Mikoriza – gljive nisu ono što mislite

Sjedam na prostirku od otpalog lišća i mahovine. To je porozna granica između dva šumska svijeta. Iz donjeg svijeta kroz nju izlaze plinovi i vodena para, miješaju se sa zrakom i vodenim kapima. Zajedno kreiraju jesensku šumsku kulisu; zrak zasićen maglom i sitnim mušicama kroz koji se naziru iskrivljena debla.

Ispod prostirke, zraka je mnogo manje. Zarobljen je tek u porama, između mase raspale tvari, živih organizama i potrošene matične stijene. Ovdje ću potražiti jedan čudnovat proces: mikorizu.

Kao pomoć uzimam golemo ravno staklo i koristim ga poput stakalca za mikroskop. Presijecam stablo po vertikali, od vrha pa duboko u zemlju. Rez je kirurški precizan, dovoljno dobar da na njega položim svoje staklo. Vidi se presjek lišća, glavnih i sporednih grana, debla, glavnog i postranog korijenja. Mogu uočiti i najsitnije detalje: presjek godova, ksilem, floem, čak i strukturu celuloznih vlakana. Ali moj interes je trenutno negdje pri dnu stabla, na krajnjim rubovima korjenovog sustava. Tamo gdje se granaju najsitniji ogranci iz kojih vire korjenove dlačice. To su osjetljive, krhke i porozne niti zadužene za preuzimanje hrane. Ovisne su o vlazi i unutrašnjem tlaku stabla, a opet, život i najkrupnijeg stabla ovisi o njima. Tim nitima često treba pomoć. Treba im nešto što će im pomoći razgraditi organsku tvar i stijenu oko njih. Oklop kukaca, minerali i tvrdo lišće ponekad su težak zadatak, a stablo zahtijeva mnogo toga za svoj rast.

Kad se malo odmaknem uočim nešto kao bijelu paučinu. Velika je, šira od cijelog korijena. Ide u dubinu, ali i mnogo dalje u širinu. Proširujem vidik. Prerežem još nekoliko susjednih stabala i na njih polažem staklenu ploču. Njihovo korijenje je paučinom vezano u jedinstvenu cjelinu.

Približavam se i promatram vezu paučine i korijena. To su bijele niti, obavijaju korijen, prodiru u njega i miješaju se s osjetljivim dlačicama. Bijele niti zovu se hife, a zajedno tvore golemu nakupinu vlakana koju zovemo micelij ili gljiva. Ali ako je to gljiva gdje je ona ‘prava’ gljiva? Kada podignem pogled ugledam i nju. Viri iz šumske prostirke, znana kao muhara, lisička, vrganj ili neka druga. I ne zove se gljiva nego plodište. To je samo vanjska ekstenzija gljive zadužena za rasipanje spora. U svakom slučaju može se reći da ubiremo i jedemo gljivin spolni organ. A postoji niz stvarno delikatesnih primjeraka.

Mikoriza – neraskidivi savez gljive i stabla

No, vratimo se mikorizi. To je savez gljive i stabla. Glavnu ulogu igra micelij odnosno njegove hife i korijen stabla. Oni se ponekad prožimaju u tolikoj mjeri da je nemoguće razdvojiti što je gljiva, a što korijen. Isto tako jedan micelij može biti povezan s više stabala, a jedno stablo s više micelija. Pravi komplicirani ljubavni trokut, peterokut ili šestorokut dostojan ekranizacije u obliku francuske drame. Ali ovdje nema nezadovoljnih strana i intriga. Svatko zna što nudi i što će dobiti zauzvrat.

Gljiva nudi zaštitu za korjenove dlačice, dostupniju vodu i hranu. Micelij se spaja s korijenom i za njega preuzima velik dio razlaganja tvari. Oklope kukaca, lišće i grančice razlaže pomoću enzima i to čini mnogo uspješnije od stabla. Zatim ih pretvara u drvetu prihvatljive, jednostavne spojeve, koje šalje u korijen. U nekim slučajevima gljiva je sposobna čak i ukrasti fosfor iz stijene što je drvetu od velikog značenja. Uz svu tu hranu micelij pribavlja i vodu. U takvom obliku gljivu se može shvatiti kao golemo proširenje korijena stabala. Ona mala plodišta, šampinjoni i vrganji, postaju manje bitni u ovoj priči.

A što gljiva dobiva zauzvrat? Slatkiše. Fotosintezom sunčeve energije stablo u lišću stvara šećere. Gljivi su šećeri bitni, a sama ih ne može stvoriti. Zato ih ona preuzima od stabla, a za to koristi izravnu vezu hifa i korijena.

Odnos stabla i gljive, makar i na ovoj pojednostavljeno opisanoj razini, čini mi se nestvaran, gotovo nezemaljski. Jer to nisu samo dvije različite vrste. To su bića iz dva različita prirodna carstva. Stabla kao vrhunac razvoja carstva biljaka u prožimanju s gljivom kao pripadnikom zasebnog carstva. Na kraju, gljiva je po nekim svojim značajkama (poput tijela građenog od hitina) sličnija kukcima nego biljkama.

Unatoč tome mikoriza je toliko raširena i toliko uobičajena da bi se neka stabla mnogo manje uspješno razvijala bez ovakvog odnosa. Kao primjer uzmimo samo hrastove i borove. Podzemlje cijelih šuma promreženo je micelijima, a ponekad tako velikim da zauzimaju i po nekoliko hektara čineći najveća živa bića na Zemlji. Zato svaki put kada u šumi uberem vrganj pomislim na to golemo stvorenje ispod sebe. Pomislim na to koliko stabla, a i ljudi, mogu zahvaliti njegovoj tihoj pomoći i nenametljivom postojanju.

Ivan Juratek

– Permakultura ne predstavlja samo brigu o okolišu, čovjeku i racionalnom korištenju resursa. To je i put osobnog razvoja kroz učenje od prirode i primjenu naučenog kroz sve aspekte života.

Foto: Ivan Juratek, Unsplash, Pexels