Iza brenda sh.esna otkrili smo simpatičnu Mariju

Zapazili smo mladu povjesničarku umjetnosti i etnologinju te kulturnu antropologinju Mariju Borovičkić, koja stoji iza novopečenog branda sh.esna te smo ju odlučili bolje upoznati i otkriti što je to probudilo kreativnost u njoj i rezultiralo šesnim i već sada prepoznatljivim stilom torbi i ruksaka.

Ideja ulaska u sasvim novo polje stvaranja, dizajniranja, kreative i prodaje jasno se posložila u mojoj glavi kroz 2016. godinu, a pratila je istovremenu potrebu odmicanja od struke. Poticaj je svakako dijelom "izvana" - neka vrsta osvještavanja nemogućnosti koje prekarni rad u kulturi iz godine u godinu podcrtava bez obzira na aktivnost, napredovanje, bavljenje paralelnim poslovima ili "polivalentnost" vještina koje kulturni djelatnici nužno razvijaju kao oblik preživljavanja.

U kontekstu moje struke - povijesti umjetnosti i kulturne antropologije, rad na suvremenim poljima i praćenje aktualnosti tema, promjena medija, komuniciranja, ali ili financiranja našega rada, mahom podrazumijeva razmišljanje i djelovanje u okvirima većih ili manjih projekata, ali i sve češće tendencije prema kulturnom managementu i komodifikaciji kulture. Mislim da se tu radi čak i o nekom obliku "raspada" struke, što s jedne strane nudi inspirativnu slobodu i interdisciplinarnost, ali s druge strane i nešto ireverzibilno i ograničavajuće.

U mome slučaju paralelnost istovremenog razvijanja i napredovanja u struci i nemogućnosti financijske i radničke stabilnosti našla je neku krajnju točku "otkrivanjem" ili odlučivanjem na drugu mogućnost. Ujedno, na nekoj vrlo osobnoj razini vezanoj za svakodnevni život i dinamiku rada i slobodnog vremena, prioritet mentalnog i fizičkog mira i dobrog osjećanja činjenicom sređenog života, slobodnog vremena, rekreacije, zdrave prehrane i sl., uvijek mi je bio važan, a prekarijat u kulturi vrlo često podrazumijeva i neke oblike žrtvovanja na koje nisam htjela ili sam imala luksuz ne pristati.

Odustajanje ili djelomično odustajanje od struke utoliko sam sebi posložila kao "laki teret", a na neki čudan način to je postao i pomalo mahniti, oslobađajući čin. Tome je pridonijela činjenica iskrenog vjerovanja i uzbuđenja zbog nekih sasvim novih ideja i izazova - odlučila sam se dakle na šivanje i dizajniranje torbi ili odjeće bez da sam prije toga ikada sjela za šivaću mašinu.

sh.esna je prvo bila moja mala tajna. Naravno da o tome nisam nikome pričala jer sam znala da potpunu suludost ovakve ideje može kompenzirati jedino moja jasna odluka na vrlo osobnoj razini. Zato za sh.esnu ne mogu reći da je samo brend i novi posao koji je još potpuno „zelen“ i nedefiniran, već i uzbudljiv izazov i modificirani nastavak svega onoga što sam naučila ili primjenjivala zadnjih godina radom u struci.

Oko naziva nisam dugo dvoumila. sh.esna se naslanja na izraz „šesno“ kojeg u Dalmaciji često koristimo i koji ima složenije značenje. Predstavlja nešto lijepo, uredno i pravilno, često lijepu i uređenu ženu, odjeću koja dobro stoji, ali i dobro odrađen posao. Nešto se može ili treba uraditi „lipo i šesno“.

S obzirom da se sh.esna rodila u glavi i to van svake pameti, trebala sam za početak nabaviti mašinu i završiti tečaj šivanja. Preuzela sam majčinu mašinu Bagat koju je pak ona naslijedila od svoje majke. Sam taj stari predmet koji godinama nije bio u funkciji i koji ima svoju povijest i obiteljsku vrijednost, u startu je predstavljao više od komada mašine. Nakon tečaja šivanja i moje inspirativne i temperamentne učiteljice Goge i njezinog garda da se sve može, zaključila sam i sama da je prvi korak otišao u dobrom smjeru.

Staru neuništivu Bagaticu Slavicu s čeličnom glavom nakon nekog vremena zamijenila sam praktičnijom i boljom Singericom koju mi je pak poslao otac, koji također zna šiti, a mašinu je naslijedio od svoje majke. Iako bi on s vremena na vrijeme pokrpao neku odjeću na Singerici, obje mašine dugo nisu za pravo korištene, kao da su mene čekale, hihi… Sada u radnom prostoru imam dva mala mehanička spomenika.

Ali ako govorimo o naslijeđu i generacijama, moram reći da postoji i treća mašina koja je imala svoj ormarić/stol. Na nju sam naišla kada sam uselila kod Dalibora, a pripadala je njegovoj baki. Prije 4 godine tijekom generalnog čišćenja stana zaključila sam da sigurno neće postojati scenarij u kojem će mi ta mašina imalo trebati pa sam je poklonila sakupljačima namještaja. To je zapravo naš treći spomenik kojeg sam „razbaštinila“ i sad mi je žao.

