Često ne ugodno, jer tama diže sjene, pa tko se s nije sprijateljio s njima, pati žešće uslijed nesvjesnih identifikacija - i s njima i kolektivnim konceptom straha. Eklipsama je naglašena tema - primanja svjetla. Pa je dobro kontemplirati o nekim pitanjima, kao što su:
* Što mi je skriveno, u svijetu sjena, a treba mi za puni integritet?</p>
* Što me sprečava da potpuno prihvaćam i provodim svjetlo?
* Kako mogu biti svjetlo koje, po prirodi jesam - svoje izvorno svjetlo?
* Koju sjenovitu stranu sebe ignoriram...
* Kako mogu prihvatiti sjenovita prostranstva svoje psihe i života, pa mirno proći kroz njih?
* Što, ili koga, je mudro da ostavim iza sebe završetkom ove eklipse?
* Što u mom životu raste i širi se, kao posljedica eklipse?
... i konačno, ključno:
* Što me veže uz koncept straha, zašto ga prihvaćam kao stvaran? - jer, strah je jednostavno koncept, na kojeg smo umreženi često nesvjesno, ali kad stanemo i razmislimo... jedino što ostaje je koju korist imamo iz bivanja u tom braku mraka sa strahom i njegovim derivatima, glavnim zasjenjivačima svjetla...
Ovo su, jasno, vrlo individualna pitanja i dio osobne samoospoznaje koje svatko treba istražiti za sebe, no ono što sam izvukla kao kolektivno primjenljivo iz njih - za sve koji čitaju Elemente (hvala vam na podršci) - jest malo Tarot čitanje na temu kako se najbolje, u ovoj žestokoj godini, nositi s eklipsama:
"Tvoj saveznik je svijest o prolaznosti i promjenjivosti svega što postoji. Ruka koja danas čvrsto drži uzde svojih misli i osjećaja, postaje ruka koja se oslanja na štap, da bi konačno mahnula u posljednji pozdrav vezanostima iz groba materijalnog svijeta."
Da, ovo je priča o puštanju. Isprva, to nije laka scena: vidjeti kako slavna boginja ratnica Brunhilda, koja suvereno upravlja smjerovima svog života, postaje isposnik u jednostavnoj halji, bez svoje kočije i snage, bez žustrine i brzine, samo s mirom stojeći na brdu gledajući u leptirske transformacije koje život servira kroz individualne križeve osobnog postojanja... A opet u miru, jer zrelost je postignuta, zna se da nekad "upri i ovladaj sobom" vodi rezultatu, a nekad nema pomoći, ništa od toga... I u tom stanju s mirom gleda kako će jednog dana i njeno tijelo pod zemlju, mašući blagoslov pojavnostima, a ostavljajući iza sebe samo svjedočanstvo vječnosti kojim će, kao glas s neba, inspirirati djelovanja novih generacija.
I taj brak s vječnosti je suština: kad na svom prstu nosimo vjenčani prsten s nebeskom pjesmom, onom koja odzvanja u nama i kad krećemo u pohode i mirujemo nakon njih... nema straha od eklipsa, aspekata, promjena... Zato što smo u stalnom plesu s njima. Naša stvaranja svu vođena njima, čak i znamo da nisu "naša", nego božanski provedana kroz nas. U tome je naš mir, čak spas uma - da nema grča koji lijevo i desno baca, panike koja se pita "što ćemo, u kojem smjeru ćemo"...
Ako smo predani, po prirodi stvari smo vođeni višim umom u nama, a kad je tako - nestaje koncept straha, zapravo se topi većina koncepata jer se biće čvrsto stoliči u jedinom važnom: a to je sad.
U djelovanju trenutka.
Nema mene koja sam... neka etiketa. Samo radna ja. Znači, ja nisam peračica suđa, šefica.... nisam ja. Nego ja sad perem suđe, sad šefujem, sad kuham... Samo akcija, a akcija je tok, a tok je vječnost. Ta svijest čini da je posljednji pozdrav svemu što u životu mora otići lak poput mahanja jer pronosi blagoslov neba.
Stoga, mahati sretno onome što prolazi, kao i novome što dolazi, bez vezanja (prsten na ruci rezerviran za Ništa, jer Ništa je Sve), mahati blagoslovom promjena iz raskošnih oprava, svojih persona, kostima... u one jednostavne, pa natrag... najsigurniji je način mirnog bivanja u promjenama.
Jer promjena načina koju nose ove eklipse je ključna: čvrstoću i ego i "pokorit ću svijet voljom" mijenja "pokorit ću volju i primiti svijet".
Sretno nam. Uz udah i izdah, nisam to dugo rekla, pa za svaki slučaj ;)
Foto: Unsplash
