Obgrljivanje demoniziranog i nevoljenog u nama – radikalan pristup odnošenju prema sebi

Tolika količina naše kolektivne i individualne boli proizlazi iz činjenice da sami sebi nemamo smisla. Često ne razumijemo zašto zapravo želimo stvari koje želimo. Zašto nešto potrebujemo, a istovremeno to odgurujemo od sebe. Zašto u jednom trenutku donesemo čvrstu odluku, a već u idućem je lako napuštamo. Zašto čeznemo za promjenom i napretkom, a onda ostajemo ukopani u mjestu dok ne postane nepodnošljivo. Zašto ne možemo „osjetiti strah i svejedno to učiniti“, kao svi ti drugi ljudi koji naizgled uspješno žive ili se makar prave da žive, „izvan svoje zone komfora“ i „s druge strane straha“. Zašto se osjećamo kao da smo jedini koji su zapeli u tom beskrajnom unutarnjem ratu bez pobjednika.

Takav intrapersonalni raskol dodatno potpiruju mnogi postulati prisutni u svijetu osobnog razvoja u kojima se naveliko propagiraju ljubav i svjetlost, dok se u isti mah demoniziraju oni aspekti nas koji to nisu – naši „unutarnji saboteri“, naše „negativne misli“, naša „ograničavajuća uvjerenja“. I premda je nepobitna činjenica da nam sve od navedenog itekako krade životnu energiju i time onemogućuje življenje punim plućima, tretiranjem tih dijelova naše svijesti kao neprijatelja koje moramo uništiti prije nego što oni unište nas samo se još više udaljavamo od potpune istine – a to je da nas sve te misli, emocije i uvjerenja od nečega pokušavaju zaštititi. Da su svi ti obrambeni mehanizmi od kojih su češće nego rjeđe sazdane naše kompletne osobnosti i dalje dio nas, sviđalo se to nama ili ne. I da sve što rade, čine iz najboljih namjera. Istih onih namjera kojima je popločan put do pakla.

Oni su, naime, nastali kao adaptacija na traumu. Na nepovoljne okolnosti. Na sva ona iskustva koja kao djeca nismo imali kapacitet probaviti. Na svo odsustvo prave podrške, razumijevanja i umirivanja. Na sav manjak istinskog kontakta. Njih smo usvojili jer smo tako mogli zadržati bliskost s članovima naše primarne obitelji. Oni su nas štitili od užasa usamljenosti, srama i duboke neshvaćenosti. Drugim riječima, oni su nam omogućili preživljavanje. I kao takvi su postali naš default te nastavili obnašati svoju važnu funkciju, premda je razdoblje opasnosti odavno prošlo.

Tako nas naš paralizirajući strah od neuspjeha možda štiti od osjećaja bezvrijednosti – pa je bolje ni ne pokušavati uspjeti, jer nam je lakše podnijeti strah nego val bezvrijednosti koji bi nas zapljusnuo ako bi do neuspjeha došlo; naša opsesivna potreba za kontrolom možda nas čuva od bezdana bespomoćnosti – pa je bolje sve preuzeti na sebe nego se opet naći u dobro poznatoj poziciji bespomoćnog djeteta koje gubi tlo pod nogama; naše bježanje od ranjivosti pred drugima možda nas brani od osjećaja odbačenosti – pa je sigurnije zatvoriti se i odgurnuti ljude od sebe, nego se naći u poziciji da mi (ponovno) budemo odbačeni.

Tretirati te dijelove kao „sabotere“ koji poput plošnih filmskih zlikovaca žele spriječiti naš napredak isto je kao ošamariti preplavljeno plačuće dijete kojem su potrebni utjeha i dokaz da može biti drugačije. A mnogi od nas postali su majstori upravo u tome: u ignoriranju, odguravanju i odbacivanju tih obrambenih mehanizama, nazivajući to hrabrošću. U opetovanom nasilnom probijanju vlastitih granica, smatrajući to „pobjedom nad sobom“ i „osobnim rastom“. U bičevanju samih sebe u trenucima kada se „snaga volje“ pokaže nedostatnom za kreiranje održive promjene.

