Znamo da nas Smrt čini osjetljivijima na Život: svaki put kada smo se susreli s njom, čak i ako smo otišli na posljednji ispraćaj nepoznatoj osobi, dirnulo nas je i cijeli dan nakon toga smo bili tugaljivi, melankolični, prožeti mislima o svrsi i smislu života te skloniji nego ikada iskazivati ljubav voljenima. No, isto tako, Smrt ne susrećemo samo kada netko iziđe iz tijela. Gledamo je, dok lišće pada, žene joj kroz svoj lunarni ciklus svjedoče svakog mjeseca i, jednostavno, neke od njezinih plamenova susrećemo uvijek oko nas. Samo je pitanje – vidimo li ga. Rijetko, zapravo, jer nismo baš spremni gledati joj u Oči, ako se ne mora. Lakše je maknuti se, tim više što živimo u „modernoj“ civilizaciji gdje je Smrt još uvijek stigmatizirana kao neprijatelj nr. 1 sreći kod čovjeka.
Pa ipak, jedan od njenih zadataka jest ultimativna lekcija Postojanja: a ta je Promjena. Svaka promjena je, zapravo, mala smrt. Kad danas, primjerice, odlučimo prestati jesti slatkiše iz dućana, skoro svojevoljno pozivamo sile te energije da okončaju jedan model ponašanja, kako bi na njegovom mjestu stvorili novi mehanizam. I tako redom. Još jedan njen dar je spoznaja da ne postoje završeci, samo novi počeci. Uvijek kada nešto staro umre, nešto novo se rađa. To je jedan od univerzalnih Zakona. Svejedno, nije nam drag kad se događa kao svakodnevica, u našim životima. Teoretski stoji, sve je to lijepo, duhovno i ima smisla, ali u praksi... proces nije ugodan.
Upravo zbog toga se, ovih nekoliko tjedana (do 10. prosinca traje taj val intenzivno) možda osjećamo nesigurno, neugodno, kao na klimavim nogama. U zraku je neki pritisak, hladnoća nekako sablasna, a nesigurnost se osjeća svagdje oko nas. Netko to osjeća ovako, netko je jednostavno umoran, nekoga muči čudan, neobjašnjiv strah. No, svatko osjeća da je u Eteru velika promjena. Nestaje jedan sustav, a drugi se tek formira. Taj jaz u smjeni – djeluje kao Rasap: na trenutke sve ima smisla i uspijevamo uhvatiti stari mehanizam (svog dnevnog ritma, rasporeda i načina življenja), a u idućoj sekundi djeluje kao da svega toga nema, i kao da je nemoguće pohvatati konce oko nas (ili u nama, sa svojim mislima, željama, idejama). Moguće su i ekstremne oscilacije – jedan trenutak bismo sve, drugi osjećamo kako nemamo snage za ništa. I to se sve smjenjuje takvom brzinom da se sami sebi činimo konfuznima, slabima, ludima...
Sve to je znak velikog resetiranja. Resetiranja uma. Ako zamislimo da smo veliki kompjutor, onda smo sada u fazi brzinskog megapopravka – resetira nas se i prespaja nevidljivim žičicama – tako trenutno izgleda energetski proces koji se događa. Uslijed njega smo promjenjivog raspoloženja, i ponašanja – ponekad neprepoznatljivi sebi i drugima. Budući da je nepoznat (barem u takvom intenzitetu), ovaj proces može djelovati zastrašujuće: kao da odjednom ne znamo banalne stvari, ili se prvi put susrećemo s nečim u čemu smo najbolji. Postaje upitno i dva plus dva. Puno boja, puno nijansi u nama se na novi način miješa, zato nije neobično što ponekad izgleda da ništa više nema smisla.
