Ljubav istkana poezijom

 

Poezija ili pjesništvo je umjetnost koja prenosi stvaralačku energiju u lingvistički izraz. Kao takva, na čovjekovu imaginaciju, osjećaje i svijest djeluje kroz estetsko izražavanje, životne pouke i introspektivne spoznaje. Riječ poezija dolazi od grčke riječi “poiesis”, a znači stvaranje.

U srednjem vijeku, pored ratovanja i lova, glazba i pjesništvo bili su često jedine plemićke zabave. Kako je u to doba jedva tko znao čitati i pisati, pjesništvo su prenosili i izvodili putujući pjevači. Da bi kroz tečnu izvedbu pojednostavili nešto što je opće, nastaju prvi stereotipni opisi osoba i mjesta poput ženskih usana koje su uvijek bile crvene kao krv, kosa crna kao ebanovina, a burgovi su stajali ponosno i smiono. Primjer takvog pjesničkog izražavanja jasno se može uočiti u pjesmi hrvatskog renesansnog pjesnika, Hanibala Lucića “Jur nijedna na svit vila” u kojoj se koristi raznim epitetima kako bi izrazio opčinjenost Njenom ljepotom:

“… Pri rumenih njeje usti’
Ostao bi kuralj zada,
Zubići su drobni, gusti
Kako biser ki se sklada,
Slatku ričcu kad izusti,
Bi reć’ mana s neba pada.
Ostao bi kuralj zada
Pri rumenih njeje usti’…” te zaziva Božju pomoć da nikada ne dira tu ljepotu:
“…Grihota bi da se stara
Ova lipost uzorita,
Bože, ki si svim odzgara,
Čin’ da bude stanovita,
Ne daj vrime da ju shara
Do skončanja sega svita.
Ova lipost uzorita
Grihota bi da se stara.”.

Ljubav, platonska ili obostrana, opčinjenost ljepotom, privlačnost, tuga ili zaborav, čest su motiv tadašnjeg, ali i suvremenog pjesništva, a pjesme u nastavku samo su neki od dragulja nikada zaboravljenih pjesnika.

Zaljubljen u ljubav, Josip Pupačić

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Ti koja imaš ruke nevinije, Vesna Parun

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

Ljubavna pjesma, Pablo Neruda

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je osuta zvijezdama,
I drhte plava nebeska svjetla u daljini.”
Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Volio sam je, a katkada i ona je mene voljela.
U noćima k’o što je ova držah je u svojem naručju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.

Ona me voljela i ja nju sam katkada volio.
A kako i ne bih volio njene velike mirne oči.
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Misliti da je nemam, osjetiti da sam je izgubio.

Čuti beskrajnu noć, još beskrajniju bez nje
A stih pada na dušu k’o na pašnjak rosa.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvijezdama, a ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se duša ne može pomiriti s tim da sam je izgubio.
Moj pogled je traži kao da je želi približiti.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć bjelinom ovija ista stabla.
A mi, oni od nekad, više nismo isti.
Više je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio.
Moj glas je tražio vjetar da dođe do njena sluha.

Drugome, pripast će drugome, k’o nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.

Jer sam je u noćima, k’o što je ova, držao u svom naručju.
Moja se duša ne može pomiriti s tim da sam je izgubio.
Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje.
A ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Budi moja noć, Josip Pupačić

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć.
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.

Oči, Antun Branko Šimić

Moje noći: oči duge žute požude
pružile su reka za Tobom
U dno noći Tvoje tijelo sja
Tople kose gore plavom vatrom
Duge crne dvije čarape
dvije večernje crne molitve.
Iz sobe leptiri plavi odlijeću.
Oči se u tamu liju
Oči cijeli beskraj noći Tebe snivaju.

Ljubav na prvi pogled, Wislawa Szymborska

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

 

Dajana Kocijan

– Crtanjem, pisanjem i čitanjem umirujem kišu misli te istražujem i širim vidike o nepoznatom. Vjerujem u vezu uma i tijela uz pomoć koje lakše kristaliziram spoznaju da nalet snage mogu uhvatiti u tragovima vlastitih slabosti. Ruke su moj najveći lijek, a ono čemu težim može se svesti na tri imperativa: voli, ljubi i čuvaj.

 

Photos: Unsplash, Pexels