Nina Romić: Glazba briše sve izmišljene i nametnute granice

 

Nina Romić je postala sinonim za žensko kantautorstvo u Hrvatskoj. Svojim glazbenim izričajem već godinama oduševljava i publiku i glazbenu kritiku.

Meni je Nina Romić sinonim za moćnu i magičnu ženu, onu divlju ženu u svima nama koja s posebnom vještinom u kotao života ubaci prstohvat riječi, 2 prstohvata note i sasvim svježi glas i onda zapleše dok se čarolija stvara. Naposljetku te nježno začara napitkom vječne predaje i već sljedeći tren plešete zajedno.

Iako se čini da je glazba ove godine utihnula, mi znamo da to nije tako. Glazba je snažna i moćna sila koja nas spaja, koja nas podiže, hrani i iscjeljuje. Zna to i Nina Romić, koja je s nama podijelila kako se kao glazbenica osjeća sada kada je umjetnost stopirana, pričala nam je i o svojoj magiji i Začaranoj močvari, svojim htijenjima i nadanjima, ali i slobodi, drveću i onome što život čini dobrim. Što nam je otkrila pročitajte u nastavku.

Foto: Marina Uzelac

Imaš veliku ulogu u afirmaciji ženske kantautorske scene. Što bi rekla o položaju žena u glazbi, ali i općenito u društvu? Kao civilizacija smo potpuno uronjeni u dvojnost i dualnost i stalno se nešto na taj način potencira i naglašava. Treba li prestati s podijelom na muško i žensko stvaralaštvo i jednostavno prihvatiti stvaralaštvo kao ultimativni izraz ljudske moći i nadahnuća i naprosto uživati u njemu?

Smatram da treba isticati talent, kreaciju, stvaralaštvo i umjetnost ako u nama pobuđuju “ono nešto” što nas uzdiže u duhovnom smislu i čini ovaj život ljepšim, neovisno o tome tko stvara. I na taj način malo po malo mijenjati stvari na bolje, ne dajući više energiju onome što nema veze s istinom, tom stoljetnom naslijeđu koje nas samo unazađuje i čini nesretnima. Svjesna sam da je trenutačna situacija u društvu mnogo drugačija, i da nije moguće samo željeti nešto, a da se pritom nije dogodila veća promjena u okolini, i osvještavanje koliko smo svi zapravo jednaki, međuovisni i važni. Mislim da je to sljedeća velika stvar koja se treba dogoditi u evoluciji čovječanstva, i nadam se da ću ju doživjeti. U programu “Začarana Močvara” koji vodim, a bavi se afirmacijom kantautorske glazbe, podjednako su važni i ženski i muški autori, zapravo, najvažnija je glazba koju stvaraju. Glazba, kao jedna misao vodilja koja nas sve povezuje, i briše sve izmišljene i nametnute granice, progovara svojim jezikom kojeg svi razumiju, i to je ono na što želim da padnu svjetla reflektora, kroz afirmaciju cjelokupne kantautorske scene. U onom malom dijelu medijskog prostora koji dobivamo, i pred sve većim krugom ljudi koji zna za nas, najviše zahvaljujući glazbenicima koji nam nesebično daju dio sebe izvodeći svoje pjesme. Žena je još uvijek mnogo manje u glazbi, i smatram da je važno isticati svaku kvalitetnu pjesmu, album i projekt, i osnaživati tako scenu iznutra, i muškarce kao dio priče gdje stoje uz bok ženama, ravnopravnim glazbenicama, i žene kao podrška drugim, možda tihim ženama, koje čekaju inspiraciju kako bi napravile korak prema van i još jedan korak bliže istinskoj sebi.

Foto: Marina Uzelac

Ove godine je umjetnost stopirana, a toliko nam je potrebna njena terapeutska moć. Kako se ti osjećaš kad ne možeš nastupati? Imaš li ideju kako glazbu približiti ljudima koji toliko čeznu za njom ako se ova situacija nastavi?