Osobno sam (metaforički) doktorirala sve od navedenog. Provela sam godine bespogovorno prelazeći preko dijelova sebe koji nešto nisu htjeli, nisu mogli ili su inzistirali na tome da ostanu nepomični zbog straha od izlaganja ili pak sumnje u vlastitu sposobnost i vrijednost. Osjetila sam paralizirajući strah i „svejedno to učinila“ više puta nego što mogu nabrojati. Napravila sam toliko toga usprkos sebi samoj. I neizmjerno sam se ponosila time, smatrajući kako sam neustrašiva i proaktivna. Bila sam uvjerena da time rastem i napredujem – ali zapravo sam kompletne pritoke vlastite svijesti i cijele dijelove moje psihološke strukture potiskivala, ne priznajući njihovo postojanje. Nisam bila ništa bliže sebi. Bila sam udaljenija nego ikad prije od onoga što se stvarno u meni događalo. Od (bolne) stvarnosti mene same. Na dijametralno suprotnoj strani od prihvaćanja.

I znam da to nije samo moja priča, već i priča mnogih koji su povjerovali da rasti možemo jedino kroz borbu. Da napredovati možemo samo ako smo čistom voljom i velikom mukom nadišli neko unutarnje ograničenje. Da imamo vrijednost kao ljudska bića ako stisnemo zube i strahu, sramu, krivnji ili nespremnosti usprkos, napravimo iskorak u bolji život.

Ali čineći to, bježimo od realnosti naše nutrine. A ta realnost vapi za time da bude viđena i prepoznata.

I zato radikalnim postaje učiniti suprotno od onoga što većina nas čini. Radikalnim postaje graditi kapacitet za obgrljivanjem upravo tih dijelova koji nam zagorčavaju život time što nas štite. Radikalnim postaje otkriti od čega nas točno brane i tako se susresti s dubinskom istinom nas samih. Radikalnim postaje izgraditi intimnost s tim dijelovima nas koje bismo najradije istrijebili i iskorijenili. Radikalnim postaje tretirati te dijelove s nježnošću i poštovanjem i onda vidjeti na koji način to utječe na naš idući korak. Radikalnim postaje koračati zajedno s našim strahom, sramom, našom krivnjom ili nespremnosti (a ne usprkos njima!), držeći ih u naručju poput uplašene djece koju umirujemo i namirujemo kroz prisutni i podržavajući kontakt.

Radikalnim postaje učiti kako biti sigurno mjesto za sve aspekte nas koje smatramo nevoljivima. I okružiti se ljudima koji imaju kapaciteta isto to činiti.

Jer naša je biološka stvarnost ta da samo u osjećaju sigurnosti (safety) možemo uistinu rasti. Da samo u osjećaju sigurnosti možemo upoznati i obgrliti naše obrambene mehanizme koji su nastali upravo zato što te sigurnosti nije bilo. Da se samo u osjećaju sigurnosti ti mehanizmi mogu odmotati i nježno transformirati u nešto što će nam bolje služiti. Da samo u osjećaju sigurnosti možemo ostvariti istinski kontakt s drugima.

I zato, onog trenutka kada počnemo doživljavati sve naše unutarnje aspekte kao jednako vrijedne i važne, počet ćemo sami sebi imati smisla. Onog momenta kada shvatimo da su naši obrambeni mehanizmi pokušaj našeg bića da nas zaštiti od onoga što doživljava kao prijetnju, počet ćemo sami sebi imati smisla. Onog časa kada spoznamo da očajnički potrebujemo osjećaj sigurnosti kako bismo napravili korak naprijed, počet ćemo sami sebi imati smisla. Kada napokon počnemo doživljavati naše obrambene mehanizme kao uplašenu djecu koja, ne znajući bolje, čine sve što mogu da bi preživjela, počet ćemo sami sebi imati smisla.

A onoga dana kada počnemo učiti kako se odnositi prema toj djeci sa strpljenjem, razumijevanjem, poštovanjem, nježnošću i prihvaćanjem, ne samo da ćemo sami sebi imati smisla, već ćemo istinski rasti.

Cijeli mi. Cijeli, cjeloviti mi.

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

Za rad s Koraljkom možeš se javiti na koraljka.suton@gmail.com ili na IG @koraljka_suton

Foto: Pexels