Dobro mjesto neobjavljene poezije: Marija Butirić
Mi na Budi Dobro volimo i osjećamo jezik poezije te smo stoga odlučili pokrenuti novu rubriku – DOBRO MJESTO NEOBJAVLJENE POEZIJE – kojom ćemo dati priliku onima koji poeziju osjećaju, žive i pišu da se predstave širem čitateljstvu.
Danas vas upoznajemo s poezijom Marije Butirić. Marija Butirić, rođena je 1986. u Splitu. Završila je studij psihologije u Zagrebu, a njen poziv su glazba i pisanje, kako poezije, tako odnedavno i proze, konkretno priča za djecu. Poezija joj je objavljivana u bespućima interneta, ali i u časopisu Poezija HDP-a. Nema izdavača, ali zato ima napisane tri priče za djecu u stihu i skoro dvjesto pjesama. Mnoštvo pjesama našlo je svoje mjesto u glazbi, jer Mariju možda poznajete kao kantautoricu Mary May. Osim kao Mary May, Marija je i dio tročlanog benda Willow Avenue. Uživajte!
ŠAKA U OKO
Danas je i lijepa riječ
šaka u oko.
Ljudi s masnicama
šetaju gradom,
prate ih sažalni pogledi,
uprti prsti.
Modre figure
neprepoznatljivih oblika,
natekle od udaraca,
uče nas da je
bolje šutjeti
kad već nemaš što
grubo za reći.
MI KAD ŠTIPAMO
Izbroji žireve, izbroji jabuke
kako su te učili u školi
A ono čemu ne znaš broj
zaboravi, ne spominji
Još gore ako ne možeš dati ime
tome što te drži
Pa nećemo valjda pogađati
u kojoj ruci skrivaš škare
Radije s njima potrči
uz i niz stepenice
sve dok ti obrazi
ne porumene
Jer mi kad štipamo
volimo da nam je
toplo za prste
DA IMAM GLASA
Da imam glasa
vrisnula bih za svoju majku
jer je dala više no što je imala
Od svoje osušene kože
zamijesila je kruh
i stavila ga na trpezu
A mi smo gladni i žedni,
halapljivi i prljavi
zagrizli duboko
dok krv nije potekla
Odlučila je ne plakati
da nam ne ometa tek
i obrisala nam obraze
svojom čistom haljinom / novom pregačom
Otišli smo od stola i
ostavili tanjure
„Hvala“ nije čula
pa je i to sama rekla
KADA DOĐU PO PLESAČE
Kada dođu po plesače
tek tad ćeš se zabrinuti
Jer voliš kad noga ide visoko
a ruka široko
pa se misli zapletu u
igri udova
Jer lijepo je kad se igraju
rade to s toliko šarma
s toliko nježnosti
da nismo ni primijetili
da su prije njih
došli i po muzičare
LJUDI SU LJUDI, MJESTA SU MJESTA
„Stavi prst u more i
oplovio si svijet“
Sve je na dohvat ruke
al` bilo bi lijepo vidjeti
Madagaskar, Šri Lanku,
Popocatepetl i Petru
Poslati razglednicu
jednog kraja svijeta drugom
A što ne znam o svijetu,
ne zna ni on o meni,
jer što ima da se zna?
Ljudi su ljudi,
mjesta su mjesta
Ako u njima ne živiš
privlačnija su, ljepša
I sve se čini milije
u izmaglici daljine
Ponekad se samo pitam
što se još ima naučiti o svijetu
a što nas već nisu
slagali u knjigama?
DOLAZIMO
Ne govori mi da je teško
Živjela sam bez tebe
Ne govori mi da je teško
Gledala sam te na fotografijama
Ne govori mi da je teško
Čekala sam da odrasteš, odbaciš staru kožu, uzgojiš novu, vidiš dal ti se sviđa, rastegneš je na rubovima, popeglaš nabore
Čekala sam kao kiša u nabreklim oblacima prepunim kapi koje ne smiju
Brojala sam svaki dan uzduž i poprijeko dok se sati ne bi rastočili u glavobolju
Čekala sam kao trudna žena porod koji se već trebao dogoditi
Čekala sam
Reci mi radije što ti je lako
Naš je život počeo odavno, samo to netko
treba napisati, crno na bijelom,
na tvrdom papiru, zakucati na zid,
redovito provjeravati, prostorije provjetravati,
neka svježeg zraka
U godinama smo kada se dolazi,
ulazi u kuće, ostavlja svoje stvari po svim uglovima,
kada se bacaju viškovi odjeće,
goli smo i nemamo srama,
osnivamo bendove i nove junačke družine,
tek počinjemo
Dolazimo
Nismo u godinama kad se boji
Ne više
SKUPLJAM SE
Skupljam se u staklenke
jer tečem po stolovima
prelijevam se s rumenih obraza
u kuteve usana koje ne govore,
ne više
Skupljam se u staklenke
da me negdje ostane
Sva agregatna stanja
jednako su vrijedna
VIVALDI
Proljetos sam mislila da znam
kako se zovem i koji šešir
najbolje pristaje mojoj glavi
Ljeta se ni ne sjećam
U smolu se zalijepilo sve
što sam sa sobom ponijela na more
Jesen mi je ištipala obraze,
otkrila da mi iz pleksusa raste
stablo jabuke, ali još dugo neće dati plodove
Zima je ono čemu se radujem
Rasedlat ću konje, otvoriti im vrata staje,
Nek se vrati samo onaj koji jedino iz moje ruke
može jesti
OPROST
posvećeno Josipu Reihl-Kiru
Hrabrost se ne testira na papiru
niti trpeći bol u tišini hladne crkve
Preozbiljno smo shvatili ovaj život
i koliko značimo u smjeni dana i noći
I bolji od nas su nas na nepravedan način napustili
To što ja odaberem, zrno je soli na
rubu usana što ostane usred jela
Nit slano nit slatko neće biti
Pa se sjetim hrabrosti i što ne bih probala
utrčati u hladnu rijeku, visoku travu,
zagrljaj ljutog neprijatelja?
Nije rat samo pucnjava, treba i metke izbjegavati,
vidati rane, preživjele grliti,
do iznemoglosti
dijeliti kapom
oprost
TOPLA TIJELA
Topla tijela
ugrijala su prostorije za čekanje
čuda, rata, jutra
Nije se znalo smije li se
smijati, potrčati
u zagrljaju nestati
izviriti samo ukoliko
dan ne razvije svoje crne
tonove i bodlje
Nije se znalo ni koliko
košta ono što nema cijenu,
a prodaje se u bescijenje
no svi su zveckali novčićima
u nadi da će zvuk gvožđa
zaglušiti tutnjavu
dislociranih kostiju
Topla tijela
ugrijala bi i same polove
polomila stolove
plešući u ritmu
svojih vrelih srca
Čin otpora koji ih
nitko nikada
nije trebao naučiti
Mariju možete pronaći i podržati i na sljedećim kanalima:
PATREON: www.patreon.com/marymay
WEBSITE: www.marymaymusic.com
YOUTUBE: www.youtube.com/channel/UCfU1Aqd_-rXVAqtvT-fwmmQ
FACEBOOK: www.facebook.com/MaryLovesYouMusic/
INSTAGRAM: @mary_may_yay
LP ORDER ONLINE: www.passthehatrecords.com/artist/mary-may/
Foto: Barbara Radelja
POST COMMENT