Ove godine umjetnost je gotovo do kraja stopirana, no ne da se, i zahvaljujući još nekolicini upornih pojedinaca i klubova, kao i digitalnim platformama svi još uvijek možemo uživati u mrvicama koje su nekad bile cijela torta. No, iskreno, sve ovo je samo mala utjeha uspoređujući s onime što smo imali sve donedavno. Kada je krenula pandemija i kada je sve bilo stopirano, Začarana Močvara je nastavila s programom, u sklopu raznolikog online kulturnog programa Kluba Močvare, i bilo je stvarno predivnih koncerata. Nisam ni slutila da je moguće doživjeti toliku ljepotu glazbe, sjedeći tako u samoći, ispod dekice, s laptopom u krilu, i slušalicama u ušima u vrijeme kada nismo smjeli izaći iz stana. Ova godina mi opet dokazuje da ništa nije nemoguće. Iako je bilo potrebno tada nastaviti do kraja, jer osjećali smo dužnost da nastavimo s programom, dugoročno ne vidim budućnost u takvom načinu “konzumiranja” kulture. Štoviše, vidim veliku opasnost da se važnost i esencija kulture kroz takav način izvedbi vremenom umanje ili isperu. Osobno, neusporediv je onaj osjećaj u nutrini kada ispred sebe vidiš djelo umjetnika, bilo to performans, slika, skladba, skulptura, s onim osjećajem kada sve to isto gledaš preko pikselizirane površine svog laptopa ili mobitela. Gubi se toliko toga. Gube se one nevidljive niti koje nas spajaju. Pričam o svom doživljaju umjetnosti, a vjerujem i o doživljajima mnogih…I do samog kraja ćemo izdržati i ovo u čemu smo svi. A ako bude potrebno, nastavit ćemo i online program opet! Naći ćemo način, u to ne sumnjam. Za sebe, osjećam da ovo vrijeme i nije ionako vrijeme od mojih velikih nastupa, nego je više od velikog rada na novim materijalima s bendom.

Iako nema koncerata, drago mi je da ima kreacije. Kada ćemo moći uživati u novim pjesmama? Stiže li neki novi zvuk u skladu s tvojim osobnim mijenama?

Proces rada na novim pjesmama je počeo prošlo ljeto. Odjednom, kao da je glazba u meni postala življa nego ikada. Po prvi puta sam uspjela čuti na duže momente ono što mi je duša cijelo vrijeme govorila. Imala sam osjećaj da sve ono prije je bio pokušaj da se doista čujem i izrazim, no nisam do kraja vjerovala da je upućeno meni. Možda više nekoj fiktivnoj meni. Sada sam postala svjesna tog glasa i njegove snage i direktnosti. Od tada sam napisala mnogo pjesama, a sve mi služe kao ohrabrenje, kao podsjetnik da sam krenula u jednom smjeru, i da se u tome skriva sva ljepota. Učim to prihvaćati, svaki dan. Našla sam utjehu u svojim malim meditacijama u obliku pjesama, i vraćam im se često, podsjećam sebe na ono što mi je važno. Svakim novim buđenjem čovjek je sklon zaboraviti neka obećanja koja si je dao dan prije, i iznova i iznova upasti u iste klopke i bitke sa samim sobom. Pokušavam ne zaboraviti svoje odluke i sa suradnicima napraviti jedan neobičan album namijenjen svakome tko također negdje putuje. Nadam se da ću uspjeti sve što sam zamislila i objaviti ga iduće godine.

Foto: Ivana Kujundžić

Tvoja glazba je melem za dušu, krhka, ali snažna, prepuna senzibiliteta, dubine, uvuče te i traži te da se emotivno otvoriš. Otkuda dolazi tvoja kreativnost? Jesi li je svjesna ili se ona spušta (ili diže) sama od sebe?

Hvala ti na ovim riječima, osjećam da nešto baš dobro radim kada dobijem takvu reakciju. Kreativnost dolazi s mjesta koje, najiskrenije, vjerujem postoji u svima nama, samo je teško otkriti pravu formulu za naći ga svaki put. Kad si tamo, osjećaš ga cijelim tijelom. Ne mogu to opisati, kreativnost osjećam kao silu koja me obuzme kada se nešto u meni prepusti. Kreativnost osjećam kao blagoslov i osjećam veliku zahvalnost u tim trenucima kada se useli u mene. I onda stvaram. Tako komuniciram s dušom, i tako se liječim od svega što me čini prestrašenom, tužnom, tamnom… Sve sam ju više svjesna, osjećam da dolazi iz tišine i u tišini nestaje. Kada to ona poželi, i zato je važno što češće osluškivati i biti svjestan. Možda su Izae, moj omiljeni dubrovački bend uspjeli oslikati to mjesto u pjesmi “Treperenje” ovim stihovima: “Bez najave započinje i isto tako nestaje, za sobom ostavlja samo treperenje…”