Najljepši način za pro/e/živjeti ovaj Okret i sva njegova stanja jest KROZ UŽITAK. I motrenje, kao popratni mehanizam. O čemu je riječ? Kada nas, primjerice, uhvati neko od mračnih stanja i osjećanja, naša prirodna reakcija je da mu želimo pobjeći, izvući se promptno iz njega. I tada počinjemo raditi sve što znamo – od vježbi disanja, meditiranja do zvanja prijatelja. Nažalost, to ne nosi dubinski uspjeh - više djeluje kao da se plivanjem pokušavamo spasiti iz živog blata: koprcamo se, ostvarimo korak naprijed, ali onda nas nešto povuče nekoliko natrag.
Puno efikasnija tehnika je pustiti se – kao loptica: pustiti se da padnemo na dno, tresnemo na tren... i, tog trenutka, slijedi izlaz. Automatski uzlet, skok van. To je jedan način prolaska kroz ova stanja: uzlijećemo osvježeni, i osnaženi, jer smo s trenutkom bivanja na dnu doPustili Snazi Života u nama da se Aktivira. I tako poSvjedočili kako nas diže i pokreće Sila jača od nas – strast života. Upravo tu energiju hrani naš Užitak. Energija zadovoljstva Življenja. Sadašnji zadatak jest probuditi je i provoditi što je više moguće tokom svakodnevnog bivanja, usprkos preprekama.
Jer, upravo je STRAST Življenja sila čijom ćemo energijom, pozovemo li je u Svijest, na najljepši način proći kroz ova stanja i vrijeme Okreta u nama i, kolektivno, pred nama. Okret, naime, znači da se mijenja cijeli sustav. Ne državni, ili Europske unije, ili jednostavno naš osobni sustav uvjerenja. Nego, cijeli kozmički sustav sada mijenja svoj ritam. I to se, jasno, odražava na svim razinama. U tom smislu, događa se suštinska promjena: stvari se mijenjaju/preslaguju iznutra.
Opet, znamo to iz osobnog iskustva: jednostavno se, primjerice, više ne možemo, kao nekad, natjerati da odemo na posao dok nas ruši temperatura, nego ostajemo ležati svjesni da je prioritet nešto sa sobom riješiti, a tek onda moguće s drugima (poslovima, ljudima, obvezama...). Ovo se događa čak i ako nije naša volja: razum može vrištati o tome kako se nešto napraviti treba i mora, ali biće nema atoma snage za išta, osim trenutnog prioriteta samoiscjeljenja. Ovaj promjena često nije ugodna. Više je šokovita. Način da prođemo kroz nju jest kroz SVJESNU USPOSTAVU NOVOG PRIORITETA, A TO JE UŽITAK.
Nađite ga u sebi i živite ga. Primjerice, ako ste imali običaj navečer još nešto raditi, dok se djeca igraju s igricama i crtićima, a osjećate da biste zapravo najradije legli s njima u krevet i komentirali Mickey Mousea... učinite to. Slušajte, više nego ikada, impuls svoje Duše: zapamtite, duša je dio Božanskoga u nama, i ona zna što je najbolje za nas. Razum misli da je najbolje ispoštovati deadline i ostati do ponoći visiti iznad kompjutorskog ekrana – duša zna da je najbolje, kad ste umorni, pustiti svoju najdražu pjesmu i, uz čašu vina, otplesati par koraka, gledati kroz prozor u nebo ili, jednostavno, otići spavati.
Jedan od razloga trenutnog konflikta u većini ljudskih umova jest upravo rasap između onoga što Razum kaže da treba i zova Duše, jačeg nego ikada. Nemoguće ga je potisnuti, kamoli ignorirati. Pokušavajući to, ubijate se i iscrpljujete bez razloga, uz osjećaj posvemašnjeg ludila. Koji se neminovno javlja kad plivate protiv kozmičke struje, sada snažnije nego ikada. A ona nosi promjenu prioriteta. I na njoj se temelji promjena cijelog sustava: prethodni prioriteti (uglavnom lažni, tj. nametnuti kao stvarni, ali suštinski prazni: tipa najvažnije je biti poslušan zaposlenik, marljivi bankovni dugovnik...) otpadaju, a na njihovom mjestu se pojavljuju mladice pravih prioriteta, onih duše: da stvarate i radite iz ljubavi i srca, a ne zbog vraćanja kredita; da jedete s voljenim ljudima, a ne poslovnim partnerima s kojima uz zalogaje raspredate stavke nekog ugovora...
