Što je točno. Kao dvije puzzle koje ili „sjednu“ svaka na svoje mjesto ili ne. Iako bridovi tih puzzli nisu fiksno zadani, više se zajedno grade i razvijaju, upravo Milošću Ljubavi. Kao što znamo, Ljubav je cjelovita: stoga voljeti nekoga znači voljeti njegovo svjetlo, ali i sjenu. Na razini „volimo svjetlo u nekome“ možemo svakoga voljeti, samo se dogovaramo sa sobom paše li nam i koliko neka od njegovih svjetlosnih nijansi. No, tajni pokazatelj kompatibilnosti je koliko su srodne, skladne naše sjene.
Primjerice, nečija sjena je lijenost, partnerova sjena je strah, i one udružene djeluju tako da lijenost ovoga smiruje strah onoga. Čudnim mehanizmom, ali stvar radi tako da se sjene minimaliziraju, svjetla pojačaju (jer sjene ne divljaju s obzirom da su si našle spoj koji ih uravnotežuje, pa su u funkciji svjesne cjelovitosti bića) i svakom ponaosob u odnosu bude bolje, i partnerstvo cvate. Ima i suprotnih slučajeva: kada se dvoje ljudi savršeno poklapa na razini svjetla, ali im se sjene tuku, prirodni su neprijatelji. Male su šanse tada da odnos opstane, ili ako nekako i životari, to mu je maksimum potencije.
Činjenica je da razvoj odnosa pruža upravo situacija u kojoj se sjene vole: to je svojevrsna garancija razvoja. Ne uvijek lakog, ali dugoročno plodnog i isplativog. Nisu sjene uvijek aktivne, međutim postoje: dovoljan je loš dan, pad energije i hopla, skaču one. Ili jednostavno čovjek dođe u fazu gdje se čisti, pa eto i njih. Zato je važno razlikovati sjenovite faze, od odnosa sjena. Faze su oni periodi partnerstva kada nastupi mrak, traje neko vrijeme i prođe. A odnosi sjena su oni koji traju. Koji su takvi.