Nekad nisam razmišljala o sezonskoj prehrani. Željela sam rajčice, u svim oblicima (zrele, u soku, u šalši).
Jedne Nove godine napravila sam meni drago jelo: punjene rajčice s tatarskim umakom i kukuruzom za predjelo. Nakon što je kušao rajčice, suprug me je pogledao čudnim pogledom i rekao: “Ovo ima okus po šljivama, nema ništa od rajčica osim izgleda.” .
Tada smo oboje poželjeli te rajčice, on iz bakinog vrta, a ja sa zagrebačkog Dolca iz 60 tih godina. Odrasla sam u Zagrebu. Iz djetinjstva se ne sjećam ni bake ni da je imala vrt. Ali dobro se sjećam slasnih, mirišljavih rajčica s Dolca 50-ih i 60-ih godina.
Ubrzo nakon toga smo odlučili kupiti komad zemlje i kuću podno brda gradića gdje smo tada živjeli. Novi početak, s vrtom. Učili smo na vlastitim greškama, učili o Permakulturi i organskom vrtu, sve novo. No rajčice su opravdale našu odluku.
Oduševljeni raznim vrstama krenuli smo putem koji zovem “put rajčica”. Lani smo uzgajali 117 vrsta u vrtu, više ne u Istri, već na kontinentu. Miroslav nas je ostavio također lani, no njegova inicijalna želja za rajčicama našla je odaziv kod mnogih vrtlara.
Hvala svima.