Uglavnom, okreću se prioriteti – htjeli mi to ili ne. Što prije to prihvatili, lakše ćemo kroz to proći. Istina, promjena je žestoka. Jer, ne mijenjaju se nijanse, nego se prožimaju krajnosti, i zato je tako snažna. No, to je to – promjena POLA(RITETA) – Pole Shift. Počinje u Svijesti. A onda, u nekom stupnju, materijalizira u fizičkoj stvarnosti. To je promjena koju smo dugo i uporno zahtijevali: svaki put kad smo poželjeli da nešto ne bude crno, nego bijelo, tražili smo zapravo to.
Pa opet, taj Okret nas toliko plaši jer nam je, u stvari, toliko poznat. Znamo da je korijenski i da se s njim cijeli naš život mijenja. Više ne pomažu ni pokušaji bijega – u ignoriranje ili negiranje. Svaki pokušaj bijega djeluje kao problem kojeg nastojimo riješiti totalnim pijanstvom, ali kad mamurluk prođe, problem ostaje. Recept je suočenje.
I to kroz sjećanje/osvještavanje Okreta: prošli smo ga, u osobnom iskustvu, kroz mnogo života, pa i u trenutnoj inkarnaciji toliko puta. On izgleda kao da... stojimo na glavi... tj. zamislimo: visimo sa stabla...
Znači, inače gledamo svijet iz uspravne perspektive: tlo je pod našim nogama, glava visoka i gledamo... A sada zamislimo obrnuto (možemo čak leći na krevet naopako, kao djeca, da nam glava na tren padne). Dakle, njišemo se na vjetru. Jednom nogom smo ugodno svezani za granu velikog, moćnog stabla, drugu smo ugodno prekrižili na koljenu i njišemo se... dok vjetar pirka... nebo je plavo... kosa nam pada na tlo zemlje, kao korijenje... i mirišemo zemlju, travu, cvijeće... Glava nam je bliže planeti nego ikad... skoro da, po titraju svake niti naše kose, osjećamo titraj života iznutra, što se događa u zemljinim dubinama... možemo osjetiti njene podvodne tokove, vatru iznutra, čvrsto tlo i zrak... koji sve prožima... I dok visimo tako, gledamo... Sunce... iznad naših stopala... svjetlost koja se rastapa na niz boja... dugine boje gledamo oko Sunca... i vidimo kako se prožimaju s bojama našeg auričnog tijela... crvena, kao prva čakra, narančasta kao druga... i tako redom... Obuzima nas mir.... osjećamo Jedinstvo sa svime što jest... Izvorom Života... Svjetlom iz kojeg sve nastaje i u koje se sve vraća... I dok tako visimo, osjećamo Prepuštenost Silama Života: vjetar nas njiše kako mu dođe, sunce obasipa valovima svjetla, a s ponekog oblaka kane kapljica kiše na nas... Čak i ako nam se razum pobuni, da bismo nešto trebali sada učiniti, ne možemo, svezani smo za drvo. Jedino što možemo je biti mirni i gledati u sebe i oko nas, na taj način primati Uvide o Tajnama Života.
I svo to višenje je lijepo, dok je sunčan dan... Ali, dio života je i kiša. I tako, dok visimo, prolazimo različite faze... u jednom trenutku, dolazi pljusak. Crni oblaci, zrak hladan i ledena voda... nemilosrdno udara po nama... Osjećamo kako nam se smrzava svaka stanica... hvata nas panika, ali ne možemo nigdje, ni makac. Što se više koprcamo, to nas više umor hvata, i osjećaj besmisla. Razočarenje i strah ispunjavaju svaki atom našeg bića, uz osjećaj napuštenosti, izdaje i poraza... kao da ludimo od nemoći... U jednom trenu, više nemamo snage ni za očajavati... jednostavno zatvaramo oči i tonemo u san....
