Pekmezmed – najslađa kombinacija umjetnosti koje se ne možemo zasititi

 

Pekmezmed je svestrana zagrebačka umjetnica s višegodišnjom riječkom adresom. Na prvu smo se zaljubili u njene mistične, prirodom i ženskim likom nadahnute murale, crteže i ilustracije, po kojima je njen umjetnički rad široj kulturnoj publici i najpoznatiji. 

Završila je studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (odjel male plastike i medaljerstva), danas je profesorica u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci, sudjelovala je na gotovo svim street art festivalima u Hrvatskoj, oslikala je zidove brojnih gradova s čime je uljepšala mnoge gradske prostore te donesla radost, veselje i žensku energiju toliko potrebnu današnjem svijetu. Osim vizualne umjetnosti, Pekmezmed izrađuje i predivne mosarije – staklene posude s mahovinom i sitnim figuricama koje tvore malene čarobne svjetove.

Pekmezmed smo ulovili za jedan slatki razgovor u kojem smo govorili o umjetnosti, trendovima, street artu, kreativnosti, upoznali njene ženske likove, dotakli se Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020… O kojim smo još medenim tema popričale saznaj u nastavku.

 

1. Zaposlena si u Školi za primijenjenu umjetnost? Što misliš o obrazovanju mladih u umjetnosti? Imaju li perspektivu u RH?
Da, radim u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci. Osim što mi olakšava život financijski nevjerojatno je raditi u tako divnoj sredini. Škola je relativno mala i na predivnoj lokaciji uz more, a rad s malim grupama učenika je prekrasno iskustvo – ja učim njih, oni uče mene i zajedno rastemo uz umjetnost.

2. Tvoja umjetnost je možda najviše prepoznatljiva po ženskim likovima. Možeš li nam reći više o njima – što predstavljaju, kako nastaju?
I prije nego sam počela crtati ženske likove zanimalo me kako energiju ili osjećaj ili sjećanje ili ideju prenijeti u radove, ali da ne idem u apstrakciju ni u neki high art. Veselila me pomisao da bi “obična ilustracija” mogla poslužiti kao outlet za moja razmišljanja, osjećaje ili energetski zapis neke meditacije (koja nije nužno u sebi imala vizualne elemente koji su kasnije nacrtani). U isto vrijeme počela sam odrastati i prihvaćati sve više svoju žensku energiju i ideja o istraživanju te energije i raznih simbola koje vežem za pojam svete ženstvenosti privukle su me da krenem raditi seriju ženskih likova koje zapravo istražujem još i danas. Vjerujem da će priroda i odnos moje energije prema prirodi i obratno zauvijek biti inspiracija za moj rad. Kako sam počela istraživati tko sam tako me sve više počela privlačiti i priroda i postala sam više empatična prema svemu što me okružuje. Neminovno je tako uslijed okretanja vlastitoj energiji okrenuti se i prirodi.

3. Koje ti je prvo sjećanje na boju?
Vrlo interesantno i lijepo pitanje. Prvo sjećanje na boju mi je iz najranijeg djetinjstva. Iznad krevetića imala sam jedan mobil s crvenim ribicama od origamija. Bilo je prekrasno gledati u njih i čekati da puhne vjetar kako bi ih pomaknuo. Sjećam se i da sam kao dijete voljela ležati na travi i gledati u nebo, svi ti tonovi plave bili su i još uvijek jesu čista magija. A onda se samo okreneš i vidiš predivne tonove zelene boje… pa još ako je u blizini kakav cvijet… priroda je toliko čarobna da i dan danas trebam barem pola sata zeleno plave terapije da se osjećam sretno.

4. Što misliš o umjetnosti kao terapiji? Koliko je po tebi kreativno izražavanje važno za ukupni well being čovjeka i upoznavanje sebe samog?

Apsolutno vjerujem da slobodno izražavanje bilo kakvog tipa ima terapijsko djelovanje, kao i uživanje u umjetnostima. Meni je izražavanje pomoću vizualnih umjetnosti značilo upravo to što si spomenula – bio je to jedan od puteva prema upoznavanju sebe. Često bi stvarala netom nakon meditacije ili bi pak pustila da sam proces nastanka rada bude svojevrsna meditacija i da ne razmišljam što ću i kako nacrtati nego bi pustila da me vodi intuicija. I na kraju taj well being koji si spomenula mislim da zbilja ovisi o našoj mogućnosti i htjenju da pustimo da energija kroz nas nesmetano prolazi, a to je za mene najlakše kroz kreaciju.

Pekmezmed – Foto Tanja Kanazir

5. U Hrvatskoj je street art posljednjih godina doživio veliki procvat. Kako to komentiraš? Što to znači za autore te scene? Gdje se mogu vidjeti tvoji radovi?

Već duže vrijeme u Hrvatskoj postoji street art u raznim oblicima – u 80-etima kreće u formi grafita i razvija se i grana do danas (i neće stati). Street art je krenuo u Hrvatskoj kao nesvrstani pokret iako je u svijetu već bio u velikom zamahu. Mislim da je provukao cijelu jednu generaciju umjetnika koji nisu vidjeli smisao izlaganja u polu praznim galerijama (od kojih neke i danas nemaju dobar PR i od autora traže dodatne izdatke ili pak rad koji mora ostaviti u arhivi). Takve zastarjele prakse zahtijevale su od mladih umjetnika promjene koje su se ispoljile u vidu svojevrsnog bunta, ali iz želje da se nešto promjeni na bolje, oplemeni ili “uljepša”.