Ubrzo nakon što sam počela osmišljavati torbe i ruksake spavaća mi je soba postala poligon za preskakanje preko gomile materijala i končića. Spasila me selidba u zasebnu sobicu koju sada zovem šivaona i u kojoj mogu provesti cijeli dan zaboravljajući da bi bilo dobro ručati ili izići van. To je onaj sličan osjećaj kao kada pišete tekst, priču ili esej, crtate, slikate, dizajnirate ili na neki drugi način stvarate iz nule.

S obzirom da je manja soba u stanu služila kao suprugova ordinacija, mjesto za fizioterapiju cijele familije i prijatelja, za što on zbog redovnog posla ima sve manje vremena, složili smo se da je najbolje da sh.esna useli upravo tamo. Nije trebalo puno vremena da se stvori novi horror vacui jer je gomila materijala, gurtni, kopči, kvačica, užadi, torbi i sličnog trebala ostati istovremeno i pospremljena i vidljiva i lako dostupna, stoga su zidovi u potpunosti prekriveni črčkarijama, a prostor izgleda kao dječja igraonica.

Kako i Dalibor ima umjetničko obrazovanje i praksu (Likovnu akademiju, nastavnički smjer), a i razumijevanje za moje kreativne momente, čemu je i sam sklon - nova šivaona vrlo je brzo postala najdinamičnija točka u stanu i svakodnevna inspiracija za rad, druženje ili fotografiranje detalja i procesa rada. Tako je i Instagram sh.esna.bag postao neka „alternativna šivaona“, virtualno mjesto koje prati sitne promjene i radne procese. Jednog dana ću ga vjerojatno promatrati i kao vizualni dnevnički zapis u heštegovima.

Sam rad od doma podrazumijeva samodisciplinu i dobru organizaciju vremena koje lako „iscuri“ svakome tko radi bez radnog vremena. Meni je među ostalim ovaj djelomični „prijelaz“ posla dosta lako sjeo upravo stoga što rad u kulturi i na projektima podrazumijeva velikim dijelom rad od kuće ili s laptopa te „tjera“ na disciplinu hvatanja rokova. A svakako je sjajan osjećaj mailove, pdf i word dokumente zamijeniti staromodnim mehanizmom na struju i ritmičkim taktovima igle i motora. Na neki čudan način i taj zvuk može djelovati umirujuće i ne „usisava“ energiju kao što to radi ekran.

Sam proces dizajniranja, rada i šivanja relativno se brzo ustalio i shvatila sam koje mi je modele najdraže koristiti i kako ljudi na njih reagiraju. Dio inspiracije pokupila sam kroz tradicionalni japanski sistem i kroj torbi na preklop s dva šava i upravo mi se ta jednostavnost dizajna s minimalnim odstupanjima pokazala kao lijepa kombinacija za primjerice ljetne vrećaste torbe.

S druge strane, u nekoliko sam dana uspjela savladati neki svoj princip roll-top modela ruksaka od tende, koji me podsjeća na sportske vodootporne torbe za kayak, kakve smo kolege i ja koristili dok smo radili kao skiperi – moj mali hommage nekim sasvim drugačijim mjestima i iskustvima. S jedne strane prostran, praktičan i sportski, a s druge strane zanimljivog dizajna, razigran i urban, ruksak se pokazao kao dobar predmet za primjerice bicikliste i moje kolege koji nose laptop sa sobom gdje god da idu.

No možda najveći eksperiment u šivanju mi je otkriće PVC stakla, specifičnog, prozirnog i vrlo čvrstog materijala od kojeg radim torbice, ali i pomalo odvažne i ekstravagantne ruksake prošarane tek s nekoliko gurtni i detalja i potpuno prozirne. Na njih ljudi reagiraju najširim dijapazonom: od iskrenog oduševljenja do potpune zbunjenosti, što isto veseli.

Bez obzira na gomile ideja koje mi se vrte po glavi s vremenom sam, zbog narudžbi i interesa, smanjila eksperimentiranje i počela ponavljati modele, balansirajući nekako između novih ideja i usavršavanja starog.

sh.esna je potekla kao apstrakcija iz jedne glave. Zatim je je „komunicirala“ preko obitelji, prijatelja, kolega i društvenih mreža prema sajmovima i dućanima u Zagrebu pa i prema Korčuli i obiteljskom dućanu Eko škoj, koji pak ima svoju zanimljivu priču. Čeka jasno brendiranje i dizajn, dobre fotografije, dorade i svašta pomalo, ali se i istovremeno prilično brzo razvija, tako da ponekad i samu sebe pokušavam pohvatati. Zanimljivo je da su se u nekoliko mjeseci stvaranja sh.esne otvorile neke mogućnosti, poticaji i entuzijazmi koji su mi se u struci otvarali godinama, na tragu vječnog čekanja nečega.

Ono što me možda najviše gura naprijed je neka vrsta suludog vjerovanja i drugih i mene same da sh.esna, ili kako god se zvalo to novo stvaranje, ima neku neupitnu jasnoću kretanja - kada istovremeno „lipo i šesno“ nemaš pojma i dobro znaš kuda ideš.

Za sada većinu fotografija i informacija stavljam na Facebook sh.esna. bag i na Instagram sh.esna.bag

Što se dućana tiče neke stvari mogu se naći u galeriji L-INK u Radićevoj 27 i u dućanu Kloto u Masarykovoj 14 u Zagrebu. Nastojim pratiti sve ostale „leteće“ stvari i manifestacije poput sajmova, festivala i sličnog, a u planu je uskoro i neki Etsy online shop i sh.esna web stranica.

Foto credits: Goran Berović