Multitalentirana umjetnica Rajna Racz je objavila zbirku poezije “Djevojka-Zarez”

Rajna Racz je kulturna radnica koja stvara na više fronti: kao redateljica, kazališna i književna teoretičarka, odnedavno i pokretačica kazališnog festivala „Svi smo mi Nahero“.

Sada je ova multitalentirana umjetnica u nakladničkoj kući Durieux objavila i zbirku poezije Djevojka-Zarez u kojoj se, dakako, bavi i kazalištem. Poezija prožima njen kazališni rad, a kazalište književni.

Zbirka Djevojka-Zarez sastoji se od četiri naoko raznorodna ciklusa što čine naposljetku zaokruženu cjelinu koja daje naslutiti da je toplina prema drugima emancipatorska. U prvom ciklusu autorica gradi identitete lirskih objekata pomoću simbolike interpunkcije: ljudi postaju poput zareza ili trotočke jer se ponašaju kao pravopisni znakovi. Tu su zatim pjesme posvećene životu u kazalištu, o njegovu licu i naličju. Pjesme–fragmenti iz povijesti jedne obitelji te poezija koja govori o raznim manifestacijama ljubavi i ljubavnog odnosa teme su trećeg i četvrtog ciklusa. Ova vizionarska poezija odiše mistikom i tajnovitošću, aluzije na drevno znanje naših baka isprepliću se s kazališnim motivima stvarajući bogat simbolički imaginarij koji govori o toplini obiteljskih veza i o borbi za kreativnost.

U povodu izdavanja zbirke kratko smo razgovarali s umjetnicom Rajnom Racz, a vi pohitajte u knjižare po svoj primjerak ružičaste zbirke poezije.

U poeziji tematiziraš jezik kao alat, ne skrivajući postupke pisanja. Što je razlog takvom pristupu? Koliko ti je bitna autoreferencijalnost i kakvu estetiku njom otvaraš? Zašto se zbirka zove Djevojka-Zarez?

Nakon što sam pročitala Oceana Vuonga otvorio mi se čitav jedan svijet kako književnost može izgledati i kako jezik kao gradivni element ujedno može postati i izvorište inspiracije, motivskih sklopova, ali i objašnjenje za međuljudske odnose, nerazumijevanje i pokušaj uspostavljanja bliskosti. Jezik oprostoruje vrijeme, oblikuje i strukturira naš identitet, ideologiju i stvarnost. U jeziku se možemo sakriti, ali nas jezik može i osloboditi. Pisala sam o jeziku jer mi je početna misao vodilja bila da svoja osobna iskustva sakrijem u jezik i sačuvam zauvijek u samom tekstu, u bjelini između stihova. Tematiziram jezik kao alat jer vjerujem da je to jedino utočište u kojem možemo postojati zauvijek, u kojem trajemo i sjajimo.

Djevojka-Zarez je pjesnički alterego koji sam stvorila jer ne pristajem na točke i na konačne završetke. Zarez doživljavam kao udah, iza njega uvijek nešto slijedi. Cijela zbirka je autoreferencijalna, nastala je kao pokušaj transliranja životnih situacija u pjesmu, a postupke pisanja naglašavala sam jer sam imala dojam da stvari koje samoj sebi ne mogu objasniti, za njih postoji objašnjenje u jeziku. U književnom smislu, voljela bih svoje pisanje približiti autoteoriji, uvjerena sam da je to najbolji put za moj umjetnički razvoj jer bih mogla spojiti svoje misli i iskustva odrastanja, djevojašta, kazališnog života i teorijsko znanje koje ne mogu isključiti i ljubav prema pisanju, priči i mitskom osjećaju svijeta u jednu jedinstvenu cjelinu.

Koji su ti književni uzori?

Trenutno me zaokupljaju Kate Zambreno, Maggie Nelson, Anne Carlson, Ocean Vuong, Virginia Woolf, Mary Oliver, Warsan Shire, Marguerite Duras, Edouard Louis, Annie Ernaux… Nakon završenog studija komparativne književnosti, jako je teško napraviti izbor, ali ovo su neki autori koji su mi trenutno uzor u pisanju: željela bih, poput njih, biti hrabra, drska, ali i empatična. Oni otvaraju svjetove i mentalne sklopove i dok ih čitaš, vrijeme se zgušnjava.

U poeziji se baviš toposima djetinjstva, odrastanja i djevojaštva. Koliko su takve teme zastupljene u našem kulturnom prostoru i zašto su nam bitne?

Kada žena piše o djetinjstvu, odrastanju i djevojaštvu, posebice kada je to autoreferencijalno, često se njen rukopis smatra manje vrijednim i ne uzima za ozbiljno. To je jedan veliki književni problem o kojem sam i sama pisala. Nadam se da se to neće dogoditi s mojim pismom. Za mene je topos djetinjstva i djevojaštvo bitna umjetnička tema jer govori o jednom tranzicijskom prostoru u kojemu emocije nose snažni naboj, prostoru koji je ujedno obilježen nostalgijom jer je vremenski kratkotrajan i pprolazan. Pisati o djevojaštvu je bitno, to je neiscrpna tema koja se i dalje banalizira. Kada sam razgovarala o dizajnu ove zbirke, željela sam da korice budu ružičaste, da vrište girlpowerom, jer kao što kažem u jednoj pjesmi „ružičasta je moja crvena“. U zbirci se često spominje ljubav, no sve sam osjećaje željela dekodirati u jednu složeniju strukturu u kojoj se dramski potencijal zbiva u bjelinama, između stihova. Emocija se prenosi kroz jezik, a ne kroz sadržaj. Kada režiram postupam jednako, priča je, naravno, važna, no ono što čini moju estetiku specifičnom prepoznatljivi su kazališni postupci te istraživanje kazališnog jezika – njegove materijalnost i zbiljnosti.

Možda želite pročitati i ovaj naš intervju s Rajnom:

Rajna Racz: Umjetnost se prikazuje kao luksuz, a ona je trenutno iznimno potrebna

Foto: Privatna arhiva