Osjećam da svi na glazbenim valovima možemo otputovati u neke druge dimenzije i svjetove, prema drugima, ali i do samoga sebe. Ona je most koja premošćuje daljine, visine, širine, um, srce… Misliš li da bi glazba i danas mogla biti toliko velika da pokrene val transformacije čitavog čovječanstva?

Baš si to lijepo rekla. Tako nekako i ja osjećam. Glazba je sposobna učiniti u nama da doživimo svu tugu i radost, svu ljepotu ovog svijeta, da nestanu sve brige, uz glazbu se rađamo i umiremo, glazba je utkana u svakog čovjeka do atoma, glazbu stvaramo dok se krećemo, dišemo, volimo. Glazba nas pokreće i uzdiže. Ne znam za čovječanstvo, znam za sebe i koliko mi je dala i koliko me transformirala. Mogu se samo nadati da doista ima tako velik utjecaj na ostale ljude oko mene.

Osjećaš li da glazba i zvuk mogu biti to svjetlo koje nas uvijek može povući iz mraka? Iako živiš glazbu, koliko imaš potrebu za tišinom?

Glazba i zvuk svakako mogu biti velik potencijal za izvlačenje iz mraka, kada joj dopustimo, no katkad je potrebno i pustiti sve i biti malo sam u tom mraku. Ponekad je samo to potrebno da bi se uživalo više na svjetlu. Ljudi se boje mraka, velik je strah pred mrakom, a zapravo se jedino tamo mogu naći odgovori na neka pitanja. Ali da glazba može biti uz nas cijelo to vrijeme, to svakako.

Imam veliku potrebu za tišinom. Osjećam da me tišina puni za glasan dan u kojem boravim svaki dan. Istražujem kako ju čuti i kada sam okružena drugim ljudima, veselim se doživjeti tako nešto! Kada smo u tišini, možemo bolje slušati i sebe i drugoga kraj sebe, i možemo se istinski povezati s drugima oko sebe.

Foto: Ivana Kujundžić

Umjetnička si voditeljica programa Začarana Močvara. Možeš li s nama podijeliti neke ideje i vizije sa samog početka te kako vidiš budućnost Začarane Močvare?

To je dio mene i priča koja me stvarno usrećuje i ispunjava. Program je krenuo 2012., službeno u Klubu Močvara, pod imenom Začarana Močvara i bavi se afirmacijom kantautorske scene. Ideja je krenula i pet godina ranije, i funkcionirala je u raznim oblicima, pod različitim imenima u drugim prostorima. Kao značajna mjesta gdje je ideja pokrenuta i gdje se održala spomenula bih MMC Koprivu i Kantautorske večeri i kasnije Booksu s programom “Škrabica”. U Močvari je program našao svoj dom kada je bilo potrebno sustavno podržati kantautorsku scenu koja je tih godina doživjela renesansu, i dati joj na važnosti i vidljivosti kao stalan program kluba koji je krenuo u kontinuitetu, jer je postojao velik interes publike za intimnijim zvukom. Drago mi je da je voditelj Kornel Šeper prepoznao važnost tog trenutka u regionalnim glazbenim zbivanjima i osigurao prostor za razvoj ovakvog programa. Močvara je klub koji je imao sve uvjete da osigura dobro koncertno iskustvo svakom glazbeniku, od promocije koncerta, kontakata s medijima za promotivne aktivnosti oko koncerta, intervjue, najave, do zaposlenika koji se brinu da prođe svaki dio organizacije u redu, tonaca, rasvjete, backstage, publike koja će doći na koncert i doista slušati glazbu, i pića, hrane i honorara. Svaki ovaj element, uz sve one nevidljive i nespomenute je bitan. Sve treba biti pažljivo isplanirano, jer vjerujem, ako su prva iskustva bavljenja glazbom dobra, poslije samo nebo može biti granica.

