Što je točno. Kao dvije puzzle koje ili „sjednu“ svaka na svoje mjesto ili ne. Iako bridovi tih puzzli nisu fiksno zadani, više se zajedno grade i razvijaju, upravo Milošću Ljubavi. Kao što znamo, Ljubav je cjelovita: stoga voljeti nekoga znači voljeti njegovo svjetlo, ali i sjenu. Na razini „volimo svjetlo u nekome“ možemo svakoga voljeti, samo se dogovaramo sa sobom paše li nam i koliko neka od njegovih svjetlosnih nijansi. No, tajni pokazatelj kompatibilnosti je koliko su srodne, skladne naše sjene.
Primjerice, nečija sjena je lijenost, partnerova sjena je strah, i one udružene djeluju tako da lijenost ovoga smiruje strah onoga. Čudnim mehanizmom, ali stvar radi tako da se sjene minimaliziraju, svjetla pojačaju (jer sjene ne divljaju s obzirom da su si našle spoj koji ih uravnotežuje, pa su u funkciji svjesne cjelovitosti bića) i svakom ponaosob u odnosu bude bolje, i partnerstvo cvate. Ima i suprotnih slučajeva: kada se dvoje ljudi savršeno poklapa na razini svjetla, ali im se sjene tuku, prirodni su neprijatelji. Male su šanse tada da odnos opstane, ili ako nekako i životari, to mu je maksimum potencije.
Činjenica je da razvoj odnosa pruža upravo situacija u kojoj se sjene vole: to je svojevrsna garancija razvoja. Ne uvijek lakog, ali dugoročno plodnog i isplativog. Nisu sjene uvijek aktivne, međutim postoje: dovoljan je loš dan, pad energije i hopla, skaču one. Ili jednostavno čovjek dođe u fazu gdje se čisti, pa eto i njih. Zato je važno razlikovati sjenovite faze, od odnosa sjena. Faze su oni periodi partnerstva kada nastupi mrak, traje neko vrijeme i prođe. A odnosi sjena su oni koji traju. Koji su takvi.
Koliko god, naime, želimo da su odnosi bajkoviti – da uvijek sve teče skladno, vlada apsolutna radost i razumijevanje tra tra... – toliko je činjenica da život, sa svojim yin i yang principima, pruža mnogo maštovitije izazove. Jedan od njih su „odnosi boli“ koji su dogovoreni jer se partneri u njima najviše razvijaju na taj, reklo bi se, mračan način. To je mehanizam prema kojem, eto, nečiji rast, samoistraživanje i samospoznaju ne pokreću nježnost i lijepa riječ, nego patnja i šamar: u smislu, potreban je svojevrstan pritisak života da se netko pokrene i osvijesti. A kad on dolazi kroz partnera i biva trajno stanje odnosima, govorimo o sjenovitim odnosima. Nijih najčešće (nije pravilo, ništa nije apsolutno pravilo jer je život živ i maštovit, ali uglavnom) formiraju duše kada trebaju riješiti/osloboditi, osvijestiti i uravnotežiti neke osobne karmičke pakete vezane uz situacije boli, pa uzajamnom rezonancijom – i seksualnom energijom kojom inicijalno bivaju privučeni – ubrzavaju, produbljuju i ojačavaju ovaj proces. Pa tako biraju, kao optimalan oblik svojih odnosa, neki mrak nakon sretnog honey-moon-seksualna kemija početka.
U praksi sam uočila četiri glavna odnosa boli, ali ima ih i više, s tim da nisu ovako krajni, ali navest ću samo ekstreme.
