Rajna Racz: Umjetnost se prikazuje kao luksuz, a ona je trenutno iznimno potrebna

 

Prva ovosezonska premijera Teatra &TD, predstava Nepoznata iz Seine autora Odona von Horvatha, u režiji Rajne Racz, održat će se u srijedu, 4. studenog u Velikoj dvorani &TD-a.

Njezin začudan i bizaran svijet, predstavu koja je koncert i koncert koji je predstava, uprizorit će glumci Judita Franković Brdar, Marin Klišmanić, Robert Španić/Ivan Čuić i Gloria Dubelj, a s njima će pozornicu dijeliti Porto Morto, zagrebački bend u usponu za čiji se koncert uvijek traži ulaznica više.

Nepoznata iz Seine je tragikomedija o ljudima s ruba našega društva. To su oni koji u vama izazivaju nelagodu pa sklanjate pogled, okrećete glavu, produžujete korak jer vas izbacuju iz komfora vaše svakodnevnice: siromasi, kockari, pijanci, prosjaci, ulični huligani, probisvijeti. Priča je to o jednom velegradu s previše zvijezda i previše osamljenih ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem, a čija ideja ljubavi često sklizne u nasilje.

A u nastavku je priča o mladoj režiserki, spisateljici, sanjarki, vizionarki, ljubiteljici umjetnosti i stvarateljici jednog svijeta koji nam je svima prijeko potreban, a ovih dana kao da nam izmiče iz prstiju. Ulovite ga barem u sljedećim riječima u razgovoru Rajne Racz i naše urednice Indire Juratek.

Možeš li nas za početak upoznati s Rajnom, kako i ti čitateljima ne bi bila nepoznata?

Da sam barem sebi poznata. Imam 23 godine, diplomirala sam komparativnu književnost, na diplomskom studiju sam Kazališne i radijske režije, upisujem doktorat na komparativnoj književnosti i pišem poeziju. To ili govori jako puno o meni ili ništa. Ipak, tek sam na nekom putu otkrivanja same sebe. Za rad na sebi, potrebno je vrijeme, koje mi je jako nedostajalo dok sam studirala paralelno dva fakulteta pa sam bila malo nepravedna prema sebi i svojem tijelu i dosta sam se iscrpila.

Ja sam osoba koja obožava čitati, putovati, gledati stare filmove, ići na koncerte i izložbe, a za kazališne predstave živim, koji god grad posjetim, odlazim pogledati neku predstavu. Volim modu, svojim odabirom odjeće pokušavam izraziti svoju osobnost i pokušavam podržati mlade hrvatske dizajnere, jer jako cijenim ručni rad i koncept slow-fashiona.

Najbitniji u životu su mi ljubav i osjećaji, a poput mnogih, svoje sam stavove o ljubavi izgradila čitajući romane i poeziju, gledajući filmove. Smatram da je ljubav ključna sila u životu pa u svojoj umjetnosti istražujem arhetipske odnose i uzorke baveći se temom ljubavi u kazalištu, u potrazi sam za ritualom i katarzom.

Što te privuklo da baš ova predstava bude tvoja prva režija?

Ovo je moja prva profesionalna režija, na fakultetu sam već režirala dvije predstave: Ona je samo došla telefonirati, koja je nastala prema motivima Marquezovih 12 hodočasnika te Razmeđe podneva Paula Claudela. Predstava Nepoznata iz Seine je zapravo nastavak osobnih istraživanja nekih tema i postavki kojima sam se već tamo bavila. Postoje naime tekstovi koje imaš potrebu režirati čim ih pročitaš, a za mene je to bio dramski tekst Nepoznata iz Seine. No odmah sam poželjela da u predstavi sudjeluje Porto Morto te sam osmislila priču u kojoj bi oni kao entitet pridonijeli autentičnosti svijeta.

Osim izvrsne glumačke postave s Juditom Franković i Marinom Klišmanićem u glavnim ulogama, sigurno će publiku privući i Porto Morto, jedan od ponajboljih hrvatskih bendova.

Autorski tim i glumačka ekipa su fanastični. Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su sudjelovali na projektu. Jako nas je puno i bilo je naporno i izazovno raditi predstavu s toliko ljudi, ali uspjeli smo i u srijedu, 4. studenog, je premijera. S Juditom surađujem od Razmeđa podneva, ali znala sam da s njom želim raditi otkad sam ju gledala u predstavi Gorki od Mani Gotovac. Lik koji je stvorila u ovoj predstavi izmiče riječima i bilo kakvom definiranju. Izvrstan je i Marin Klišmanić kojeg imate priliku gledati i u Hrvatskom narodnom kazalištu. Iako je tek završio Akademiju dramske umjetnosti, Marin ima mudrost i staloženost na sceni. S njim je predivno raditi i razgovarati, on se procesu daje u potpunosti, razmišlja o glumi, o kazalištu i to se vidi.

Porto Morto, s druge strane, dečki su hahari, performeri. Oni u ovoj predstavi nose jednu klasnu dimenziju, predstavljaju svijet popkulture i šoubiza koji od svake tragične situacije stvara spektakl. Oni su ti koji glumcima ponekad i onemogućavaju da održe dramsku situaciju, nameću se svojom glazbenom strukturom, bacaju im novce i upravljaju njima, služeći se samo dinamikom glazbe.

Ova godina je “pauzirala” umjetnost. Što osjećaš prema tome? Imaš li neke ideje kako bi se umjetost mogla dalje razvijati i približiti ljudima pa čak ako dođe i do ponovnog lockdowna?

