. Napisat ću ponovno ovu brojku – 4104 djece (danas i više) je ubijeno! Više od četiri tisuće djece!

Jednom kad nešto vidimo, ne možemo se više nikada pretvarati da nešto ne vidimo. Ne možemo obnevidjeti. Niti se smijemo zbog Života u nama praviti da ne vidimo Smrt koja nije prirodna i ne smije se dogoditi. Pred očima nam se vrti kolektivno kažnjavanje populacije od koje je 50 % djece. Što mi činimo za to vrijeme?

Možda ne znamo što gledamo. Prema Wikipediji postoji pojam koji bi mogao opisati ono što se događa. Genocid (lat. genus = narod, occidere = ubiti) je najekstremniji – po žestini najdrastičniji, po metodama često najbrutalniji, a po posljedicama najpogubniji – vid “rasne” diskriminacije. Ovo “narodomorstvo” (tj. “zločin genocida”) je, dakle, najteža krajnost “zločina protiv čovječnosti” – usmjerena na istrebljenje i uništavanje cijelih “rasnih”, etničkih, nacionalnih, religijskih i drugih skupina. Usporedo s biološkim iskorjenjivanjem grupne žrtve, brišu se i prepoznatljivi tragovi njene materijalne i duhovne kulture (“kulturocid”), tj. uništava se njeno sveukupno bio antropološko i soci antropološko biće. Gledamo li ovo ostavljam svakom čitatelju na vlastitu prosudbu, a tebe pitam Što ti činiš za to vrijeme?

Empatija i suosjećanje su vrline, a ne slabosti (oprezno s modernim paradigmama)

Na pisanje ovog teksta me nagnalo mainstream mišljenje i stav da spiritualni i duhovni ljudi (a sebe smatram dijelom ove grupe) „ne bi smjeli vibrirati na ovim niskim frekvencijama“ i trebali bi mantrati samo ljubav i svjetlost, a ne baviti se ratovima. Apsolutno odbijam ovakav imperativ i stav i želim ukazati svima na opasnost ove paradigme. To što sam osobno empatična, suosjećajna, što osjećam patnju, bol i tugu zbog horora i činjenice da Gaza postaje groblje djece, nije pokazatelj slabosti ili niske vibracije, već je pokazatelj humanosti, osjećaja za realnost i posjedovanja vrlina, a ne nedostataka.

Jedna od pogubnijih paradigmi new agea je stav da se ljudi iz sfere duhovnosti ne bi trebali baviti prizemnim ljudskim stvarima. Za početak – mi jesmo ljudi i trebamo se baviti ljudskim stvarima. Boriti se protiv nasilja i za pravdu i htjeti zaštiti nevine živote, a naročito živote djece, je nadasve spiritualna i duhovna stvar, ali i ljudska. Čovjek je biće tijela, ali i biće duha i duše. Nije naš zadatak mantrati ljubav i svjetlost te istovremeno biti apatičan i nesenzibiliziran za ono što se događa u svijetu oko nas. Naš zadatak i moralni imperativ svakog čovjeka je štiti Život!

Nije s vama ništa pogrešno ako u vrijeme neviđene humanitarne krize osjećate ljutnju, bijes, patnju, bol, krivnju. Nije s vama ništa pogrešno ako se ovih dana osjećate tužno, bezvoljno, nemoćno. Naprotiv, nenormalno je ako ne osjećate ništa naspram smrti nedužnih ljudi. Nehumano je ako možete vidjeti slike ili video snimke mrtve djece i ne osjećati ništa ili da idem još dalje smatrati da je ikoje dijete zaslužilo smrt zbog odraslih prepunih mržnje! Nehumano je okrenuti glavu od kolektivne patnje.

Kako možemo biti dobro s osobnim iscjeljenjem u moru patnje?

Možda ste ovih dana naišli na savjete da čuvate svoju energiju i ne uvlačite se u primitivne priče ratova. Ja vas pitam kako itko može biti dobro s osobnim iscjeljenjem, self-careom i well beingom dok je uronjen u more patnje? Svi smo mi jedno. Nemojte živjeti u iluziji da vas se ovo ne tiče. Osobna dobrobit bez kolektivne dobrobiti ne znači baš ništa.

Nije uloga iscjelitelja, duhovnih i spiritualnih učitelja, psihologa, life coacheva i sličnih u vrijeme najveće potrebe te Svjetlosti i Ljubavi o kojoj toliko pričamo, okrenuti glavu od najveće patnje u našoj generaciji. Baš naprotiv, uloga iscjelitelja, duhovnih i spiritualnih učitelja, psihologa, life coacheva i sličnih u vrijeme najveće potrebe je biti to Svjetlo i Ljubav. Ta Suosjećanje je dokazano emocija s najvećom frekvencijom. Biti suosjećajan u doba kolektivne patnje je snaga i moć. Biti suosjećajan je integracija duše i uma. Biti suosjećajan je to uzvišenje kojem se klanjamo.

Trebamo biti hrabri i zauzeti se za humanost i ljudskost

Iako sada djeluje da nema kraja patnji i tuzi i da smo svi mi zagovornici mira sputani i nemoćni to nije tako. Moramo imati nade i vjere da će se ovo prekinuti.

Važno je biti svjedok ovog što se događa. Važno je dati svoj obol humanosti. Važno je biti na strani čovjeka i života. Važno je biti hrabar. Važno je govoriti. Važno je dijeliti. Važno je pozivati na mir. Važno je slati ljubav i svjetlost u tamu. Mi moramo djelovati i na ljudskom i na spiritualnom nivou!

Nemojte se bojati da će vam „pasti vibracija“ ako se bavite ovom temom. Jest da gledamo destrukciju, ali svako svjetlo je jače i od najcrnje tame. Pravo svjetlo, a ne mainstream floskula love & light.

Indira Juratek

IG @indira.juratek

Foto: Marina Ćosić