Obrambeni sustavi: strah od promjena

Mnogo je alibija kojima se služimo kao obrambenim sustavima braneći se od traume. Primjerice, traumatični događaj u kojem je otac napustio majku i kćer Ivanu, odredio je njen put u odnosima. Ivana je kasnije u ljubavnim vezama ostavljala svoje partnere svaki put kad bi osjetila da joj se partner emotivno približava. Obrambeno se tako branila od emocija i majčinstva. Njezina je majka bila poput muškarca, prezirala je ženski pasivni stav i nesvjesno se okrenula Animusu ili moći te je postala tzv. majka – hobotnica. Držala je djecu pod staklenim zvonom, ali je zauzvrat zahtijevala odanost koja se sastojala od nepovjerenja u muškarce. Iz njenih snova se vidjelo da nema svoj stav o vezama pa se automatski vraća u djetinjstvo i majčine stavove.

Kad nemamo svoje stavove, preuzimamo stavove svojih roditelja. Djeca i svijet puni su bajki i krivnje zbog ne donošenja odluka. U tom svijetu muškarac je objekt, produžena ruka obitelji i obrnuto, muškarcima su majke kraljice, a žene objekti. Ivana je u aktivnim Jungovim imaginacijama polako otkrivala obrambene sisteme i polako je gradila povjerenje u sebe, ali i muškarce. Sada je konačno mogla poraditi na novim stavovima koji su joj donijeli zdravu vezu u kojoj je uvidjela svoje stavove koji su je navodili na pogrešna stajališta ili alibi s kojim je nesvjesno bježala od rješenja.

Obrambeni sustavi: strah od promjena

Puno je takvih obrambenih sustava koji naizgled izgledaju kao nesretni slučajevi, a zapravo su strah od promjena koji može biti ogroman, ali rušenje starih pogleda na svijet mnogima je toliko teško da su loši scenariji pravilo života gdje obrambeni sistemi postaju neizlječivi bedemi. Velika većina čovječanstva ima oko sebe obrambene sustave koji ih ostavljaju u dječjim stavovima otrovnih emocija.

Također, postoji i patnja kao obrambeni sistem. Mnogi nose patnju predaka, a da je nisu svjesni i blokirani su njome, preuzimaju je kao svoju iako ona nije dio pravog Ja. Ego svoje stavove veže uz društvo, ne poseže za odgovorima koje nam može reći naše Jastvo. Stoga, patnja je kao identifikacija kojom ste više priznati u društvu i prepoznati, dok vas nedijeljenje tog osjećaja s drugima isključuje iz kolektivnog mazohizma.

Nitko neće reći da je često patnja nedostatak unutarnjeg sadržaja, strah da se susretnemo s vlastitom samoćom i stvarnim Ja. Jastvo je tako neznanac u duši i jedino može komunicirati razbijanjem obrambenih bedema kroz stvaranje konstantnih problema.

Više o temama psihologije možete pročitati u našoj rubrici LIFECOACHING & HEALING

Foto: Freepik