Idućeg jutra, budimo se na tlu. Oluja je slomila čvor koji nas je vezao. Na zemlji smo, slobodni hodati, plesati... Ustajemo, i gledamo oko sebe... Nebo plavo... čist, svjež zrak. Nova bistrina u nama. Laki i osvježeni, počinjemo se kretati... uz udah i izdah, okrećemo se oko svoje osi, vrtimo od sreće, ekstatični i radosni, poput derviša... Osjećamo kako nas ispunjava snaga novog života. Ne znamo što će biti trenutak iza. Zapravo, baš nas briga – ne razmišljamo o tome. Prošli smo Predaju – iskusili je svakim svojim dijelom, dok smo visili Obješeni o granu drveta. I tako postali Predani, jer je kroz iskustvo predaje, izronila u nama Istina o tome da smo uvijek sigurni, zaštićeni i vođeni.
Ovako izgleda Inicijacija koja se događa. Kolektivno i individualno. Podržati se u ovom procesu, kad nam je najveća frka, možemo s ovom meditacijom – bilo da se izvrnemo na krevetu, ili dignemo u položaj „svijeće“: kao yogiji kad dube na glavi upravo zbog okreta perspektive, i novih inicijacija. Nije to ništa novo. Svi se sjećamo svog obrnutog položaja – nosimo ga u svojim genima. Jer, u njemu uglavnom izlazimo na Zemlju, kroz maternicu, kao da se spuštamo u kozmičkoj kapsuli utjelovljenja.
Jedan od najdragocjenijih uvida u ovom procesu jest onaj o odmicanju od konflikta razuma. Tek u trenu u kojem smo pustili – prestali misliti o tome zašto visimo, hoće li nas nešto pojesti u šumi i što će biti sutra – prepustili smo se, zaspali i rodili obnovljeni. To je naš sadašnji zadatak. Maknuti se iz razine konflikta razuma, što je više moguće – ako nikako, barem sat vremena na dan. Najbolji, i najlakši način, da to učinimo sada jest put užitka. Posvećenje onome u čemu istinski uživamo, lansira nas u područje mira. To može trajati samo nekoliko minuta, ali efekt je dubok i dalekosežan. Spasiti um od stalne borbe „protiv i za“ znači odmaknuti se u područje Gledanja, Svjedočenja. Paralelan način, za lakšu praksu, jest kroz užitak i restrukturiranje prioriteta.
U tome će vam opet pomoći Smrt, kraljica Života. Kad god ne znate što učiniti slijedeće, u kom smjeru krenuti ili vas napadne bilo kakva takva dilema – zamislite da nema sutra. Jednostavno – nema. Sve što imate je danas. Kako biste gledali svijet? Biste li otišli napisati još par poslovnih mailova ili sjeli u krilo svom partneru i mirisali ga? Vjerojatno biste uživali u svakoj sekundi, s punom pažnjom na njoj, s punom sviješću o svakoj nijansi tog trena. Stvarno biste živjeli čisti rock'n'roll: svaki dan, kao da je prvi i zadnji, kako je Janis Joplin govorila (među ostalima).
Elem, naš zadatak je živjeti iz trenutka, za trenutak, sa sviješću da nema sutra. Okrenuti prioritete prema prioritetima srca. Uživati u stvarima koje volimo raditi. Hedonistički. To ne znači s pretjerivanjem. Nego, baš punom dušom, svjesni da nema odgađanja: sve bitno – sad.
Kad se uhvatite u energijama općeg nemira i osjećaju rasapa, prevrata - stanite i vratite se u točku svog mira: točku duše koju će vam otkriti užitak. Samo se sjetite što biste sad radili, a što bi vam donijelo užitak. Ili jednostavno razmišljajte o onome što vam ga pruža. I to je naše Slavlje Života: jer trenutak u sebi vječnost sadržava. Jedini način za afimirati „sretnu budućnost“, pokrenuti energiju prema kreativnim ciljevima (bez obzira što možda više ne znamo koji su) i osigurati si, na neki način, mir i obilje bića jest kroz SLAVLJE ŽIVOTA. Igrajte se. Ovdje i Sad, Uživam – naša nova mantra.