Budućnost vidim i dalje pozitivnu, u otkrivanju svijetu nekih divnih novih umjetnika i njihove glazbe koja nam je svima prijeko potrebna.

2020 je postala godina koja nam je pokazala jasnije granice i razlike u društvu, svijetu i pojedincu. Rijetki su ostali zatvorenih očiju, a većina ipak vidi da živimo u popriličnoj „močvari“. Da imaš čarobni štapić i možeš ovoga trena začarati svijet, kako bi on izgledao? Što bi promijenila?

Čarobni štapić bi trebalo odgovorno iskoristiti, i ovo je doista teško pitanje. Resetirala bih za početak ovaj svijet i sve nas učinila jednakima. Ukinula bih glad, bolesti, rat, podjele…Uvela bih svijet jednakih mogućnosti. Svijet u kojem su osnovne potrebe zadovoljene i u kojem se ljudi mogu posvetiti sebi i onome što osjećaju da je njihova priča. I razvijati svoje potencijale do neslućenih granica. I da nitko više ne razmišlja kako ovaj mjesec platiti ratu kredita haha..

Bilo je lijepo u ovom svijetu na minutu-dvije.

Kada si zaista slobodna, a što je ono što te sputava?

Ovo je pitanje na koje često sama pokušavam odgovoriti. U nezaobilazni sistem, kojega smo svi dio, osjećam da sam to katkad i ja, kada sputavam samu sebe neobjašnjivim otporom prema nepoznatim krajolicima, i kada lako zaboravljam koliko je lijepo kada zakoračim u nepoznato. Još uvijek se moram podsjećati često na to jer rob sam navika, školski primjer. Zato baš uživam kada kreiram i osjećam slobodu u nekim područjima života. Trudim se učiti iz toga. To su područja života u kojima sam mnogo neovisnija, i koje dobrim dijelom sama stvaram. Naprimjer, kada stvaram glazbu. Tu osjećam slobodu maksimalno. Osjećaj je neopisiv i zahvalna sam što mogu uživati u njemu.

Da si stablo koje bi bila? Zašto?

Ovo proljeće i ljeto sam ostvarila jednu sasvim neobičnu konekciju s hrastovim stablom, duboko u šumi, pa mi se trenutno čini najlogičniji odgovor hrast iako nikad prije do tvog pitanja nisam razmišljala o tome. Naime, u dva navrata sam putovala u Dalmaciju, u Rumin, rodni kraj mog oca koji osjećam kao svoj, i našla jednu točku usred šume, pokraj rijeke i planine, gdje sam uspjela s toliko lakoće izreći ono za što mi je prije trebalo neopisivo mnogo više vremena. Lijepo mi je misliti da me na to potaknuo mir koji sam osjetila gledajući i bivajući u blizini tog stabla. Općenito, stabla me jako smiruju, ima nešto u tim zelenim bićima što me podsjeća i na život svakoga od nas, od grana koje rastu na sve strane, šire se i podložne su promjenama svijeta koji ih okružuje. Cijeli život smo u ciklusima rađanja i umiranja, kao i stabla. I koliko smo svjesni svega, koliko smo duboko ukorijenjeni u sebe -o tome ovisi koliko ćemo dopustiti promjenama da nas saviju…Priroda je učitelj, promatrajući tiho prirodu nalazim dublji smisao i mir za sebe.

Foto: Marina Uzelac

Što za tebe znači biti dobro?

Kada me u dva ujutro probudi sinovo smijanje u snu. Onda sam baš dobro. 🙂

Za mene biti dobro znači biti u miru sa sobom, u grudima nositi lakoću. Oprostiti si stare pogreške. Osjetiti svoj dah u tijelu, energiju koja je stalno prisutna. Biti zadovoljan i svjestan onoga što se zbiva oko tebe. Od svega uvijek birati samo istinu za sebe i biti pomiren sa svime što ona nosi. Okružiti se lijepim, i davati to isto od sebe drugima.

 

Druge zanimljive intervjue možeš pročitati u rubrici DOBRI RAZGOVORI

 

Indira Juratek

 

 

Foto header: Ivana Kujundžić