Kad partneri u svojim zapisima nose iskustva gubitka voljene osobe, obično majke, bilo da su ostavljeni, ili su sami ostavljali djecu (karmička iskustva abortusa, puštanja djece pred vratima crkvi....) i time u staničnoj memoriji nose zapis gubitka ljubavi, a u stvari gubitka sebe kao ljubavi. Karakterizira ih glad i silna tuga: što god kažu jednom drugome, izaziva osjećaj ostavljenosti, samoće u odnosu i nekog nepoznatog gubitka. Efikasno ih liječi kada partneri zajedno dišu, rade zajedničke vježbe disanja na otvorenom iako ovi odnosi obično imaju dogovoren raskid tj. razdvajanje kao glavni pokretač krunskog procesa: fizičkog prolaska kroz iskustvo i ekstrahiranje njegovih lekcija, odnosno doživljaj Sebe kao Ljubavi i Izvora Ljubav (koji svane nakon prolaska kroz sjene straha od ostavljenosti).
Oni manje bole, ali više uznemiruju mentalno polje uma, a proizlaze iz reinkarnacijskih iskustava iznevjerenih očekivanja i obećanja, izdaja i laži (uglavnom izazvanih skrivenim uplitanjem trećih osoba u odnose) te zlouporabom seksualnosti, u pravilu korištene da se njome „kupi“ ljubav. Najkarikiraniji primjer je onaj iz filmova gdje se nakon brutalne i pijane svađe partneri mire seksom (jer se u stvari strastveno vole), pa bude mir nekoliko dana, a onda opet ista drama. Dobra stvar je što ovim odnosima nije suđeno rastajanje jer se navedenih energetskih i psihičkih paketa rješavaju tijekom samog odnosa, no izazov je izdržati jer ovakvi odnosi prže. Taoistička seksualna praksa je optimalan lijek.
Izazivaju najveće i najdublje psihičke povrede. Nema puno vanjskih neslaganja, ali partneri se ne cijene. Sjene im stalno ratuju, nipodaštavaju jedna drugu. Proizašli iz učestalih karmičkih iskustava ropstva, brutalnosti ( što verbalne, što fizičke) i sadizma/mazohizma. Oni su uglavnom osuđeni na propast – malo liče na one davne filmove u kojima muž malo po malo ženu radi ludom, i ona na kraju skoro i poludi od mentalnih igara s njim. U stvari, razdvajanje im je jedini lijek jer se u njima razvija stockholmski sindrom (kada se žrtva „zaljubljuje“ u agresora, odnosno nekako postaje ovisna o toj brutalnoj energiji jer njen nesvjesni materijal, dakle njena ranjena strana/sjena pristane da je jedino batina potvrđuje ,vrijeđanje i ponižavanje).
To su oni kada na partnere padne teret cijelih familija i toliko se istroše u obavljanju obaveza da na kraju jedan prema drugome osjećaju otpor i potisnutu agresiju. U pravilu vidljiv kod pojedinaca koji u svojim karmičkim zapisima nose iskustva utjecaja na masu, pa uravnotežuju ista tako da energiju svoje ljubavi „daju“/potroše na masu tj. krug koji ih trenutno okružuje (ljubav, posao...). No, oni opstaju tj. mogu opstati iako je njihova glavna iluzija ta da pomisle – uslijed masovnog umora od svega –da se više ne vole jer im seksualna energija potpuno splasne. Vježbe održanja snage i tai ji im pomažu u povratku lakoće ljubavi.
Prepoznati boju našeg odnosa je velika stvar, jer znamo kako „upravljati“ njime, kako ga graditi i razvijati. No, jednako je veliko prepoznati kada su unutar nekog partnerstva zadaci odrađeni – karmički „dugovi“ uravnoteženi, i ljudi slobodni. Tada ostajati u odnosu znači gubiti energiju i vrijeme: poštenije je otvorenom komunikacijom napraviti nove izbore. Ono što se u fizičkoj stvarnosti dugotrajno ponavlja – vjerojatno nije samo faza, nego novo stanje. Dobro je, za sve, to prihvatiti. Bolno, kratkotrajno, dok se ne prođe proces oplakivanja nečeg što je otišlo. A blagoslovljeno dugotrajno, jer odražava našu svijest o vlastitoj istini i, možda još važnije, osobnu hrabrost za živjeti je u fizičkoj stvarnosti.
Foto: Unsplash
