O važnosti žalovanja

„Vaša žalost neizbježna je posljedica okolnosti koje su izvan vaše kontrole.“ – Elisabeth Kübler-Ross, švicarsko-američka psihijatrica u knjizi O žalosti i žalovanju (2005)

Od trenutka kada po prvi put udahnemo zrak, gubitak postaje sastavni dio našeg iskustva kao ljudskih bića. Jer po putu gubimo toliko toga.

Gubimo osjećaj sigurnosti i povjerenja u život kada nam roditelji ili staratelji (bilo nehotice ili namjerno) uskrate kontakt u trenucima kada ga najviše trebamo. Gubimo neometan pristup našim inherentnim osobinama – zaigranosti i znatiželji – dok nas se polako indoktrinira u obrazovni sustav, gdje bivamo primorani provoditi većinu dana pokorno sjedeći i slušajući bez direktnog iskustva onoga o čemu učimo. Gubimo našu dječju nevinost onda kada nas naše odrasle osobe ne uspijevaju zaštititi od situacija koje su za naš živčani sustav preplavljujuće, bolne ili zastrašujuće. Gubimo doticaj s esencijom koja čuči u našoj nutrini, zakopana ispod brojnih zabrana te još brojnijih slojeva moranja i trebanja. Gubimo život kakav smo poznavali i na kakav smo navikli kada se nađemo na velikim prekretnicama – poput upisa novih škola, selidbi, otkaza ili zaokreta u karijeri – pa makar se radilo o promjenama na bolje. Gubimo prijateljstva i ljubavne odnose, a svaki od tih gubitaka zrcali našu primordijalnu povredu, neizbježni gubitak sjedinjenosti i povezanosti koji nastaje u trenutku kada na fizičkoj razini prestanemo biti jedno s majkom.

I, dakako, gubimo bližnje kada smrt pokuca na vrata, pritom ne štedeći nikoga.

Dajemo li si dozvolu za žalovanje?

Koliko god svi navedeni gubici bili neminovni gosti u svačijem postojanju, najčešće si dajemo dozvolu istinski žalovati samo u slučaju potonjeg. Jer žalovanje uslijed fizičke smrti normalizirano je i društveno prihvatljivo. Doduše, i to nam je „dozvoljeno“ samo do određene mjere i granice, a onda se od nas očekuje da „nastavimo dalje“ jer je ostatak svijeta to odavno učinio. Žalovanje uslijed bilo kojeg od drugih navedenih gubitaka (i svih onih nenavedenih) pak nije ni normalizirano ni prihvatljivo. A svaki od tih gubitaka u svojoj suštini jest smrt nečega s čime smo se do tada poistovjećivali.

No, mnoge od njih ni ne smatramo gubicima (a kamoli smrtima) te osjećamo krivnju i sram jer žalujemo, a „ne bismo trebali“. Često provedemo godine oplakujući gubitak nekog dijela sebe, ni ne znajući što točno oplakujemo (ili da uopće oplakujemo!) – ali prisutni su sjeta ili pak čežnja za nečime čega se ni ne sjećamo na kognitivnoj razini, ali što nam tijelo pamti. Često doživljavamo bol zbog nečega što nismo imali i čega nam je iskustveno nedostajalo, a naše biće osjeća taj manjak i pokušava ga nadomjestiti kako god zna i umije. I to što nam je trebalo, a bilo nam je uskraćeno, također je gubitak.

Neovisno o tome koliko gubitak „velik“ ili „malen“ bio, zaslužuje biti odžalovan.

Koraljka Suton, Foto: Jela Ravnjak

Žalovanje – duboko tjelesno iskustvo

Žalovanje je, u svojoj suštini, jedno duboko tjelesno iskustvo. Žalost se gnijezdi u našem prsnom košu u obliku duboke praznine koja ostaje nakon nestanka onoga što nam je do tada hranilo srčani centar. Žalost nam gnječi grlo, onemogućujući nam da prozborimo ijednu riječ. Žalost teče našim tijelom poput duboke bujice tuge koja se prelijeva preko naših rubova sve dok ne padnemo na koljena. Žalost također bukti u nama poput vatre koja želi izbiti u obliku gnjevnih riječi, žestokih kretnji ili neposrednog djelovanja.

Žalovanje je način našeg tijela da se nosi s odsustvom svega onoga što je za nas bilo stvarno i opipljivo, svega onoga što je u nama bujalo i živjelo. Tijekom žalovanja, mi dotičemo i utjelovljujemo dubine naše vlastite ranjivosti – dotičemo i utjelovljujemo one dijelove nas koji NE MOGU prihvatiti, one dijelove nas koji BIJESNE, one dijelove nas koji PREKLINJU, one dijelove nas koji ČEZNU. One nas koji smo toliko ljudski da ljudskiji ne možemo biti.

Žalovanje nije linearno, niti ga se može požurivati. Ono ima svoje zasluženo mjesto u našem procesu krčenja puta do vlastite esencije. U našem procesu odavanja počasti svemu što smo (iz)gubili dok smo se na silu prilagođavali disfunkcionalnom društvu u kojem su odvojenost, potiskivanje i poricanje normalizirane pojave. Društvu u kojem se sporost, osjetljivost i duboko osjećanje života u sebi i izvan sebe smatraju slabostima i manama, a ne snagama i vrlinama. Društvu u kojem nježnost, empatija, posvećena prisutnost te poštivanje tuđeg tempa nisu datosti.

Zacijelimo zajedno

A upravo ono što nam treba kako bismo zacijelili jesu – drugi ljudi. Nježni, empatični, prisutni. Žalovanje se ne bi trebalo odigravati u izolaciji i samoći, već u zajedništvu. Navikli smo radovati se i slaviti u zajedništvu – vrijeme je da naučimo i žalovati na takav način. Jer kao što u slavlju tražimo u drugima entuzijastičnu podršku našem veselju, tako u žalovanju organski čeznemo za suosjećajnim svjedokom naše boli. Kada jedni s drugima (po)dijelimo sastavnice naše žalosti – našu bol i tugu, naš gnjev i očaj, našu bespomoćnost i izgubljenost – mi dijelimo jedni s drugima našu ljudskost. Prestajemo bježati od nje. Prestajmo je potiskivati, zanemarivati i činiti sve kako bi ona nestala. Rastapamo slojeve duboko ukorijenjenog srama oko mračnih, teških i ranjivih aspekata bivanja čovjekom. Ako je odsustvo istinskog međuljudskog kontakta ono što nam uzrokuje toliko boli kao vrsti, onda je prisustvo istoga ono što tu bol liječi. Kontakt je naša primarna potreba. A u procesu žalovanja, taj je kontakt nužniji no ikad.

Žalost govori „ovo mi je bilo važno.“ Žalost poručuje „ovo je bio dio mene“. Žalost podsjeća „ovo mi je pripadalo“. U konačnici, žalost želi da znamo da nam „ovo treba da bismo se osjećali cjelovito“. A sve to kako bismo, oplakivanjem onoga što je izgubljeno, mogli početi popločavati novi put k cijelosti.

Gubitak nikoga ne izuzima. Stoga bi bilo okrutno ne normalizirati i ne sprijateljiti se sa žalovanjem. Dugujemo si to. I dugujemo si zajednicu ljudi čije će nam prisustvo i podrška omogućiti da dok oplakujemo gubitke još jače prigrlimo život.

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

IG @koraljka_suton