Osnovna vježba mindfulnessa: Kako najlakše shvatiti i krenuti u mindfulness

 

Kod pisanja članaka, uvijek se trudim izabrati temu koja će biti zanimljiva te ju obraditi na angažirajuć i inventivan način, prečesto zaboravljajući da su upravo jednostavnost i simplificiranje ključni za shvaćanje, prihvaćanje i aplikaciju.

U razgovoru sa svakim klijentom na temi mindfulnessa konkretan komad vremena provedem u elaboraciji upravo osnovne mindfulness vježbe – onu koju prečesto zbog njene jednostavnosti, uzimamo zdravo za gotovo.

Baš zato sam ju odabrala za današnju temu i da ju konkretnim primjerom približim čak i onima koji mindfulnessu nikad nisu dali šansu.

Osnovna vježba mindfulnessa: vježba svjesne prisutnosti (u sadašnjem trenutku)

Osnovnom mindfulness vježbom treniramo nekoliko stvari:

1. Prisutnost u sadašnjem trenutku (umjesto ponovnog proživljavanja prošlosti ili bojazni za budućnost)

2. Ne biti kritični ili se osuđivati (zbog imanja misli, zbog učestalosti misli, zbog nemogućnosti „kontrole“ misli)

3. Unutarnjeg promatrača (ne angažiramo se i ne reagiramo na misli, puštamo ih da prolaze, promatramo ih)

4. Otpornost na stres i krizne situacije (vježbamo respondirati, umjesto reagiranja)

5. Ljubaznost (i prema sebi i prema drugima)

6. Tjelesne senzacije (učimo slušati što nam tijelo govori)

Za osnovnu mindfulness vježbu – vježbu svjesne prisutnosti (u sadašnjem trenutku) koristimo dah, iz vrlo jednostavnog razloga – uvijek nam je dostupan i uvijek je s nama.

Osim daha, možemo koristiti bilo koji ritmički, repetirajući zvuk, svjetlo ili točku fokusa (sat, zvuk valova ili sl. ambijentalni zvuk, svjetlo svijeće koja treperi, boju, oblik ili uzorak).

Vježbu izvodimo ovako:

Možemo sjediti u meditativnoj pozi zatvorenih očiju, možemo ju izvoditi na nogama otvorenih očiju, možemo mirno ležati, možemo ju raditi u šetnji…što god vam više odgovara i u kojoj god „pozi“ vam je ugodnije.

Kod vježbe je ključno doći do trenutka u kojem prihvaćamo misli kao dio života: znamo da su tu, ali nas njihovo postojanje ne iritira, ne angažiramo se oko njih, ne bavimo ne njima, naprosto ih promatramo, puštamo ih da budu, nevezano za nas i naše postojanje (ovo nas uči činjenici da misli imamo, a ako ih imamo, možemo ih i nemati – odnosno, misli ne mogu upravljati nama i našim životom ako mi imamo njih, a ne one nas )

Način na koji ja to radim se nije promijenio od prvog sata vježbe mindfulnessa:

Promatram dah i njegovu putanju – od okoline do ulaza u moje nosnice, kako klizi niz sinuse, u grlo, u dušnik… kroz pluća u abdomen i ostale organe i udove. Vremenom se vježbam disati u konkretne organe i djelove tijela, igram se sa svojim dahom i disanjem.

A onda dolaze misli, dolazimo do razloga zašto sam opće odlučila napisati ovaj članak.

Kako kontrolirati misli, Majo? – najčešće je pitanje koje mi postave.

Nikako. Nije poanta u kontroli misli, nego u našem ne angažiranju oko njih.

Kod mene je to ovako:

Pred mojim očima je „autocesta“, a misli su automobili.

Automobili prirodno žive na autocesti, ergo normalno je da ih imam.

Tu i tamo će se neki od tih automobila, „zabiti“ u moj um pa ću se angažirati oko njega.

Međutim, za razliku od prije…sustavnim ponavljanjem ove vježbe, moj današnji „angažman“ je taman toliki koliko mi treba da auto „mentalnom vučnom službom“ izvadim iz uma i vratim na cestu.

I to samo i isključivo ako se on prirodno ne vrati sam na cestu, nego se uključim u misao i počnem se baviti njom (dozvolim joj da me usiše u priču).

U početku, kako auti često ispadaju s ceste, javlja se naš unutarnji kritičar s rečenicama: „tebi ovo ne ide, svi su bolji u ovome od tebe, ti si nesposobna, ti ovo ne možeš, odustani…“ i sl.

Cilj je doći do toga da ugasimo taj unutarnji glas i puštamo da se stvari dešavaju.

Neka imamo misli. Neka se svako malo angažiramo oko neke od njih. Pa što onda?

Kada smo prije danas vježbali mindfulness? Zašto i kako očekujemo od sebe da smo odjednom vični u prisutnosti u trenutku? Ja mindfulness vježbam svakodnevno već 6 godina pa se i dalje dese dani kada mi ne ide niti ciljani udah, a kamoli prisutnost u trenutku.

Zašto smo stalno toliko kritični prema sebi i kako očekujemo napredovati i rasti ako si ne dozvoljavamo prostor za pogreške, makar isti onoliki koliki dajemo drugima?

Zašto sve ovo radimo?

Zato što vježbanjem unutarnjeg promatrača, zaista jačamo otpornost našeg organizma.

Učimo se ne reagirati na svaku iritaciju i na taj način dozvoliti tijelu da nam samo kaže kada je nešto „usputno“, a kada zaista treba našu pažnju i reakciju (kada je poremećena homeostaza i kada se trebamo pozabaviti rješenjima).

U konačnici, učimo se biti ljubazniji i empatičniji. I prema sebi i prema drugima. Ne može nas se više lako izbaciti iz takta, imamo bolje shvaćanje svog tijela i uma, njegovih potreba i eventualnih prepreka.

Učimo se biti ovdje i sad – u jedinoj realnosti koju imamo. Učimo se ne propuštati život koji se dešava ovdje, dok smo u prošlosti ili budućnosti koje uistinu ne postoje.

 

Maja Mačković 

– Regresoterapeutkinja i trenerica mindfulnessa, hiper kreativka sa zlatnim rukama. Svoje traume i boli sam pretvorila u iskustva pomoću kojih danas vodim žene na put samoiscjeljenja i ljubavi prema sebi. Njegujem menstrualnu mudrost, ženske cikluse, živim svoju slobodu i obožavam život.

 

mindfulmind.eu

 

Foto: Pexels