Recimo, samo da promatrate misao kako nastaje, a da se ne uplićete u taj proces već ga samo promatrate, vidjet ćete da će vam to biti najteža stvar jer je dosadna. Svijest postavlja pitanje čemu to služi i gdje se to uopće može iskoristiti, odnosno traži svrhu.
Svijest je nesposobna i ona briše fantaziranje jer ne može kontrolirati proces. Ako to uspijete nećete se moći toliko prepustiti, stvoriti spontanost, svijest se tada nađe u grču jer ona traži cilj: zašto da promatram nešto u sebi ako ne mogu doći do cilja? Ako biste uspjeli raditi sa svojom spontanošću, da bez ikakvog razloga zapisujete ili slikate svoje fantazije, mogli biste nastaviti s procesom koji donosi jednostavnost življenja. Kako je Kundera rekao: Nepodnošljiva lakoća postojanja.
Dugotrajnije bavljenje ovim procesom, donosi bolje poznavanje sebe. To je ono što u školama ne dozvoljavaju. Obrazovanje se samo bavi svrhom, ona želi isključiti mogućnost fantazije i kreativnosti jer ona ne donosi profit. Toliko godinama izdresiran um donosi gušenje prirode koja se onda probija kroz današnje bolesti, jer unutarnji proces je zaustavljen, dio duše je neintegriran i on mora na neki način van.
Šteta što je ovo tabu tema i o ovom procesu učimo na teži način. Danas ljudi shvaćaju koliko im je potrebna priroda, njena bajkovitost koja nas ponovno može vratiti fantaziranju i uspostavljanju kontakta s onim dječjim dijelom sebe.
Pokušajte, jer ovaj proces ne traži svrhu, a jednostavnost je htjeli ili ne, smisao prema kojem idemo.