parallax background

O pričanju, za Svjetski dan mentalnog zdravlja

knedle s bundevom
Knedle s bundevom i kremom od badema
listopad 10, 2021
self-healing
Kako me rad na sebi doveo do self-healinga
listopad 10, 2021

 

Može li nam pričanje i dijeljenje zaista spasiti život? 

Svjetski dan mentalnog zdravlja zvuči sve manje kao natpis s magnetića za frižider, a sve više kao nešto što ćemo počiti slaviti i obilježavati – makar mi koji smo se sa svojim mentalnim izazovima naučili nositi i hodati kroz život.

Ako osjećaš da i ti imaš nešto za reći povodom ovog dana i teme, molim te pridruži nam se u razgovoru – što više dijelimo, više si pomažemo. Ja ću se danas referirati na važnost pričanja i dijeljenja, koje često u trenucima najvećih kriza može biti upravo onaj gram koji će vagu pretegnuti na stranu rješenja i pomoći.

Poznata sam kao ona koja svoju istinu dijeli bez ikakvih problema i (ljudi će često dodati) bez srama.

Volim reći da sam se u životu i nasramila i našutila, a kako sam do ove razine slobode, mira i ljubavi došla kroz gustu i tešku patnju, zarekla sam se kako ću uvijek činiti sve što mogu da makar nekome ublažim bol i putovanje kroz patnju.

svjetski dan mentalnog zdravlja

Nisam uvijek bila tako razgovorljiva i otvorena. Odgojena sam s uvjerenjem da se o osobnim problemima ne govori, a da su tuge, depresije, melankolije i slična stanja, zapravno znakovi slabosti pa sukladno tome, o sebi (iznutra, jel) nisam nikad govorila.

Ni ne čudi što svoju depresiju nisam znala prepoznati po simptomima, jer uz ova moja uvjerenja, u to vrijeme prije 10-ak godina, mentalno zdravlje nije bila tema kao što o njoj govorimo danas – glasno, otvoreno i sve više.

Ni onda kada 3 puna mjeseca nisam izašla ni na balkon, ni skuhala ručak, ni radila išta od onoga što mi je bilo uobičajeno – nisam povezala da mi se nešto ozbiljno dešava, naprosto sam mislila da je takva faza i da su se poklopile razne okolnosti pa sam eto „down“.

Nisam pričala. Nikome ništa. Ni kad su me preklinjali da otvorim usta i ispljunem bilo što. Nisam znala, nisam mogla, nisam imala kapaciteta za išta osim disati i postojati.

svjetski dan mentalnog zdravlja

Ubrzo sam primjetila da postoji mjesto na kojem ipak dijelim: na sebi unikatan i neobičan način, kroz fotografiju i poeziju, na Instagramu sam dijelila fragmente svog života, putovanja i duše – i negdje se putem polako naučila sastavljati i lijepiti nazad.

Polako sam vremenom učila prije svega komunicirati sa sobom, upoznavati svoje biće, a onda to isto proširila i na najbliži krug ljudi. Kad sam bila spremna i kad je bilo vrijeme, u život mi je ušla i terapeutica koja mi je pomogla pronaći put i svrhu i sa kojom sam zakoračila u ovu verziju sebe danas. Fast forward kroz 10 godina uspona, padova, raspadanja i sastavljanja – ako ništa drugo, sigurna sam da danas znam dijeliti. Da znam pričati i reći kad me nešto muči. Znam postaviti granice i srušiti ih kad mi više ne trebaju. Znam prepoznati signale uma i tijela i usporiti i stati kad je potrebno.

Negdje pri kraju sinovog osmog razreda, doživjela sam moment roditeljstva koji opisujem i kao najtraumatičniji i najsretniji. Jedno popodne je sjeo pored mene na balkon i rekao mi da si je želio oduzeti život. Sve je isplanirao, riješio, posložio, a onda je u zadnjem trenu zaključio kako bi to meni jako teško palo, pa je odustao.

„Znaš što mi je najviše zvonilo u glavi?“ – pitao me.
„Ono što si mi pričala da ti je Instagram spasio život kad si bila u najgoroj depresiji“.

Otvorio je svoj profil. I dijelio. Iskreno i bez zadrške je rekao da si želi oduzeti život, da ne može više.

A onda je sa svojih malenih 14 godinica doživio čudo ljubavi. Suosjećanje, razumijevanje i podršku sa svih strana svijeta. Prepun inbox najljepših poruka koje jedno biće može napisati drugom kojeg ne pozna. Ali poznaje empatiju, ljubav i potrebu utješiti, zaštititi i pomoći.

No ništa od toga nije se moglo mjeriti s osjećajem kojeg je dobio kada je to isto on prvi put učinio nekom drugom tko je bio u slučnoj situaciji, kada je svojom ljubavlju pomogao nekome da ostane ovdje i potraži pomoć. Kad su shvatili da su jedan drugome pomoć i da im upravo to što dijele, spašava živote…

svjetski dan mentalnog zdravlja

Ponekad je popričati s drugim bićem sve što nam je potrebno. Osjetiti bliskost i prepoznati boli koje dijelimo, shvatiti i osvijestiti da nismo sami.

Dotaći nekoga rječima, mislima, pogledom u oči, dodirom dlana na licu…

Voljela bih da osvijestimo i da znamo prepoznati kad smo toliko sami (bez obzira koliko ljudi je oko nas) da je neophodno uključiti još nekoga, za healing, za rast, za život.

U čoporu je uvijek lakše – preživjeti, prebroditi, izliječiti. Ili samo odmoriti i podijeliti teret kada više ne možemo sami. A što se pričanja tiče – riječi nekad dođu, a nekad je šutnja u društvu najveći lijek.

I još samo ovo – pomisliš li da nisi vrijedan/na dijeljenja/slušanja, da tebi nema smisla pomagati, da ne zaslužuješ…želim ti reći da svi tako osjećamo (ili smo osjećali), ta je emocija vrlo uobičajena i dio je problema s kojim se nosiš.

Pronađi svoj način za dijeljenje, nije bitno kakav je. Samo podijeli, otvori taj kanal u sebi i pusti neka riječi, misli, osjećaji pronađu put iz tvog bića. Što više pričaš o tome što ti se dešava, proces postaje sve lakši…

Nisi sam/a.

Vjeruj mi, nisi <3

 

Maja Mačković 

– Regresoterapeutkinja i trenerica mindfulnessa, hiper kreativka sa zlatnim rukama. Svoje traume i boli sam pretvorila u iskustva pomoću kojih danas vodim žene na put samoiscjeljenja i ljubavi prema sebi. Njegujem menstrualnu mudrost, ženske cikluse, živim svoju slobodu i obožavam život.

 

mindfulmind.eu

 

Foto: Pexels, Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.