Ova godina, pauzirala je sve, pa tako i umjetnost. Umjetnost se u ovakvim situacijama prikazuje kao luksuz, a smatram da je ona trenutno iznimno potrebna. Ako se ovakva situacija nastavi, razlike između bogatih i siromašnih još će se povećati. Svjesna sam da većina ljudi ne razmišlja o nezavisnoj sceni, da nisu svjesni da postoji veliki broj ljudi koji živi od umjetnosti i kojima je to posao i oni se trebaju moći nastaviti baviti njime, jer je kontinuitet nešto što je u umjetnosti higijena zanimanja. Osjećam se kao da živim u distopiji, užasno mi je kako se brzo ljudi naviknu na stvari. Ali sigurna sam da umjetnost mora nastaviti djelovati i u ovakvim vremenima. Nisam pobornica online-kazališta, niti online-koncerta, smatram da ono nije rješenje, vjerujem u trenutak izvedbe, a ako dođe do lockdowna, radije bih da pričekamo, nego da se nasilno nastavimo baviti kazalištem, smatram da postoji nešto poput umjetnosti čekanja. Mislim da nasilno prenašanje kazališta u drugi medij, više šteti, nego što koristi i tako se povećava broj poluproizvoda. Ja vjerujem u duge procese i iskoristit ću lockdown za pripreme kazališnih projekata koje želim raditi prvom mogućom prilikom.

Smatram da je opasno iskustvo transponiranja uživanja u umjetnosti. Promatranje slika online i iskustvo odlaska u galerije opasno je izjednačavati, tako da možda se umjetnost kao takva neće približiti, ljudima u njihove domove, nego refleksija što nam umjetnost znači, da se podsjetimo da je bitna i potrebna.

Ipak, vrijeme mirovanja možemo iskoristiti za čitanje i gledanje starih umjetničkih filmova. Tako sam proživjela prošlu karantenu. Možda će nam više vremena za sebe, donijeti i ponovno približavanje mediju knjiga i čitanju, za koje inače imamo sve manje vremena.

U kazalištu glumci preuzimaju uloge, postaju netko drugi, nose maske. Ove godine svi nosimo maske, ali istodobno maske i padaju. Gdje ti to najviše vidiš i osjetiš?

Imam dojam da se smanjila nježnost među ljudima, koja je već bila jako mala, i da se povećalo nasilje. Toga me jako strah. Fali mi bliskost, nedostaje mi gledati srednjoškolce oko džamije koji se prvi puta poljube, zagrljaje na ulici, spontane susrete i ples. Gledam djecu koja idu i objašnjavaju mi da se ne smiješ ljubiti, niti grliti. Mislim da će to ostaviti traga na najmlađima. Mislim da manjak nježnosti u društvu, koje je sada izgubilo i neka uobičajena pravila ponašanja, ukazuje na lice jednog hladnog, ciničnog društva u kojem živimo. A mene osobno, cinizam najviše plaši.

Osim što režiraš predstave, pišeš i divnu poeziju. Na koji način te kreativno izražavanje definira i pomaže ti u vlastitoj samoekspresiji?

U svakom procesu, pisanju i režiranju, prorađujem i vlastite traume. Za mene su procesi dosta intenzivni, možda jer imam puno stvari koje još sama sa sobom rješavam i liječim dok radim. Oduvijek sam znala da se želim kreativno izražavati, trenutno je to kroz medij poezije i kazališta, ali možda ću se u životu okušati i u nekim drugim formatima. Ne mogu zamisliti da se ne bavim kazalištem, mislim da je upravo ta fatalnost, ta velika zaljubljenost koju osjećam prema kazalištu ključna. To nije produžetak mene, ne pomaže mi u vlastitoj samoekspresiji, nego je dio mene i ako se prestanem izražavati umjetnički, izgubit ću sebe. Kada ne pišem i ne režiram, odnosno kad ne stvaram, osjećam se tupo i umorno i ne toliko živo. Još uvijek se tražim i u životu i u umjetnostima kojima se bavim.

Možeš li nam preporučiti neke pjesnike koje sama voliš čitati?

Moji najdraži pjesnici mijenjaju se ovisno o životnoj fazi, ali svima bih preporučila da uzmu u ruke poeziju Marije Čudine koja je mene u potpunosti očarala ritmom i odabirom riječi. Također preporučam Wislawu Szymborsku, Marinu Cvetajevu, Jacquesa Preverta, T. S. Eliota, Sylviu Plath, Emily Dickinson, Šimića, Adonisa i Mahmouta Darwisha, Oceana Vuonga. Trenutno njih čitam.

Što za tebe znači biti dobro?

Biti dobro, to je ono stanje kada navečer legneš u krevet i možeš zaspati, um ti je dovoljno tih, svoju kreativnu energiju si potrošio za taj dan i mogao si se odvojiti od nje i pustiti je da stoji, i natapa se idejama za sutra.

Za mene biti dobro su dani kada dok dišem, dah mi ne zapinje u grlu.

Imam vremena pustiti ploču i poslušati je otpočetka do kraja, provesti dan u šetnji s dečkom i psom, i razgovarati s ljudima koje volim, a to je razgovor u kojem zajedno rasteš s nekim i zamišljaš vaš svijet.

Biti dobro je jednostavnost u svakodnevnim malim stvarima.

 

Indira Juratek

 

Foto: Luka Dubroja