Znamo da nas Smrt čini osjetljivijima na Život: svaki put kada smo se susreli s njom, čak i ako smo otišli na posljednji ispraćaj nepoznatoj osobi, dirnulo nas je i cijeli dan nakon toga smo bili tugaljivi, melankolični, prožeti mislima o svrsi i smislu života te skloniji nego ikada iskazivati ljubav voljenima. No, isto tako, Smrt ne susrećemo samo kada netko iziđe iz tijela. Gledamo je, dok lišće pada, žene joj kroz svoj lunarni ciklus svjedoče svakog mjeseca i, jednostavno, neke od njezinih plamenova susrećemo uvijek oko nas. Samo je pitanje – vidimo li ga. Rijetko, zapravo, jer nismo baš spremni gledati joj u Oči, ako se ne mora. Lakše je maknuti se, tim više što živimo u „modernoj“ civilizaciji gdje je Smrt još uvijek stigmatizirana kao neprijatelj nr. 1 sreći kod čovjeka.
Pa ipak, jedan od njenih zadataka jest ultimativna lekcija Postojanja: a ta je Promjena. Svaka promjena je, zapravo, mala smrt. Kad danas, primjerice, odlučimo prestati jesti slatkiše iz dućana, skoro svojevoljno pozivamo sile te energije da okončaju jedan model ponašanja, kako bi na njegovom mjestu stvorili novi mehanizam. I tako redom. Još jedan njen dar je spoznaja da ne postoje završeci, samo novi počeci. Uvijek kada nešto staro umre, nešto novo se rađa. To je jedan od univerzalnih Zakona. Svejedno, nije nam drag kad se događa kao svakodnevica, u našim životima. Teoretski stoji, sve je to lijepo, duhovno i ima smisla, ali u praksi... proces nije ugodan.
Upravo zbog toga se, ovih nekoliko tjedana (do 10. prosinca traje taj val intenzivno) možda osjećamo nesigurno, neugodno, kao na klimavim nogama. U zraku je neki pritisak, hladnoća nekako sablasna, a nesigurnost se osjeća svagdje oko nas. Netko to osjeća ovako, netko je jednostavno umoran, nekoga muči čudan, neobjašnjiv strah. No, svatko osjeća da je u Eteru velika promjena. Nestaje jedan sustav, a drugi se tek formira. Taj jaz u smjeni – djeluje kao Rasap: na trenutke sve ima smisla i uspijevamo uhvatiti stari mehanizam (svog dnevnog ritma, rasporeda i načina življenja), a u idućoj sekundi djeluje kao da svega toga nema, i kao da je nemoguće pohvatati konce oko nas (ili u nama, sa svojim mislima, željama, idejama). Moguće su i ekstremne oscilacije – jedan trenutak bismo sve, drugi osjećamo kako nemamo snage za ništa. I to se sve smjenjuje takvom brzinom da se sami sebi činimo konfuznima, slabima, ludima...
Sve to je znak velikog resetiranja. Resetiranja uma. Ako zamislimo da smo veliki kompjutor, onda smo sada u fazi brzinskog megapopravka – resetira nas se i prespaja nevidljivim žičicama – tako trenutno izgleda energetski proces koji se događa. Uslijed njega smo promjenjivog raspoloženja, i ponašanja – ponekad neprepoznatljivi sebi i drugima. Budući da je nepoznat (barem u takvom intenzitetu), ovaj proces može djelovati zastrašujuće: kao da odjednom ne znamo banalne stvari, ili se prvi put susrećemo s nečim u čemu smo najbolji. Postaje upitno i dva plus dva. Puno boja, puno nijansi u nama se na novi način miješa, zato nije neobično što ponekad izgleda da ništa više nema smisla.
Najljepši način za pro/e/živjeti ovaj Okret i sva njegova stanja jest KROZ UŽITAK. I motrenje, kao popratni mehanizam. O čemu je riječ? Kada nas, primjerice, uhvati neko od mračnih stanja i osjećanja, naša prirodna reakcija je da mu želimo pobjeći, izvući se promptno iz njega. I tada počinjemo raditi sve što znamo – od vježbi disanja, meditiranja do zvanja prijatelja. Nažalost, to ne nosi dubinski uspjeh - više djeluje kao da se plivanjem pokušavamo spasiti iz živog blata: koprcamo se, ostvarimo korak naprijed, ali onda nas nešto povuče nekoliko natrag.
Puno efikasnija tehnika je pustiti se – kao loptica: pustiti se da padnemo na dno, tresnemo na tren... i, tog trenutka, slijedi izlaz. Automatski uzlet, skok van. To je jedan način prolaska kroz ova stanja: uzlijećemo osvježeni, i osnaženi, jer smo s trenutkom bivanja na dnu doPustili Snazi Života u nama da se Aktivira. I tako poSvjedočili kako nas diže i pokreće Sila jača od nas – strast života. Upravo tu energiju hrani naš Užitak. Energija zadovoljstva Življenja. Sadašnji zadatak jest probuditi je i provoditi što je više moguće tokom svakodnevnog bivanja, usprkos preprekama.