Proljeće koje će doći jednoga dana ili o slabom vremenu

Čim se probudi, kroz prozor, još iz kreveta, gleda svoj vrt koji se proteže sve do šume. Prošle godine su mu napokon htjeli prodati taj dio zemlje. Škrape, drače, uvale otočna su kolekcija, vidljivi dio onog što je u dubinama, i za što ne treba smisao kad se radi o posvajanju.

Zemlja je napokon postala njegova, a on je u zamjenu postao njihov. Više ne mora objašnjavati otkud mu novci, i zašto ne kupi auto, motor, bilo što da ne pješači kilometrima do grada. U gradu kupi novi šešir, rukavice, ponekad novine, i duhan za lulu. Odlazi donjom ulicom, uvijek bježeći od sunca, do argentinskog restorana, na garniranu kuhanu govedinu. Starog Sancheza zamijenio je mlađi. Ovaj ima bolji izvor svježeg mesa. Dovezu ga svako jutro na rivu, u crvenom kamionetu, propalog poda. Uz kuhanu govedinu dobro idu punjena peciva, empanade, sa slatkim ili slanim punjenjem. Najbolje je kad u slanoj empanadi osjetiš komade kobasice. Ako je početak proljeća onda svakako na meniju toga dana dolazi puhero argentino, artičoke s goveđom plećkom i ovčetinom, ili odrezak od crnog angusa na roštilju s lešo špinatom i salatom od boba i rikole. Odmarat će se iza na terasi uz malbec, i to barric, ravno iz Mendoze, i čekati hladni karamelizirani mango s kriškama limete.

U predvečerje se naš gospodin polako vraća kući na kraju grada i početku šume. Nekad u ruci nosi šešir, preko ruke prebačen kaputić, nekad samo pokoji flanac s tržnice.

Jučer smo ga gledali kako produžuje vrt za još jednu novu gredicu. Svakim danom biva ih sve više. U nekima su biljke već zazelenile. Ponekad bi nam kroz prozor dobacio po novčić za svakog goluba otjeranog praćkom. Novčiće smo skupljali u staklenku, promatrali koje voće ovaj mjesec gospodin najviše voli jesti, pa ga kupovali nedjeljama na ženskoj tržnici. Sad je mjesec slatkog i kiselkastog voća, mjesec veselog, uzbudljivog, crvenog. Naš gospodin je najviše volio jagode, potpuno zrele, načete i zdrobljene prstima. Posuo bi ih šećerom u prahu, nikad šlagom ili slatkim vrhnjem, govorio je da to je to pretjerivanje, a pretjerivanje stvara histerične ljude. Jagode se beru rano ujutro, a jedu kasno popodne, onda kada popusti vrućina i kad se na zemlji više ne bi trebalo ništa raditi, niti ju dirati. Tako nam je pričao naš gospodin i mi bismo uvijek čekali to doba dana da napravimo svoju malu gozbu. Ali u njegovom vrtu ove godine nema jagoda. Neće biti ni malina, ni ribizla. Dane provodi kopajući sve više, sve duže, približavajući se rubu šume. Gotovo da je cijeli mjesec prošao kako se nije spustio do obale. Sanchez je po nama poslao komadić kukuruznog kolača s bademima i narančama kojeg je gospodin ostavio na trijemu ne dodirnuvši ga. No novčiće nam je bacao i dalje, nekad s drveća, a nekad, po običaju, kroz prozor.

Proljeće se svaki dan pretvara u ljeto. Zacvrčalo je brzo i naglo, tjeralo nas u more, u podrume i konobe, u hladovinu. Gospodina je proljeće otjeralo u šumu. Vrt buja, i ponekad imamo osjećaj kako će se povrće u tom bujnom rastu međusobno pojesti, pretvoriti se i stopiti u jedan nabrekli jestivi plod. Gospodin ih ne bere, više ih ne gleda, ostavljene su samo suncu i ponekoj neustrašenoj ptici.