Za razliku od grafita koji su bili teško shvatljivi ljudima izvan te subkulture, street art je bio lakše shvatljiv ljudima u gradskoj sredini pa su ga nekako i lakše prihvatili i vrlo brzo street art kod nas dobiva svoje mjesto pod suncem. Jako puno klasično obrazovanih umjetnika, koji nisu imali namjeru baviti se npr. izradom murala shvaća potencijal u mogućnosti trajnog izlaganja svojih djela i nevjerojatno velikom PR-u koje ono nosi. Tako su na moju i vjerujem svačiju radost u vode street arta uplovili i neki od naših najpoznatijih street art imena danas. Osobno mislim da je muzej ulične umjetnosti u Zagrebu sa svojim velikim projektom oslikavanja zida u Branimirovoj ulici iznjedrio toliko imena današnje scene koji su se na tom zidu prvi put okušali u slikanju murala (ili instalacijama pričvršćenima na površinu zida).

Moje radove osim na tom legendarnom zidu ostavila sam na raznim mjestima u Hrvatskoj. Neki od njih više ne postoje dok su neki novijeg datuma. Neka mjesta gdje smo prvi put crtali koja su tada bila neugledna i zapuštena sada su male oaze ulične umjetnosti i to me jako veseli. Jednom kad se prestaneš vezati za radove i uživaš u njihovom stvaranju osjećajući kako oni mijenjaju energiju nekog mjesta tek tada po meni zaista osjećaš kreaciju u pravom smislu tog pojma.

6. Koje domaće autore bi izdvojila kao one na koje moramo obratiti pozornost?
Sve one autore koje već sigurno i poznajete i koji zaista to zaslužuju: Ninja Tiger, Miron Milić, Lonac, Lunar, Mosk, Oko, Mislav Lešić/ Džedaj/ Čardak, Artu Ditu/ Pero Zloba/ Erol, Sanja Stojković / Tifani Rubi, Jadranka Lacković, Tanja Blašković… sigurno sam bar 5 ljudi zaboravila i još jako puno mladih genijalnih umjetnika koji tek kreću u street art vode ili samo povremeno koketiraju s uličnom umjetnošću.

7. Časopis Frresh koji si uređivala je pod pauzom? Ima li nekih razmišljanja i nade da se ta izvrsna priča ponovno pokrene?
Časopis je u stagnaciji do daljnjega. Uređivali smo ga moj brat Rafael (tada student grafičkog dizajna) i ja i zaista smo to radili s velikim entuzijazmom u svoje slobodno vrijeme. Nakon nekog vremena shvatili smo da nam oduzima previše vremena, a nismo bili spremni raditi to za novac. Upravo nas je ta ideja online besplatnog časopisa veselila i odlučili smo radije staviti pauzu na cijeli projekt i vidjeti hoćemo li s njim nešto dalje ili ne. Još uvijek razmatramo u kojem smjeru bi moglo ići, ali nismo se još uvijek usuglasili pa frrresh ostaje “na ledu” kako bi bio svjež kad dođe vrijeme za to.

8. Rijeka je Europska prijestolnica kulture 2020. Što misliš o tom projektu i jesi li na neki (koji?) način uključena u neki segment?
RIEPK2020 je po meni najbolja stvar koja se događa i koja će se dogoditi u Rijeci. Jako puno projekata je već započeto i mnogi nas tek čekaju iduće godine pa se baš veselim biti u Rijeci trenutno. Nešto sitno sam već odradila za RIEPK kad se tek najavljivao projekt i nadam se još nekim suradnjama iduće godine. Sam projekt je toliko opsežan i velik da ne znam ni jednog vizualnog umjetnika iz Rijeke koji nije bio ili neće biti uključen u neki aspekt mnoštva programa i projekata. U svakom slučaju jako me raduje vidjeti toliku količinu dobre stvaralačke energije koja se s cijelom tom pričom pokreće.

9. Kako je došla ideja za mosarije?

Mosarije sam počela raditi iz ljubavi prema minijaturama i mahovini. Nakon što sam ih izradila par za osobnu upotrebu dobila sam par narudžbi za prijatelje i tako je krenula izrada mini serija mosarija sa živom i kasnije s prosušenom mahovinom. Dekorativnog su karaktera, a posebno me veseli kad se ljudi približe i osmjehnu kao djeca dok promatraju male figurice unutra. Lijepo je znati da takva mala stvar nekome može uljepšati dan ili životni prostor. Sreća je zbilja u detaljima.

10. Ima li neki projekt koji bi posebno izdvojila, a da si ga radila u novije vrijeme?

Uvijek su mi najdraži projekti koje sam zadnje radila pa bi izdvojila ilustracije za pametne spremnike za otpad i kamione za firmu Čistoća u Rijeci. U tom projektu malo sam se odmaknula od ženskih likova i napravila samo ilustracije bilja, a projekt mi je posebno drag jer će Čistoća osim ulaganja u pametne spremnike za reciklažu uložiti i u edukaciju djece o važnosti recikliranja i odvajanja otpada koristeći u promo materijalima između ostalog i moje ilustracije. Cijeli taj projekt je odlično vodila, uz ekipu iz Čistoće, Barbara Babačić koja je osim mene angažirala i druge riječke umjetnike i umjetnice pa se šetnjom gradskim središtem mogu sresti divni radovi lokalnih umjetnika (koje sam sve i spomenula u jednom od ranijih pitanja).

11. Kakvi su planovi za budućnost?

U budućnosti se veselim još nekim projektima s gradom Rijekom i nadam se nekim projektima vezanima uz RIEPK 2020, ali više od svega veselim se i samo stvaranju mimo projekata. Crtanju radi crtanja, šetnji po šumi u potrazi za mahovinom ili bilo čemu što će me veseliti u datom trenutku.

 

 

Indira Juratek

Druge zanimljive intervjue možeš pročitati ovdje. 

 

Fotografije: @pekmezmed , Pekmezmed FB