Kada ode prema šumi, skine košulju i pogladi trbuh. Vraća se u sumrak s dvije kante pune svježe iskopane zemlje. Nasmiješenog lica ispod šešira sjeda s njima na trijem i neobičan ritual hranjenja počinje. Prvo počinje s lijevom kantom. Grabi šakom zemlju te ju polako stavlja u usta, radeći to gotovo svečano. Žvače sporo, zemlja se prebacuje iz jednog ugla usta u drugi, sve dok omekšana i tekuća ne sklizne u grlo. Kad završi s jednom kantom, počinje jesti iz one druge. Ritual traje dok se ne smrači. Tad dugo u noć puši lulu. Ponekad nazdravi vrtu i šumi Sanchezovim merlotom.

(UŽINA NAŠEG GOSPODINA, Pisaće mašine – radionica kreativnog pisanja i kritičkog čitanja, svibanj 2019. )

Ova je priča nastala na radionicama kreativnog pisanja koje su gotovo svako proljeće vodile moje prijateljice spisateljice. Na nju me podsjetio san o proljeću i ujutro zapamćena rečenica Marka Pogačara Nije to nikakvo proljeće.

Ne znam tumačiti snove, ali znam da na njih utječe izostanak potresa tu noć ili jutro, i CBD ulje.

U realnom vremenu i kroz nesvjesno mantranje Pogačareve pjesme (…ipak nije to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je, dosta je bilo laži… ) razmišljam što oblikuje moje proljeće ili sjećanje na njega. Vjerojatno postoje neke poveznice u strukturi spavanja i fazama budnosti. U tom rascjepu, kad se pomiješaju utjecaji i okolnosti, ono izgovoreno i prešućeno neprimjetno se utiskuje u svijest. Postoje stvari koje čine i opisuju svako godišnje doba, no proljeće kao da uvijek dođe iznenada, kad nismo još spremni, pa se tako nespretno pomiješa sa dolčevitom, bezukusnim jagodama, puno rođendana, alergijom, ljubljenjem i snijegom koji se brzo topi.

Proljeća bi me obično tjerala na nove zadatke ili barem odluke o novim počecima u kojima si obećavam disciplinu i dosljednost. Kupovala bi nove lijepe bilježnice u koje bi zapisivala strategiju dosljednosti. Razmišljanje o izvedbi raširilo bi motivaciju i odvelo me na nešto sasvim treće od zamišljenog. Ako sam htjela više vježbati, manje jesti, ranije ići spavati ili više čitati, tada bi obično napravila sve suprotno. Prestala sam zapisivati zadatke i zapisivala bi ono što osjećam. Od toga bi nekad imala koristi kad upadnem u regresiju, jer proljeće uvijek podsjeća na nešto otprije. Najviše bi me mirisi prirode vraćali u neku staru mene, pa bi djetetu prepričavala što sam radila kad sam imala godina kao on. Uvijek sam bila zaljubljena, ne samo kad bi bilo proljeće, ali tada bi bila manje dramatična. Možda je razlog tome bilo povjerenje u bolje nove početke jer druge logike nije bilo.

San o proljeću, odnosno podsjećanje na priču nastalu u prošlosti, oblikovano je asocijacijama u sadašnjosti. Danas na moje proljeće i fatalnost pravog trenutka utječu opisi skandinavskog proljeća i noćnih smjena u klaonici, slikarski pribor i zamazane trenirke akrilnim bojama, mamino cvijeće u vrtu i mladi luk, stari godišnji odmori i razgovori za namještene poslove, rušenje grada i prašina na listovima drveća. I nekoliko knjiga koje se čitaju odjednom u kojima se ne događa ništa. Osim proljeća.

Knausgaard, Karl Ove. Proljeće
Herceg, Monika. Vrijeme prije jezika
Pogačar, Marko. Crna pokrajina
Desnica, Vladan. Proljeća Ivana Galeba
Valjarević, Srđan. Dnevnik druge zime

Kristina Andlar

Foto: Unsplash, Pexels